II dio: Američki san

Home

II dio: Američki san


Visemilionski teksaski grad Houston se razvio na jugoistocnom dijelu druge po redu americke drzave po teritorijalnom prostranstvu, cije obale zapljuskuju vode velikog zaljeva ili mora Golf of Mexico.
Za familiju Muratovic u ovom gradu I na novom kontinentu zivot je poceo zaista od pocetne nule, o cemu glava porodice Nurija prica:
“Na aerodromu su nas docekali neki ljudi koje nismo nista razumjeli kada su nam se obracali. Odvezli su nas u prazne stanove, kupili nam nesto hrane I nestali. Povremeno su kasnije dolazili I onda sve rijede. Nekud su nas vodali da pribavimo osnovnu dokumentaciju, a u meduvremenu smo pronasli nase zemljake-bosance sa podrucja Prijedora I Kozarca koji su dosli koji mjesec ranije. Razgovarali smo o svemu I svacemu, te sta dalje raditi da nam se situacija promijeni. Poceli smo uciti jezik, I odmah prvog mjeseca boravka u Americi trazio sam posao I nasao ga.

PRVI POSLOVI-HOUSTON BRAZIL GUAM
Radio sam kod privatnika za malo dolara, ali sam htio raditi po bilo koju cijenu. Nakon dva mjeseca nasao sam stalno zaposlenje u firmi gdje sam primljen sa jos 16 bosanaca u kompaniju “GTSI nc.” Menadzer je tu bio Semir Osmanagic, koji je koju godinu ranije doselio u Houston te dobro znao govoriti engleski (Semir Osmanagic je sada fakultetski obrazovan istrazivac bosanski piramida kod grada Visoko BiH, pisac nekoliko knjiga, …o kom se sire info mogu naci na web stranici www. piramidasunca.ba , op.a.). Radio sam kao obicni radnik, a onda bio pomocnik elektricara. Isao sam par dana na teren van Houstona po Teksasu , a onda sam sa jos jednom grupom elktricara I montazera otisao na teren u juznu Ameriku, u drzavu Brazil. Oko mjesec dana smo boravili u gradovima Rio de Janeiro (Rio de Zanerio)  I Makaja, a helikopterima su nas svaki dan prebacivali na naftne platforme postavljene na Atlantskom okeanu, gdje smo radili po 12 sati dnevno-od jutra do mrklog mraka. Na platformama firme “Petrobraz” montirali smo specijalne pumpe  sa generatorima za struju koje je nasa kompanija prodala I bila odgovorna za postavljanje istih. Vratili smo se na kratki odmor kuci u Houston I onda otisli na teren na daleki americki otok Guam koji se nalazi u sjevernom dijelu Pacific Oceana izmedu Australije I Japana. Isto smo radili na morskim platformama za vadenje nafte. Po povratku u Houston odlucio sam traziti drugi posao da bi bio sa familijom, te sam se zaposlio u firmi jednog Iranca koja je radila sa polovnim auto dijelovima. Tu sam radio jednu I pol godinu, dobro sam razumio I govorio engleski jezik koji sam morao uciti zbog potrebe. Pokazivsi veliku ozbiljnost I interesovanje za posao unaprijedili su me da uvodim proizvode u kompjuterski sistem. U meduvremenu sam kupio kucu o kojoj su mnogi samo mogli sanjati. To mi je omogucio moj prodavac, uz neke  male olaksice oko kamata I otplate.

PROCES USELJENJA
U meduvremenu (1995.) sam poceo dobivati pozive od svoje rodbine I komsija iz Hrvatske, kamp Kuplensko da su se nasli u teskoj situaciji I da im treba pomoc. Nije bilo drugog izbora osim da im predlozim da krenu mojim stazama-za Ameriku. Obilazio sam organizacije koje se bave useljenickim poslovima, ali svi su govorili da za sada nema nista, da su kvote za tu godinu ispunjene. Preostalo nam je da cekamo, a rodbini sam rekao da se strpe. Tako je I bilo. Dok se otvorio program poslao sam useljenicke papire mnogima I prvi su stigli Kostic Izet sa suprugom I dva sina, te Latic Munib sa suprugom. Dva mjeseca nakon njih u specijalnom statusu (invalidskim kolicima kao ne pokretni ranjenik)stize Mahmut Baltic sa zenom Fatimom I cetvero dijece. Svi koji su dolazili uspio sam prihvatiti I smjestiti preko svog posla, sto je iziskivalo mnogo truda I  obaveza. Po dolasku niko nije znao nista, za sve je potrebno auto, jezik, poznavanje grada I mnogo drugih stvari. Ali, halal bilo, duznost nam je da pomazemo jedni drugima. I meni je neko pomagao. Snalazili smo se na razne nacine dok se nije uplovilo u americki sistem zivota, tako da su se sada ljudi medusobno pomagali. Kladuski narod je vrlo merhametan I solidaran.

149 OSOBA USELILO
Dalje sam trazio bolje placene poslove I poceo da radim u firmi”Shepard” koja je proizvodila razne vrste plastika, gdje sam upoznao Vrnogracanina iz familije Kovic koji su doselili u Ameriku prije dvadesetak godina. Uz pomoc Hakije I mene u firmi smo zaposlili vise nasih Kladuscana koji su se pokazali kao vrijedni I dobri radnici, a I dan-danas tu radi mnogo nasih zemljaka. U narednom vremenu (u drugom I trecem planu useljenja) dosao je veci broj Krajisnika u Houston, ali sada nesto lakes zato sto su pomogli jedni drugima uz moje sugestije. Stigle su familije Esada Mulalica, Huseina Mujakica, Ibrahima Traljesica, sira familija Durmic, itd. Raspolazem cifrom da je u nastavljenom lancu 149 osoba sa velikokladuskog podrucja doselilo u Houston.  Oni su se vrlo dobro snasli I zive svojim neovisnim zivotom. Mnogi imaju dobro placene poslove, imaju male ili velike biznise,  pojedini su otvorili kompanije sa kojima uspjesno posluju na americkom trzistu kao npr. Elvir I Besima Baltic cija je kompanija “E&B,Inc.” samo sest mjeseci mladja od njihovog zajednickog zivota-braka.

POCETAK  PRIVATNOG BIZNISA
Osjecajuci da mogu vise raditi I zaraditi napustio sam dobro placen posao u komp. Shepard gdje me nasledio moj zemljak I rodak Ibrahim Traljesic, krenuo sam u nove izazove privatluka. Otvorio sam mehanicku radionu za popravak vozila, tehnicki pregled za auta, rentakar za iznajmljivanje auta I malih kamiona. Zaposlio sam nekoliko radnika. Zajednicki smo unapredivali posao, kupovao sam nove masine I opremu, usavrsavao posao, pravio novu halu za rad. Sada sam otkupio jos jedan biznis sa komplet lokacijom za prodaju polovnih kao i novi auto dijelova te  vozila. U meduvremenu sam prodao prvu kucu I kupio novu puno komforniju , zato sto mi je familija uvecana za nasu mezimicu kcerkicu Fatimu (1999) a I sinovi su vec veliki momci. Almir I Amer nam pomazu u poslovima po dolasku iz skole, a supruga Ajka je veliki oslonac u kompaniji jer sve administrativne poslove ona radi zbog moje zauzetosti oko vodenja posla na dvije lokacije. U pocetku je supruga sa dozom straha I  nevjericom gledala pocetak naseg privatnog biznisa, ali danas sa mnogo optimizma radi I pomaze u kompanijama.

 

MAHMUT BALTIC SA FAMILIJOM TRALJESIC U CALIFORNIJI: MUHAMED, SUPRUGA MU, KCERKA I SIN

PLANOVI, ZELJE, SRECA
Kazemo samo da nam bog dragi podari zdravlje I milinje, a mi mozemo mnogo vise I bolje. Vrijeme ovdje brzo prolazi, mnoge familije su pozenile sinove, udale kceri, neki imaju vec I unucad, a I mi imamo jos svojih zivotni planova za ostvariti. Najveca zelja nam je da djecu izvedemo na godine, da zavrse skole, da ne zaborave  svoj rodni kraj odakle su potekli. U Bosni pripremamo teren-zemljiste da u skoroj buducnosti zatemeljimo nesto ako bi netko imao pretenzija za povratak, ali za sada se o tome ne razmislja. Ne mogu sakriti svoje zadovoljstvo da ne kazem kako sam presretan covjek sto sam imao priliku I mogucnost da pomognem moju rodbinu, komsije. Oni su pokazali svoju pravu sliku, osvitlali svoj I moj obraz. Fino zive u ovom nasem toplom gradu Houstonu, rade poslove prilicno dobro placene, imaju auta, kuce, sretni su u krugovima svojih porodica. Kad nam se pruzi prilika sastanemo se vikendom, popricamo, popijemo, pojedemo, a bogami znamo roznuti onu nasu staru pjesmu “Mala moja kad te povedemo, cijelo selo nebi te otelo…”, zaigra se i kolo. Svi radosni I zadovoljni razidemo se svojim kucama, redovnim obavezama I poslovima. Ponekad se nademo na svadbi, sto je jos dodatni razlog vise da se popije I proveseli.”

SMRT MAJKE I NESTANAK OCA
Eto tako nam isprica stameni Krajisnik Nurija Muratovic o svojim pocecima novog zivota na americkom kontinentu. Ima zelju I voli pomagati ljudima, a koliko je skroman I pazljiv covjek, misli samo o dobrom zakljucuje se iz cinjenice da je o teskim I bolnim temama pogibije njegove majke I nestanku oca ispricao tek po upitu. Obavijest o smrti roditelja je dobio telefonom u vrijeme rata. Mati Fatime se po rastavi od oca udala za Velic Deliju u Todorovu Dubrave, a s njim nije imala djece. Poginula je u zadnjem ratu (ljeto 1995.god.), kada je na njivi gdje je zela psenicu ostavila srp I krenula kod komsinice koja je pozvala na kafu. Pala je granata u njenoj blizini I Fatime je pogodena gelerima izdahnula. Bio je petak. Igrom sudbine, u sljedeci petak je nestao Nurijin otac Ibrahim, zvani Ibro I o njemu se ni dan danas nista ne zna. Bio je na liniji negdje na Grljevcu, ostavio pusku u rovu I otisao da donese vode, ali se vise nije vratio niti  bilo gdje pojavio. Nije se cuo pucanj, niti detonacija granate ili mine. Bilo je razni prica o njegovom nestanku, ali istina prava se jos ne zna. Tete Fadila se skoro udala za Hasana  u Tod. Celinju, a trenutno  u Sestanovcu u porodicnoj kuci zive Nurijina dva brata po ocu: Senad (28) I Selevedin (20).

RIJECI ZAHVALE MURATOVICIMA
U ne obaveznom razgovoru sa onima kojima je familija Muratovic pomogla I pomagala mogu se cuti velike rijeci zahvale.
Durmic Refik, sa familijom je doselio kao ranjenik amputirac bez desne noge u Houston 28.augusta 1996.god., I  kaze: “Nurija je veliki covjek, rekao bi ekselenc. Pomagao mi je od prvog dana, vozao me, ganjao papire. Kad mi se rodilo dijete njegova familija mi je pomoglo da sam im zahvalan do neba. I dan danas mi odrzava I servisira auto dzabe, nece da naplati. Kamo bog I sreca da ima jos takvih ljudi, I da su svi kao oni. Pomazu ljudima, ali bogami I njima dragi bog da. Hvala im do neba.”
Mahmut Baltic: “ Iz aviona sam izasao kao teski ranjenik totalno  nepokretan, izvezli su me u invalidskim kolicima. Mene, odnosno moju sestoclanu porodicu Nurija je odvezao u svoju kucu. Kad sam usao unutra I prosao kroz dvokrilna klateca kaubojska vrata shvatio sam da sam stigao na zapad, u Ameriku. I Nuriji, I Ajki sam zahvalan za sve sto su nam pomogli od slanja papira, prihvata, savjeta I svega ostalog sto mi je pomoglo da danas hodam na svojim nekad ukocenim nogama, vozim kamion na dugim linijama, radim I zaradujem kruh svojoj  familiji.”
Traljesic Muhamed, paraplegicar-teski nepokretni ranjenik je doselio u Houston 31.jula 1998.god. gdje je zivio do 30.augusta 2000. kada se preselio u drzavu California, grad Lodi zbog bolji benificija I vece njege koje ova drzava daje osobama sa invaliditetom koji on ima. Za Nuriju I njegove kaze: “To je familija za pohvaliti I nagraditi. Nebrojeno puta su mi pomogli, kao I ostali nasi ljudi u Houstonu. Kad sam doselio u Ameriku imao sam otvorene rane na tijelu, I trebalo mi je mnogo zavoja za previjanje. Nurija me redovno vozio do apoteke, snabdijevao sa zavojima I mastima, obilazio, bodrio. Kad sam se selio obezbedio je kamion, a Mahmut Baltic I moj brat Hasan su nas prevezli od Houstona do drzave Kalifornije.”

P.S.
U znak VELIKE ZAHVALNOSTI za sve sto su pomogli Krajisnicima koji su doselili u Sjedinjene Americke Drzave (U.S.A.), tekst o Nuriji Muratovicu I njegovoj familiji napisali su Izet Dizdarevic iz Cikaga, IL  I Mahmut Baltic iz Houston, Teksas,  na cuveni americki drzavni praznik DAN ZAHVALNOSTI – 22.novembar 2007.god.

Slijedi treci dio o familiji Muratovic iz Houston Texas Amerika.

Izet Dizdarević (USA)/cazinet

Objavio: Ned, 04/12/2011 - 17:46

Facebook komentari

Back to top