Home

GIBONNI: Nemoguće je usred noći u buregdžinici u Bihaću naći nešto bez glutena

07 Dec

GIBONNI: Nemoguće je usred noći u buregdžinici u Bihaću naći nešto bez glutena

Kao i uvijek uoči nastupa, Zlatan Stipišić Gibonni  djeluje pomalo rezignirano, a tako je bilo i pred koncert u Zagrebu.

Dvorana je rasprodana, njegov se menadžment sa zebnjom javlja na telefonske pozive jer nije ugodno poznanicima reći: „Ne, nemamo više karata“.

Prva Arena

Pjevač otkriva kako je primio vijest o Oliverovoj bolesti, čega ne može da se oslobodi, ali i tome da li živi zdravo.

Zašto ste tako dugo čekali svoj prvi koncert u zagrebačkoj Areni?

–Uvijek mi se čini da trebam svirati tamo gdje u određenom trenutku pripada moj program. Često je moja muzika tražila  intimniji prostor i bez obzira na popularnost, nekako sam stilski birao mjesta na kojima ću svirati. Ako je program akustički, bilo je jasno da velika dvorana nije najsretniji izbor, električni program svirali smo u rok-klubovima ili dvoranama, uopće nisam bio svjestan da je toliko godina prošlo od njezinog otvorenja, meni se čini kao da je bilo lani.

S obzirom na bogati opus iz 25 godina duge samostalne karijere, kako  posložite repertoar?

-Smatram se sretnikom kojemu se dogodilo da mu je “best off” kod naroda puno omiljeniji od “greatest hits”. Najveći hitovi možda i jesu bile najvoljenije pjesme u trenutku kada su se pojavile, no s vremenom su ustupile mjesto najboljim pjesmama. Moj repertoar su izbor najboljeg u proteklih 25 godina, uključujući i neke nove pjesme, dovoljno dobre i odrasle da mogu biti uzbudljive. Na stranim koncertima sam se uvjerio da je ponekad bolje svirati nove pjesme, a ima i onih što dave samo s novima i ne odsviraju niti jednu staru, najvažniju  zbog koje smo i došli. Često razmišljam na koji način napraviti ravnotežu, a jedini kriterij može biti samo najbolje pjesme

Postoji li pjesma koju ste objavili na nekom od albuma, a da je nikada niste odsvirali na koncertu?

-Ima, naravno. Zna se dogoditi da ti pjesma bude ljubav na prvi pogled, no kad je uvrstiš u repertoar ispadne kao najslabija karika u lancu. Pa ti tvoja miljenica s vremenom počne ići na živce. Zna se dogoditi i da neka pjesma nakon što je prosviraš s bendom, puno bolje zvuči nego je zvučala na albumu. Zato ovo zanimanje i je zanimljivo jer te svaki dan život malo demantira. Srećom, veseli me da je tako.

Kako u tim potencijalno kriznim situacijama pred publikom izlazite na kraj s vlastitom taštinom?

-Da me sada spoje na poligraf, sigurno bi se ukazao moj strašan ego, ali vjerojatno ne bih ni mogao raditi to što radim da ga nemam. Ipak, nekako sam opstao kao pjevač i kompozitor kojem je puno važnije da je pjesma glavna zvijezda, a ne ja. Najzadovoljniji sam kada je pjesma dobro zazvučala, a je li to zbog mene ili nekoga iz sastava tko je iznimno inspiriran – manje je važno. Obično pjesma najbolje zvuči kada je publika otpjeva sama. Tu moj ego ostane po strani, što nije teško ako si okružen pametnim ljudima. Najviše mi imponira Oliver kojemu plješću već pola stoljeća i svejedno je najjednostavniji od svih, za razliku od mnogih koji su se dva puta pojavili na televiziji pa se već povijaju pod težinom vlastite veličine. Dragi su mi ljudi koji su uspjeli ostati normalni, a malo ih je i zato ih treba isticati.

Koje pjesme s vašeg posljednjeg albuma “Familija” publika najbolje prihvata?

-Možda “Sreću”, duet s Oliverom malo kontroverznog teksta, moja pjesma “Onako odoka” bila je najizvođenija, potom Oliverova “Gdje to piše”… Meni je najmilija “Udica”, premda je ostala favorit za malo uži krug ljudi.

Zašto mislite da “Sreća” ima  kontraverzan tekst?

–Kad sam je pisao mislio sam da je skroz jasna, no ispalo je da ju je svako doživio na svoj način tako da sam i ja u određenom trenutku shvatio da su je neki ljudi ljepše protumačili nego sam je zamislio. Neko je doživio doslovno, netko sarkastično. Često se kaže da je ljepota u oku promatrača, pa je možda onda i istina u uhu slušatelja. U jednom trenutku sam zaključio da više ne želim smetati ovoj pjesmi, neću je objašnjavati, neka govori sama za sebe.

Sanjao duhan

Kada ste postali svjesni važnosti vlastitog zdravlja i činjenice da nećete zauvijek biti mlad i dobrodržeći?

-Ne mogu se baš pohvaliti da jako mudro živim svoj noćni život. Dobro, to ide s poslom, ali teško je u dva ujutro na željezničkoj stanici u Frankfurtu naći blitvu kada postoji samo kebab. Ili da u Bihaću u to doba noći u buregdžinici pitate: „ Imate li štagod bez glutena?“. Život se nekako pretvorio u maturalac pa kad ideš u Njemačku vikendom, imaš na umu da ćeš se vraćati nazad na liječenje. To se odnosi i na nespavanje i na prehranu. Dakako, stalno mi neki dobronamjerni ljudi savjetuju da moram živjeti zdravo, ali – iskreno – ne znam kako se to radi u našem zanimanju

Kojih ste se loših navika uspjeli riješiti posljednjih godina, kada već ne pazite na prehranu i ne idete u teretanu?

-Ma, baš ničega. Pametniji sam prema sebi bio u tridesetima nego sada. Negdje u 33. sam se ostavio cigareta i devet godina nisam pušio. Stalno sam sanjao duhan, i opet počeo. Valjda zbog inata, govorio sam sebi: vidi koje se sve budale mogu odreći pušenja, pa moram li ja biti gori od njih!? Nije moj motiv nestao nego me uhvate faze kada se ostavim cigareta na mjesec i pol, dva, no onda mi opet popuste kočnice pa zapalim.

Oliver je kao lav

Kako ste reagovali na vijest o bolesti bliskog prijatelja Olivera?

-Na to od početka gledam s velikim optimizmom jer on je kao lav, hrabar i nevjerojatno čvrst čovjek, čiji je optimizam prešao i na nas koji ga okružujemo. I dalje nas uveseljava, čak i kada mu pokušavam skrenuti pažnju da u ovim trenucima jedino mora misliti na sebe. Niko od nas nema rezervnog sebe.

oliver

 

(Izvor: Express.ba)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top