U međunarodnoj zajednici trenutno se ne zna kako će nakon izbora Bosna i Hercegovina funcionirati kao država.
Rutinski, kolokvijalni brifing članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine s najmoćnijom ženom svijeta prošle srijede u Berlinu završen je onako kako se moglo i očekivati prije polaska iz Sarajeva. Ni velikih riječi, ni projekata, ni strategija, ni inicijativa, ni garancija, ni obećanja nije bilo. U fokusu su, razumljivo, bile izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, koje su se zavukle do pred samu sezonu godišnjih odmora i početak završne kampanja za nove opće izbore u oktobru. Jedina medijski zanimljiva poruka Angele Merkel je bila da "Evropi na Balkanu i u Bosni i Hercegovini nisu potrebne nove nestabilnosti".
U takovoj napetosti, zbog odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u "slučaju Ljubić" i neizvjesnosti hoće li naredni opći izbori konačno biti održani po građanskom ili po dosadašnjem etno-nacionalnom konceptu - niko ni u zemlji, ni u međunarodnoj zajednici trenutno ne zna kako će nakon izbora Bosna i Hercegovina funcionirati kao država. I da li će novoizabranu vlast biti moguće uspostaviti.
U takvom spletu dnevnopolitičkih zapleta niko, pa ni odvažna Angela Merkel, nije mogla ni ići dalje od diplomatsko-retoričkih floskula. Govoriti o bilo kakvim novim inicijativama, projektima, strategijama - u konkretnim datostima ne bi bilo na nivou tako ozbiljne globalne liderke, osobito imajući u vidu suštinu takozvanog Berlinskog procesa, u koji je Savezna Republika Njemačka prije četiri godine založila vlastiti obraz.
Šta je, zapravo, njemačka ideja?
Od inicijative Brdo-Brijuni, koju su 2013. godine pokrenule Hrvatska i Slovenija, kako bi se, kroz konkretne ekonomske, infrastrukturne i socijalne projekte, sve balkanske države međusobno približile; preko Njemačko-britanske inicijatiove iz novembra 2014. godine, koja se, očekivano, u kratkom roku preobratila u Berlinski proces 2014-18; kroz njegovu dopunu inicijativom Berlin-plus, koju je u junu 2017. godine objavilo njemačko Ministarstvo vanjskih poslova; pa sve do posljednjeg ovosedmičnog sastanka u Berlinu – ideja Angele Merkel je uvijek bila ista: ekonomska saradnja i infrastruktorno povezivanje zemalja regiona u cilju njihove dugoročne političke stabilizacije i što bolje pripremljenosti za članstvo u Evropskoj uniji.
A ključni motiv Njemačke, kao glavnog zagovornika evropske politike proširenja, bio je i ostao da se bezidejnost Evropske unije i njena institucionalna indolencija prema ovom regionu, amortiziraju parcijalnim iniciranjem ekonomskih reformi i infrastrukturnog povezivanja kao uslova svih uslova za članstvo u Uniji. Iz takvih pokušaja su se izrodili i neki od konkretnijih rezultata.
Nakon gotovo četvrtstoljetne promašene politike uslovljanja i uzaludnog ulaganja u izgradnju održivog političkog sistema i demokratije, fokus Evropske unije je preokrenut ka jačanju ekonomije, infrastruktornom povezivanju, socijalnoj pravdi i drugim pitajima egzistencijalnog karaktera za građane, kao što su poslovno osposobljavanje, veća zaposlenost, bolje obrazovanje, pravednije liječenje za sve slojeve društva. Bosni i Hercegovini je nametnuta Reformska agenda. Srbija je obavezana na konstruktivnost u odnosima prema Kosovu. U Makedoniji je, nakon gotovo četvrt stoljeća, isposredovana promjena vladajuće ideologije. Kosovu su utvrđene procedure euroatlantskih integracija. Crna Gora je, uz uslovljenu Srbiju, označena favoritom integracionog procesa.
Ne pomaže ni Londonski samit
U mnogim od ovih aspekata se, naravno, i dalje ostalo samo na proklamacijama i dobrim zamislima. Razlozi su isti kao i prije 25 godina: Evropska unija i zemlje Zapada ni do danas nisu uspjele isprofilirati jasnu viziju i strategiju prema zapadnom Balkanu kao regiji. Prema zemljama pojedinačno sve velike sile i dalje imaju svoje parcijalne nacionalne interese i od njih se ni u buduće neće udaljavati. A na domaćem terenu etno-nacionalizam, kao temeljno načelo vladanja, bio je i ostao glavno čvorište i generator svih ovdašnjih strahova, političkih nadmetanja, nesporazuma i blokada.
Uz blage nijanse, tako je i dan-danas u svim zemljama regije. Dodatni problem Bosne i Hercegovine je u tome što se u takvim okovima nalazi na samom koraku do novih općih izbora, koji će, kao i svi do sada, sve do objave izbornih rezultata odbijati od sebe svaku ozbiljnu međunarodnu pomisao, ideju ili inicijativu u vezi s budućnošću ove zemlje. U tom kontekstu se, dakle, s potpunom sigurnošću može ustvrditi da do oktobrskih izbora ni Evropska unija, niti druge zapadne zemlje i prijatelji Bosne i Hercegovine neće pokretati suštinske razgovore o budućnosti ove predivne zemlje i umrtvljene države.
Promjeni kursa neće pomoći ni to što je za 9. i 10. juli već zakazan Londonski samit za zapadni Balkan. Iz izvora bliskih britanskoj Vladi se ovih dana moglo između redova saznati da će se i na posljednjem samitu četvorogodišnjeg Berlinskog procesa razgovarati isključivo o načelnim pitanjima i već poznatim temama, kao što su regionalna infrastruktura, izvori finansiranja razvojnih projekata, sigurnosni izazovi i migraciona pitanja. I o svemu ostalome gdje bi Velika Britanija mogla imati vlastite interese, kao zemlja koja je na izlasku iz Evropske unije.
Pasivni strah od Kine i Rusije
Imajući, dakle, u vidu da je sama inicijativa Berlinskog procesa terminirana do konca ove godine, postavlja se pitanje kada, ko i kako bi mogao iznova projektirati platformu za ovo trusno područje u bliskoj i daljoj budućnosti; s kim i kako će se upravljati procesima u ovom regionu; šta i kako učiniti da Bosna i Hercegovina ne ostane pusti otok s opasnim „amplitudama političkih, ustavnih i sigurnosnih potresa“, kako je nedavno rečeno na jednom visokom međunarodnom forumu u Briselu.
Ono što bi evropske članice – Njemačku, kao neospornog lidera Evropske unije; Veliku Britaniju, kao tradicionalnog američkog saveznika; današnju Francusku, u novom zaletu s ambicioznim predsjednikom Emmanuelom Macronom - moglo održati makar budnima prema zapadnom Balkanu, za sada je jedino sve konkretnije ekonomsko uvlačenje Kine i Rusije u ovo područje. Ali, kako ni u jednom strahu nema dovoljno razuma, tako bi se nikad nesložnijim zapadnim saveznicima moglo dogoditi ono što se uobičajeno događa umišljenim lovcima koji u šumu odlaze po medvjeda, a vraćaju se kući sa zecom ili, tek, tetrijebom.
Ovakve strahove opet najbolje ilustrira primjer predizborne Bosne i Hercegovine, jer je upravo na berlinskom sastanku Angele Merkel s članovima bh. Predsjedništva prošle srijede potvrđeno da ni velika i moćna Njemačka, koja ima neosporne strateške ciljeve u Bosni i Hercegovini i regiji, ne želi riskirati vlastiti novac, međunarodni ugled i osobni obraz njemačke kancelarke u zemlji u kojoj nema konstruktivne državne politike. Procjena zvaničnog Berlina je krajnje racionalna: za bilo kakve ozbiljnije inicijative do oktobra ima premalo vremena. Pogotovo imajući u vidu neizvjesnost oko konačnog dogovora o izmjenama Izbornog zakona i formiranja postizborne vlasti.
'Dimnne zavjese' Dragana Čovića
Lanac neizvjesnosti se dalje produžava sve do, moguće, novih unutrašnjopolitičkih napetosti, na regionalnu nestabilnost, na zastoje reformskih procesa, na blokadu zajedničkih infrastrukturnih projekata u regiji, pa sve do socijalnih napetosti i eventualnog građanskog bunta s nesagledivim posljedicama. A sve su to scenariji s utemeljenjem, o kojima se u stručnim službama Evropske unije i autoritativnim analitičkim krugovima u Briselu svakodnevno razgovara.
Politički dogovor o Izbornom zakonu se trenutno u Briselu smatra ključnim faktorom pilitičke stabilnosti u Bosne i Hercegovine nakon oktobarskih izbora. A od političke (ne)stabilnosti će zavisiti i sve ostale evropske i druge međunarodne incijative, pa i finansijske transakcije evropskih i međunarodnih finasijskih institucija. Ono što je napredak u odnosu na ranija razdoblja evropskog poltronizma i jalove neutralnosti jeste činjenica da se glavnim krivcem za blokadu procesa demokratizacije u Bosni i Hercegovini trenutno smatra član državnog Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda i lider vladajuće Hrvatske demokratke zajednice Bosne i Hercegovine Dragan Čović. U sjedištu Evropske unije se, također, sve jasnije može čuti kako je Čovićevo navodno liderstvo u "guranju Bosne i Hercegovine na euroatlantski put" zapravo "dimna zavjesa", iza koje se skrivaju druge nakane.
"Bosna i Hercegovina je primjer države u kojoj Evropska unija i NATO rade zajedno i primjerno sinhronizirano", izjavio je nedavno generalni sekretar Alijanse Jens Stoltenberg. Rečeno je to, zapravo, 19. aprila, kada je predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović predizborno lobirao za skoro konačno aktiviranje Akcionog plana za članstvo u Sjevernoatlantskom savezu. Tada je Stoltenberg, također, poručio da su događaji u Bosni i Hercegovini "vrlo važni za Evropu i NATO", da zapadni saveznici "vrlo pažljivo prate razvoj događaja u zemlji i regiji" te da će "u skladu s kontinuitetom započetih reformi zavisiti stav zemalja članica o budućem statusu Bosne i Hercegovine na euroatlantskom putu".
Konsultativno o ustavnim reformama
Nakon tog sastanka Stoltenberg je izrazio nadu da bi se dosadašnje nesaglasnosti članica NATO-a oko MAP-a i budućeg statusa Bosne i Hercegovine u Alijansi mogle prevladati samo "dobrim vijestima" iz same Bosne i Hercegovine. Nije, ipak, zaboravio zaključiti kako "neke članice smatraju da bi aktivacija MAP-a prije oktobarskih izbora mogla imati negativan utjecaj na političku stabilnost i na predizbornu retoriku".
Imajući u vidu ovakvu poruku te činjenicu da se, nakon katastrofalnog učinka u provedbi presude Evropskog suda pravde u predmetu "Sejdić i Finci", Evropska unija neće baviti ustavnim reformama ozbiljnije osim konsultativno, postavlja se pitanje postizborne budućnosti Bosne i Hercegovine i njenih građana, kojima je Berlinski proces, navodno, i bio posvećen.
Ono što je u ovom momentu najizvjesnije jeste da se politika Evropske unije i zapadnih saveznika prema Bosni i Hercegovini do oktobra neće mijenjati. Ni batine, ni mrkve neće biti do okončanja izbora, jer u Briselu preovladava stav da su svi trenutni lideri, manje ili više, zaslužni za postojeće stanje u Bosni i Hercegovini i regiji te da su razlike između njihovih političkih koncepata samo u nijansama.
Reformsko vrludanje 'domaćih elita'
O Draganu Čoviću se sada u sjedištu Evropske unije i NATO-a govori kao o tvrdokornom hrvatskom nacionalisti, nespremnom na kompromise. Predsjednika bh. entiteta Milorada Dodika se doživljava secesionistom i rusofilskim megafonom. A Izetbegovićevi apetiti ka privatizaciji politike potpuno su u Briselu ovih dana zasjenjeni nedvojbenom podrškom političko-propagandnom okupljanju pristalica tuskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana usred Sarajeva. Takvo starateljstvo prema turskom lideru, nakon što su njegova sumnjiva zborovanja zabranjena na tlu Evropske unije, neće Izetbegoviću biti dugo zaboraljeno. Sama činjenica da se njemačka kancelarka o tome raspitivala i na zadnjem sastanku u Berlinu samo je za sebe poruka za one koji znaju išta o politici.
Nadu u budućnost dodatno "ubija" i činjenica da "domaće elite" od suštinskih strukturnih reformi vrludaju svjesno, jer im one nisu u interesu, te što iz EU institucija na takve postupke, umjesto principijelno, uzvraćaju omekšanim kriterijima za članstvo u Uniji. To govori da Evropska unija i zapadne zemlje općenito smatraju da još uvijek imaju dovoljno vremena za zapadni Balkan. To, također, govori da proces proširenja Evropske unije ni u dogledno vrijeme neće imati težinu njene najvažnije politike, niti će se proširenje u skoroj budućnosti moći kvalificirati bitnim faktorom funkcionalno-političke i institucionalne revitalizacije Evropske unije.
