Svega ima kod nas, a najviše sirotinje, neimaštine i teških socijalnih priča. Glamoč, po broju stanovnika mala, a po površini velika općina, obiluje baš takvim teškim i negativnim tonovima.
Žestoka zima i skoro dvometarski snježni pokrivač koji smo zatekli tog dana u Glamoču dodatno su potencirali mračne tonove oko ove sredine prebogate prirodnim resursima.
U posljednjem popisu stanovništva u Glamoču je zabilježno nešto više od četiri hiljade stanovnika, pola od toga živi u samom mjestu, druga polovina po selima na periferiji ove općine, na granici entiteta u Livanjskom kantonu.
Mjestom dominiraju ruševine, a na prilaznim cestama zlokobna minska polja, kao da je rat jučer završio. Najviše od svega je ipak tanjira satelitskih antena, kao da ih je više od stanovnika ovog tužnog i zaboravljenog mjesta.
Miloša Papića, šumara u penziji, upoznali smo ga tog snježnog dana u Glamoču, kazao nam je da se živi i preživljava po zakonu "kako ko".
"Većina živi loše. Prirodni resursi, posebno šumsko bogatstvo, nisu u rukama lokalne samouprave, drže ih ili privatnici ili viši nivoi vlasti. Zdravstvena zaštita je loša, često su pokvareni i neki osnovni instrumenti pa moramo ići čak do Livna", priča nam Papić koji je u godinama poslije rata bio i vijećnik u Općinskom vijeću.
Čuveni glamočki krompir
U siromašnim općinama još su izraženiji fenomeni koji su dominantni i drugdje po Bosni i Hercegovini, posebno iseljavanje stanovništva.
"Solidno žive ljudi koji se bave poljoprivredom, poznat je glamočki krompir. Bila je nekad otkupna stanica koja je otkupljivala cjelokupan urod domaćeg glamočkog krompira. Prije rata se u Grčku znao unaprijed prodati cijeli godišnji urod. Poslije je to sramno privatizovano, sada leži napušteno, a treba da zapošljava najmanje stotinjak radnika", ogorčen je Papić.
U Glamoču većinom žive stariji ljudi, mladi prvom prilikom odlaze i ne vraćaju se. Perspektiva se može vidjeti u razvoju poljoprivrede i stočarstva, ali danas to i nisu baš atraktivne grane za novije generacije.
"Problem Glamoča je loša infrastruktura, povezanost s okolnim sredinama, a posebno sa selima koja su na periferiji općine. Cesta prema Drvaru napravljena je dobro s drvarske strane do granice općina. Mi iz Glamoča nismo uspjeli jednako napraviti cestu na svom dijelu općine", žali se Papić.
Miloš Papić prima penziju iz drugog entiteta u iznosu od 297,50 KM, što nije dostatno za bilo kakav život. Deset je godina korisnik glamočke javne kuhinje i svih deset godina sjedi na istoj stolici. Svi znaju koja je Miloševa stolica i na nju niko drugi ne sjeda.
Nedostaje vanškolskih aktivnosti za djecu
Glamoč je mjesto s dvadesetak ugostiteljskih objekata i nekoliko prodavnica robe široke potrošnje. Gospođa koju smo upoznali tog dana kaže nam da se osim hrane i pića ništa drugo i ne može kupiti u Glamoču, za olovku ili svesku njeni osnovci idu do Livna ili Drvara. U krugu od sto metara nalazi se čak šest kladionica.
"Imamo dvije srednje i jednu osnovnu školu, ali najveći je problem što ne postoji nikakva vanškolska aktivnost. Djeca poslije škole mogu samo u kladionicu ili kafanu, da postaju kockari ili pijanice, drugih opcija u Glamoču nema", žali nam se.
Sve naše siromašne sredine pričaju istu priču, teška socijalna slika, nepostojanje bilo kakve industrije i ogromna prirodna bogatstva koja su u pogrešnim rukama ili potpuno neiskorištena. Opći ekonomski preokret treba krenuti upravo iz malih sredina, tu je najveća potreba, najveći problem i najveći potencijal.
