Home

Donnine bezvremenske riječi: Svi ćemo jednom otići

02 Oct

Donnine bezvremenske riječi: Svi ćemo jednom otići

Bh. pjevačica Azra Kolaković, poznatija kao Donna Ares, godinama se "lavovski" borila s opakom bolešću - rakom. Pobijedila ga je dva puta, a svoje prijatelje, pratitelje, kolege, porodicu beskonačno mnogo puta inspirisala svojom nevjerovatnom snagom i željom za životom.

Eto, htjela si da budeš Ares. Ratnik. Borac. Eto, bori se sad. Htjela si zmaja da te čuva, eto sad nek' te čuva. Nisi ona što bi pala na koljena... Evo, sad se pokaži!

(Citat iz knjige 'Soba za nikoga')

I pokazala se, kao ratnica. Kao žena zmaj! Uvijek je bila simbol jake žene koja je znala šta želi od života i išla hrabro ka tome. 

A danas... Danas je svijet zanijemio. Da, svijet, jer Donnu su poznavali i voljeli i u njenom rodnom gradu Bihaću, cijeloj Krajini, Bosni i Hercegovini, regiji, svijetu. Što zbog njene muzike, što zbog njene lavovske borbe, što njenih riječi ispisanih u redovima jedne knjige. 

Donnino srce je prestalo kucati. Vijest o tome šokirala je sve. Društvene mreže pune su oproštajnih statusa. 

Vezane vijesti:

Iz dana u dan stvarala je nova muzička djela, iako bolesna. I o svemu tome, i dobrom i lošem, pisala na društvenim mrežama. Napisala je i knjigu "Soba za nikoga" u kojoj iznosi tešku životnu priču, o svom saznanju da ima ovu opaku bolest, nedoumici, suzama, bolu, a potom optimizmu i odluci da se bori do pobjede. Jer Donna je ipak na neki način pobijedila. Postala je inspiracija mnogima, a to je ono što ostaje vječno. Kao i njene riječi:

Kad imate rak onda često pomislite na to da nemate više prilika. Iako ja nisam razmišljala o smrti, jesam razmišljala o tome da neću propustiti više ni jednu. Život se živi dok smo živi. Nije bitno koliko smo zdravi, bolesni, krivi, pravi. Živi – to je ključ! Činilo mi se da ljudi izgube dosta vremena dok se izliječe, a još uvijek je više onih koji nažalost ne uspiju. Svi ćemo jednom otići, zato živimo dok imamo vremena.

('Soba za nikoga', poglavlje 21)

donna ares 

Svi ćemo jednom umrijeti, samo je pitanje hoćemo li svi svoje živote proživjeti? Dok jedni razmišljaju o drugima i tuđe živote žive, drugima život prolazi u strahu šta će neko reći i dok bolesni čekaju konačna izlječenja, ja nisam gubila vrijeme i živjela sam punim plućima u svim uvjetima. Ovdje i sada.

Da sam sjedila i čekala da izliječim rak i tek onda nastavim sa životom, nikada ne bih saznala ovo što znam danas. Zašto kad imamo sve nemamo ništa i onda kad izgubimo tek počinjemo voljeti život?

Zašto me Bog nagradio ovim iskušenjem u početku nisam znala. Da sam ostala pri tom da me kaznio, vjerovatno bih se brzo predala, dosadilo bi mi i izgubila bih bitku. Prihvatila sam bolest na drugačiji način i odlučila živjeti u simbiozi sa svojim rakom. Za ovakvu zajednicu i harmoniju suživota potreban je dobar imunitet, alkalan organizam i pažljivo birana terapija, redovna kontrola i puno povjerenja u doktore, ishranu i sve što izaberemo na putu ozdravljenja.

Ovo najveće životno iskušenje, umjesto da me porazi i sruši, podiže moju samosvijest na jedan potpuno novi nivo. Otvara nove vidike, donosi nove divne ljude i pomaže mi da shvatim Boga i smisao našeg postojanja. Svako na ovom svijetu je dobio zadatak, ali je pitanje da li će ga ikada otkriti. Ljudi se svakodnevno mole da se približe Bogu. Ja se nisam nikad molila na njihov način, pa sam ipak doživjela sva ona divna iskustva kroz vjeru. Dok jedni i dalje raspravljaju o mojoj tetovaži, drugi je nikada neće ni imati. A mnogi bi je potajno željeli.
 

('Soba za nikoga', poglavlje 25, završetak)

 

(M. Selimović/Cazin.NET) 

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top