09 Jun

Hutba dr. Rifeta Šahinovića: Odricanje od hrane, vode i svake vrste naslade u ramazanu neophodno je da bi duhovno narasli

Danas je u gradskom džematu Medresa Cazin imamio i hutbu držao prof. dr. Rifet Šahinović, koji je govorio o postu, njegovom višestrukom značenju, svetosti posta, iftara i sehura koje trebamo čuvati, ali i značaju našeg odnosa prema Kur'anu.

Post u ramazanskom vremenu jeste ono zenitno vrijeme našeg duhovnog bića kada dostižemo onu blizinu koju nam Časni Kur’an označava bližom od vratne žile kucavice (Qaf, 16), kada duša sa svojim Stvoriteljem dijeli takvu blizinu da On iznutra nje zna šta ona haje.

Ramazansko vrijeme vraća nas vječnom domištu, u najneposredniju blizinu Božije Prisutnosti. To je ona blizina koju će sa Njim uozbiljiti naša duša, srce i um u ramazansko vrijeme jer u kosmičkom, izvanramazanskom vremenu oni znaju biti na egzistencijalnoj distanci s Njim uslijed svoje nesavršenosti. A Allah, Slavljen i Veličanstven je On, s nama uvijek dijeli blizinu koja ne poznaje distance bilo kakve vrste, odazivajući se molbi molitelja kada Ga zazove (el-Bekara, 186).

Ramazan jeste zenitno vrijeme našeg duhovnog bića. Post kao sawm (termin za post na arapskom jeziku) u svom semantičkom smislu je vrlo bremenit pojam u raskošnosti svojih značenja; pored značenja posta, označava i trenutak podizanja Sunca u samu zenitnu tačku. Ovaj simbolizam sawma u islamskoj tradiciji, ukazuje nam na mogućnost našeg duhovnog uzdizanja i spoznavanja vrlinom posta u ramazanskom vremenu. Istinski postiti znači dosegnuti zenitnu tačku duhovnog rasta poput Sunca u zenit čija svjetlost jedino tada obgrljuje sve stvari sa svake strane. Postač postiže duhovnu spoznaju posve različitu od one koje nam nude naši fizički organi spoznaje. Odricanje od hrane, vode i svake vrste naslada u ramazanu (onoga što je u izvanramazanskom vremenu dozvoljeno), neophodno je da bi duhovno narasli. Vertikalno uzdizanje zahtijeva da se otrgnemo od horizontale, od svih tih ilovačnih protezanja koja jesu samo zemaljska i ništa drugo.

Post, prema tome, nije samo puko gladovanje. Ustvari, ako čin posta kao vid krunskog ‘ibadeta, svedemo na puko apstiniranje od hrane i samo žeđanje, to i nije post koji je propisan s jasnim propisima ranijim generacijma (ar. siyām), a ni blizu nije onog posta šutnje (ar. sawm) kojeg h. Merjema ponajbolje svjedoči. Gladovanje pripada stvorenom svijetu dok istinska stvarnost posta pripada Allahu, Slavljen i Veličanstven je On.

Kada bi ramazanski post bio puko gladovanje, ne bi se nimalo razlikovao od neznanja. I jedno i drugo (gladovanje i neznanje) imaju zajedničku odliku, oboje uzrokuju smrt, fizičku i duhovnu. Ono prvo usmrćuje sve fizičke organe, a ovo drugo uzrokuje smrt duhovnih organa. Ako čovjek gladuje duži period bez istinske namjere i jasnog cilja može doći do smrti. Isto tako, postiti bez učešća duhovnih organa (duše, srca), postačevi fizički organi osjećat će veću potrebu za zadovoljenjem. Pri tome, postač neće doživjeti vlastiti spoznajni mi’radž i neće dospjeti do zenitne tačke vlastitog bića, a to je, kao što smo već naglašavali, itekako potrebno na putu našeg duhovnog uzrastanja. Ništa kao post ne pokazuje tako jasno činjenicu kako ono što dovodi do umiranja i uzrokuje smrt ljudskih fizičkih organa, s druge strane, isto to (istinsko apstiniranje od hrane i pića radi Božijega zadovoljstva) za organe našeg unutarnjeg bića znači duhovno razbuđivanje višu razinu spoznavanja koju ozbiljuje naša duša, srce i um. Jednostavnije kazano, što predstavlja smrt na jednoj strani, to je izvor života na drugoj.

Zato Poslanik govori o ramazanu kao o mjesecu bereketa, rahmeta i oprosta; zaista jeste blagodat da za postača i riba u vodi moli; ako postač obavi nafilu upiše mu se kao da je farz obavio, a za jedan obavljeni farz piše mu se kao 70 obavljenih farzova; poticaji šejtanski su smanjeni u ovom mjesecu; džennet se posebno gizda za vrijeme ovog mjeseca; zadah postača je draži Allahu od miska.

Musa, a.s., je nakon 30 dana posta htio vidjeti Stvoritelja, pa je izaprao svoja usta da što urednije dočeka svoga Stvoritelja (bez neugodnog mirisa) – nadopunjeno mu je još 10 dana i kazano mu je da zadah postača jači je od miska i da ne izapira usta drugi put (otuda je kod nekih pravnika pokuđeno postaču koristiti misvak za vrijeme posta). Zbog toga je poslanik savjetovao da se prepustimo postu jer nema sličnog ibadeta njemu.

A Allah je kazao da je post njegov, samo Njemu priliči da nagradi za taj ibadet.

Na kraju krajeva, pa ni meleci nemaju ovu privilegiju posta jer ta svjetlosna bića ne jedu niti piju, prema tome nemaju ovu blagodat posta.

Eto zašto moramo čuvati svetost posta, iftara i sehura. I zašto naši iftari ne smiju poprimiti duh konzumentnog vremena. Nažalost, mnogi veliki iftari danas liče više na rimske gozbe nego li na ovu skrušenost o kojoj govorimo (mali broj takvih pozvanika se odazove ezanu akšam namaza).

Prema tome post mora izazvati promjene u nama:

إِنَّ اللَّهَ لَا يُغَيِّرُ مَا بِقَوْمٍ حَتَّىٰ يُغَيِّرُوا مَا بِأَنفُسِهِمْ ۗ وَإِذَا أَرَادَ اللَّهُ بِقَوْمٍ سُوءًا فَلَا مَرَدَّ لَهُ ۚ وَمَا لَهُم مِّن دُونِهِ مِن وَالٍ [١٣:١١]

„Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni (ne promijeni ono što je u njihovim dušama). A kad Allah hoće jedan narod kazniti, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitnika.“

Prvo, Allah je Taj Koji mijenja; nismo mi koji mijenjamo u osnovi.

Drugo, MJENJANJEM SEBE MI MIJENJAMO VANJSKI SVIJET.

To je slično kada stojiš pred ogledalom i bilo šta da uradiš na sebi, takvu ti sliku ogledalo vraća. Situacija okolo nas je ogledalo nas i obrnuto.

Uslov da Allah promijeni situaciju nabolje je da prestanemo lagati, ogovarati, varati, krasti, umišljeni biti, ponižavati jedni druge. Moramo biti iskreni (muhlisun). Iblis, l.a., je kazao da neće moći zavesti samo iskrene od Allahovih robova (إِلَّا عِبَادَكَ مِنْهُمُ الْمُخْلَصِينَ [٣٨:٨٣]). Svi ostali ( učeni, klanjači…. su na njegovoj meti ako nisu iskreni).

Moramo promijeniti svoj odnos prema Kur'anu. Mnogi uče lijepo, dive im se i oni se dive sebi, ali ne znaju šta uče i ne prakticiraju. Kur'anski harf nije sišao sa njihovih usana na srce. To je naše stanje odnosa prema Kur'anu. Trebaju mukabele značenja Kur'ana.

Trebamo biti ponizni. Ovaj svijet je pobijesnio od sebičluka, uobrazilje, kukavičluka. Ne slušamo jedni druge. Svi nešto govorimo. Treba manje govoriti, a više slušati. Pa zar Kur'an nije došao u formi slušanja (Poslanik sluša i upija od Džibrila)? Naše mukabele jesu replika tog slučaja.

Poniznost je slušati drugog.

(Cazin.NET)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top