06 May

(FOTO) „Cazinska buna 1950.“: Gladni i bosi protiv države

O Cazinskoj buni 1950, jedinoj pobuni seljaka u bivšoj Jugoslaviji, za Al Jazeeru govore preživjeli optuženi i protjerani Cazinjani.

Piše: Mirza Sadiković
 

„Cazinska buna 1950.“ događaj je u historiji poznat kao jedina organizirana pobuna protiv vlasti bivše Jugoslavije. Imenovan je po mjestu gdje je buna dignuta - u Cazinskoj krajini, kranjem sjeverozapadu BiH, na granici sa Hrvatskom i godini dešavanja.

Brižno skrivana od nekadašnje jugoslovenske javnosti, Cazinska buna, koja je podignuta i ugušena u jednom danu – 6. maja 1950. godine – ostala je duboko urezana u sjećanjima stanovnika tog dijela BIH, čije je živote uveliko promijenila. Tek je početkom ovog stoljeća  postala predmet historijskih i naučnih istraživanja i konačno je rasvijetljen i činjenično utvrđen taj najkotroverzniji događaj u bivšoj državi.

Sagledane su i izmjerene sve negativne posljedice s kojima je Cazinska krajina – prostor općina Cazin i Velika Kladuša – bila suočena cijelu drugu polovinu prošlog stoljeća.

Danas, šezdeset sedam godina kasnije, nakon što je skinuta arhivska prašina, Cazinska buna doziva sjećanja preživjelih aktera. I, posebno članova njihovih obitelji.

Ale Čović iz cazinskog sela Šturlić osuđen je na smrtIz knjige Cazinska buna 1950

O tom čudnom i pet decenija mistifikovanom događaju tek se prvi put javno progovorilo prije deset godina (2007. godine), kada je promovirana knjiga prof. dr. Vere Kržišnik-Bukić Cazinska buna 1950. Knjigu je radila nekoliko godina i u strogoj tajnosti.

„Radila sam u godinama potkraj prošlog stoljeća, pa nastavila nakon ratnih dešavanja u BiH“, kaže ova prijeratna direktorica Arhiva Bosanske krajine u Banjoj Luci, danas umirovljena univerzitetska profesorica u Ljubljani, čija je knjiga zapravo najbolji, najcjelovitiji naučni dokument koji je polazište svih informacija i daljnjih analiza ovog događaja.

„Tada, a nakon 57 godina, koliko je Cazinska buna bila tabu-tema, priča iz prošlosti, a koja se nije prepričavala, pokrenuli smo proces skidanja vela ćutnje o tim događajima, jer porodice stradalnika i svi oni koji su preživjeli nepravedna zatvaranja, mučenja i progone, zaslužili su pijetet i to je bilo najmanje što su današnje generacije mogle učiniti za njih,“ podsjeća profesorica Kržišnik-Bukić.

Zašto je podignuta buna

Bunu su podigli seljaci zbog nametnog otkupa. Te, 1950. godine, koja je bila sušna, trebalo je u ovom siromašnom kraju otkupiti milion i 713 hiljada kilograma kukuruza, na desetke hiljada kilograma pšenice, poljoprivrednih proizvoda, mesa, vune... Otkupljeno je tek 992 hiljada kilograma. Za slab otkup uslijedile su kazne. Samo u januaru 1950. godine na cazinskom srezu bilo je 24 teža slučaja kažnjavanja. Sa gladne zemlje i od gladne čeljadi seljaci su upućivani na prinudni rad. Na Romaniju, Grmeč...

Ogorčeni zbog nepravde, iscrpljeni i gladni nisu imali snage ni da se žale. Ali, digli su bunu. Na šesti maj, na dan zajedničkog slavlja . I to na Đurđevdan koji su slavili Srbi, kao Jurjevo Hrvati, a Jurjev Muslimani.

Stanovnici oko dvadesetak sela iz cazinske i velikokladuške općine u BiH i Slunja u susjednoj Hrvatskoj pobunili su se protiv načina otkupa i oporezivanja poljoprivrednih proizvoda.

Oko 720 učesnika pobune smatrali su nepravednim metode prilikom otkupa poljoprivrednih proizvoda, ali i postupanje nadležnih prilikom pokušaja uspostavljanja dijaloga u cilju rješavanja problema seoskog stanovništva ovoga kraja, ali i cijele bivše države.

Planiranje pobune na Đurđevdan imalo je simboliku – uspješno socijalno očišćenje društva.

Dignuviši se protiv narodne vlasti ustanici su tog 6. maja opljačkali četiri zemljoradničke zadruge i odnijeli sedam neispravnih pušaka. Gušenje „Cazinske bune“, rezultiralo je smrću 14 seljaka u prvoj fazi „obračuna“ sa ustanicima. Strah i šutnja prikrivali su stvarne razmjere tragike.

Na smrt je osuđeno 16 učesnika, među kojima vođe bune: Ale Čović iz cazinskog sela Šturlić, Milan i Nikola Božić iz Crnaje u Cazinu. Ale i Milan su bili učesnici NOR-a i penzionisani visoki oficiri tadašnje JNA.

Mile Devrnja, tražio je pomoć i podršku muslimana CazinaIz knjige Cazinska buna 1950

Nadalje, 41 učesnik je osuđen na dvadestogodišnju zatvorsku kaznu, ukupno je osuđeno 240 učesnika na 3.308 godina zatvora, a kažnjeno 1.546 osoba.

U Srbac i Brezu u BiH protjerano je 115 obitelji sa oko 800 članova, koje tamo nisu imale nikakve uvjete za život. Deportacija je vršena na osnovu tajnog zakona o izolaciji, odnosno administrativne odluke. I bez odluka Suda.

'Bilo je teže od rata'

Sedamdesetosmogodišnja Adila Beganović  u vrijeme tih događaja, a čije je posljedice njena obitelj osjećala godinama kasnije, bila je četrnaestogodišnja djevojčica. Trinaest godina je imala Mejra Porčić, a po osamnaest Đumiša Tričić i Šerifa Bećirević.

„Bili smo gladni, bilo je teže od svakog rata“, sjeća se Beganović, pojašnjavajući kako joj i danas sjećanje na to vrijeme budi bolne uspomene. „Oca su osudili na 20 godina zatvora u Zenici, a cijelu porodicu iselili u Srbac. U Srpcu sam morala tražiti milostinju i prositi da bi prehranila mlađe članove porodice. Brat mi je umro od gladi.“

Šerifa Bećirević se prisjeća da su prije Bune živjeli u cazinskom selu Šturlić: „I moja je porodica otjerana u Srbac. Tamo smo došli nas na stotine, a samo tri–četiri kuće prazne, i mi u njima. Sjećam se - odnosi sa tamošnjim pravoslavnim stanovništvom su bili dobri i nije bilo problema. A tamo su nas odvezli u otkrivenim željezničkim vagonima. Čula sam, pričali su, da se u njima vozila stoka. U školu nismo išli, malo je ko radio na nekakvom poljoprivrednom dobru i najviše smo prosili, tražili milostinju. Moja se porodica uspjela nekako vratiti nakon tri godine.“

Ostala su sjećanja i Đumiše Tričić. I njen je otac bio osuđen na dvadesetogodišnju zatvorsku kaznu, a oni protjerani u Srbac.

„Nismo imali ništa, pa sam ja krenula nekako nazad u Cazin, da bi donijela nešto hrane. Išla sam nekoliko dana, a onda su me uhvatili u Cazinu i vratili nazad. Poslije sam se porodila i dijete mi je umrlo od gladi, nisam mu imala šta dati da jede, kada ni ja nisam imala ništa... Onda smo se vratili, ali nam nisu dali u kuću, pa smo se neko vrijeme krili i živjeli.“

I sjećanja Šabana Ćoralića, koji je kao dvanaestogodišnji dječak u Srpcu morao prositi da bi obitelj preživjela: “Bili smo u nekakvoj kući, bez podova, bez prozora, nas oko sedamdeset. Jesti ismo imali ništa i onda bi ja i otac danima hodali, molili, tražili, prosili... kada smo se nakon tri godine vratili nisu nam odmah dali u našu kuću, koja je bila prazna.“

Meho Dervišević bio je osuđen na dvadesetogodišnju zatvorsku kaznu: „Nama su u zatvoru rekli da smo se digli protiv države, a da su to poveli Ale Čović, Mile Devrnja i Božić, a da su njih na to nagovorili neki Ranković i Đilas (tadašnji visoki dužnosnici Jugoslavije). U zatvoru u Zenici sam proveo osam godina, a kada sam se vratio kući trajno su mi oduzeta sva građanska prava.“

O ničim opravdanoj osudi na zatvorsku kaznu od 16 godina sjeća se i Hašim Beganović iz cazinskog sela Liskovac, koje je i najviše stradalo. Zatim Husein Beganović, kojem su oca i šesnaestogodišnjeg brata ubili na kućnom pragu.

Različite kvalifikacije

„Kvalifikacije Cazinske bune 1950. su različite, ovisno da li o njima govori vlast ili narod, ovisno o onom, ali i današnjem vremenu“, kazuje prof. dr. Fikret Midžić, historičar i jedan od istraživača Cazinske bune: „U komunističko doba ovoj su buni davali samo neprijateljske atribute. Danas istraživači ulažu napore da ovom beskompromisnom obračunu s narodom dadnu realne faktografsko-historijske kvalifikacije. Ustvari buna, ili bolje kazano nezadovoljstvo naroda, jer tako je sve počelo, izbila je zbog toga što su se ljudi pobunili protiv nasilnog učlanjivanja u zadruge i otkupa žitarica i ne samo u Cazinskoj krajini, već i na području Slunja u Hrvatskoj. Srbi s područja Slunja, tačnije Mile Devrnja, tražio je pomoć i podršku muslimana Cazina. Ispalo je, na kraju, da su vođe bili Milan Božić i sin mu Nikola i Ale Čović i ostali iz Cazina. Devrnja se na vrijeme povukao i čekao kako će se situacija odvijati u Cazinu. Najveću cijenu platili su cazinski muslimani.

Ustanici su, ustvari, u svojoj naivnosti i neorganiziranosti imali namjeru da zauzmu Cazin i da od Beograda ucjenom traže oslobađanje od obaveze otkupa i stupanja u državne zadruge. Koliko je sve bilo neozbiljno govori podatak da su nakon zauzimanja naselja Tržac, vlastima u Cazin poslali kurirom poruku da se predaju, a kada se kurir nije vratio i kada je cazinska milicija zapucala, ustanici su se razbježali. Izvorna arhivska građa, koja je bila pod embargom, upućuje da je u Cazinskoj buni učestvovao goloruk narod, da je povod bio isključivo u ekonomskoj sferi i da ona nije nikakav nastavak struktura iz Drugog svjetskog rata čiji je ideološki cilj bio održavanje fašističkih tvorevina nastalih na tlu Jugoslavije, te da je Buna bila lokalnog karaktera i da pobunjeni narod nije bio ni u kakvoj vezi sa drugima u tadašnjoj državi, niti u inozemstvu i da pobunjeni civili, odnosno seljaci nisu imali niti u jednom trenutku elemenata koji bi govorili o prevratu u državi.“

Pojašnjavajući sa historijski potrebne distance bunu, profesor Bahrudin Beširević smatra da „sva istraživanja upućuju da Cazinsku bunu 1950. historijski nije moguće objašnjavati i pravdati isključivo teškim objektivnim i protivrječnim spletom tadašnjih društvenih okolnosti, već su očito po srijedi bile i određene lične aktivnosti visokopozicioniranih rukovodilaca u Jugoslaviji, koje su mnogima nanijele dosta zla, a do kojega zapravo nije moralo niti trebalo doći.“

Rezolucija o osudi zločina i rehabilitaciji žrtava

S ciljem skidanja stigme krivnje ovoga kraja i naroda, koju je Cazinska krajina nosila više od pola stoljeća, Općinsko vijeće Cazina je 2011. godine usvojilo Rezoluciju o osudi državnog zločina nad civilnim stanovništvom i rehabilitaciji žrtava, a godinu kasnije Rezolucija je usvojena i u Skupštini Unsko-sanskog kantona. Zajednička dženaza svim žrtvama klanjana je u Cazinu 2012. godine.

Rezolucijom je usvojen Dan sjećanja - 6. maj, kako bi se sjećanje na ubijene, zatvarane i protjerane stanovnike Cazinske krajine nastavilo prenositi.

"Neka se progovorilo o ovom, o svemu što je ovaj narod zadesilo, kako su nedužni stradali“, govore danas  potomci stradalnika, naglašavajući da ni u kom slučaju ne žele da se tragična tematika Cazinske bune eventualno upotrijebi ili upotrebljava kao ideološki instrument razdvajanja i u političke svrhe.

Vjerujući da je ovim konačno ispričana cazinska neispričana priča i da je dovoljno za rasvjetljavanje svega onog što se dešavalo 6. maja 1950. godine.

(Izvor: Al Jazeera)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top