Kako je krajiški Kuduz ubio renesansnog junaka

Krajiški Bećir Kuduz zvao se Tale Račinović, a Zvone ili Mali zvao se Zvonko Slipčević. Mogao je to biti samo film, a ne život. Život koji uvijek pleše sa smrću. Ruku pod ruku.

Pedesetdvogodišnji Tale je, a taj adaktirani spis kupi prašinu u sudskim i policijskim arhivima, prije nego se odmetnuo u kestenove šume oko Velike Kladuše, iz pištolja dokrajčio mladog ljubavnika svoje žene, 31-godišnjeg Ismeta Velića, nju prebio "na mrtvo ime" i odveo u divljinu.

Između policijskih potjera i jataka po krajiškim gudurama i vrletima minula je godina, dok ga specijalci nisu locirali u jednoj kući u Podzvizdu. Tog 15. oktobra 2008. godine odmetnik Tale Račinović, otrovan ljubomorom i prkosom, možda i sudbinskim udesom navučen na tragični haos, po drugi put je postao ubica kad je metkom probio dotrajali pancir na grudima najboljeg i najspremnijeg policajca kojeg je Krajina ikada imala.

Zvonko Slipčević je povjeren vječnosti u 39. godini, a kladuški Kuduz ubijen u razmjeni vatre.

Krajiška priča o 'neznanom junaku'

Od tada, tog 15. oktobra 2008. godine, zjapi crna rupa u srcima Bišćana. Policijskih kolega, čija Jedinica za podršku nosi njegovo ime, običnog svijeta ispod Plješevice i Ljutoča do Kralja i Vrkašića, gdje već deset godina počiva u miru Božjem. Deset godina iza o njemu pričaju kao o kralju.

Kuduz iz Podzvizda ubio je heroja posljednjeg rata, gaziju s vječitim osmijehom dječaka, Šarganovog najboljeg specijalca, kodnog imena "Krtica", u Odredu za specijalna dejstva. Najposlije, čovjeka renesansnih  sposobnosti i mašte. Kad i danas Bišćani govore o Zvoni, svaka im dlaka na tijelu zauzme stav "mirno". Pričaju sinovima i kćerima o "neznanom junaku", koga nema u knjigama koje pišu povijesničari "konstitutivnog" kova. Obuzme ih jeza dok prevrću sjećanja.

Reći će - "neka se stide svi oni kojima je trebao kad je grmilo", glava mu je predugo bila "u torbi", prodeverao je minska polja, granate i "zolje", teška ranjavanja i uvijek bio prvi sa svojim "mahalašima". A jedni da ga nije ubio Tale, nego neispravni pancir i loše pripremljena akcija "na slijepo" nekog policijskog starješine-dunđera. Što, na kraju krajeva - i jest.

Ali, i Bog zna šta hoće, uvijek kada "mora" uzima Sebi Junaka, a ne kukavicu.

Specijalac Avrudin Muminović priča kako je Zvone bio tako bogat i snažan enciklopedijski lik borca da je u sebi sjedinjavao skoro stripovske osobine Zagora, Brucea Leeja, Bleka Stijene, Corta Maltesea... A bio je njihov Mali.

'Mali je bio najveći od nas'

Nadimak je, nastavlja Muminović, dobio u Cazinu, kada je neki pijani mangup postao naporan i komandir rekao Zvoni: "Hajde, Mali, riješi ovog." Kad se Zvone uspravio u svojoj prirodnoj veličini, mangup se "otrijeznio" i "uhvatio maglu".

"Mi smo vjerovali da mu ni metak ne može ništa. Kad smo išli u akcije s njim smo bili sigurniji. Kad je trebala obuka iz vatrenog oružja, 'haj', Mali', kad smo trenirali alpinističke discipline, opet 'haj', Mali', ako  su bili borilački sportovi - isto, ronjenje, da pričamo u čemu je bio ekspert. Uglavnom, Mali je bio najveći od nas i, naprosto je bilo više 'dosadno i monotono', jer smo za sve trebali njega", govori današnji komandir Jedinice za podršku Ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona znakovitog imena "Zvonimir Slipčević Zvonko".

"Kad je, kao bh. specijalac, na Haitiju bio u oružanoj misiji", nastavlja Muminović, "zabranili su mu da ide u akcije, jer je uvijek 'razdrljenih' prsa išao prvi."

O strasti i virtuoznosti koju je gajio za motore najbolje govori nadimak "The Doctor", kao i da motoklub bihaćkih policajaca ljubitelja motora nosi naziv "Zvonko".

Muminović se sjeća i posljednje, kobne akcije, kad su, zajedno, jednim autom, krenuli za Cazin i Veliku Kladušu. Zbog korpulencije obojice, uvijek je bila "gužva" u džipu.

Tako je razbojnik ubio našeg heroja

"Dok smo se vozili, cijelo vrijeme je gledao u mene. Na pola puta mene to već nervira i kažem mu: 'Šta me gledaš, buraz, nerviraš me?' A on meni: 'E, moj Avro, brate, ne znam kad ću te opet vidjeti.' On je imao neki šuh, osjećaj. Ja mu kažem na to: 'J..i se, šta se bojiš, vidimo se', a on me samo pogledao, 'nabacio' ruku i otišao. Nisam bio uz njega kobnog trenutka. Pričali su mi da je Zvone ostao na nogama nakon pucnja kabadahije, rekao samo 'ranjen sam' i 'ne paničarite', iako je znao da 'odlazi'. Tako je razbojnik ubio našeg heroja", ispričao je Muminović.

Miroslav Slipčević Mimi, brat pokojnog Zvone, otkriva detalje prekrasnog djetinjstva koje mu je svojim maštarijama gradio stariji brat i uzor. Mimi je završio likovnu akademiju i bavi se stripom pod umjetničkim imenom "Mimi Cortazar", kombinacija svog i imena mornara-pustolova i "skitnice zlatnog srca" Corta Maltesa, italijanskog strip-majstora Huga Pratta.

"Znao mi se noću, kao dječaku, ušunjati u sobu, poljubiti me i reći kako me sutra vodi u kino, da gledam novi film. Bio je filmski fan, sve mu je išlo od ruke, stvarao je igračke kakve samo možeš zamisliti. Napravio mi je Conanov mač, nabavio prvi BMX, učio me da volim muziku, ples, crtanje... Zavolio sam crtež, usavršio tehniku i jednog dana moj veliki brat mi je rekao: 'Prešišao si me...' I dan-danas čuvam njegove crteže i karikature. Volio je čitati Conana i Zelenog Strijelca. Naučio je gađati profesionalnim lukom i strijelom, imao knjigu o čvorovima, koje je vezivao bez problema. Meni je bio i ostao učitelj u svemu, a najviše u tome da budem čovjek", kaže Mimi Slipčević.

Sjeća se da je bio voljen zbog ležernosti i vječitog osmijeha, koji je zarazno širio na sve oko sebe. Bio je fokusiran na ono što radi tog trena i nikada nije posao specijalca "donio" kući. Tada je bio samo brat.

Nije želio biti 'veliki' Hrvat

"Politika ga nije zanimala, bio je otporan na razne psihoze svijeta. Kada razmišljam o njemu i pokušavam ga zamisliti u današnjoj situaciji i svom ovom metežu, i dalje je uvijek isti, smiren i ustrajan. Za mene i većinu vrijeme je stalo. Bio je od one nekolicine ljudi od kojih sam toliko dobio i toliko izgubio da ga ne mogu zamijeniti ni s kim živim. Danas bi imao 49 godina i bio bi u naponu snage. Zahvalan sam Bogu što sam imao takvog brata, što sam 30 godina bio blagoslovljen takvim bićem. Što sam bio voljen i imao koga da volim. Svakoga jutra šapnem mu da ga volim, jer vjerujem da me na onom boljem svijetu Zvone čuje", završio je svoje sjećanje Miroslav Slipčević.

I zaista, sve govori da je bio legenda, kada se, kao diverzant, maskiran "u drvo" znao približiti neprijatelju na korak, upasti u zemunicu, uništiti posadu i otetom "zoljom" gađati tenk. Kad ga "nije htjela" ni granata, ni "zolja", koja mu je jednom izbila dah, pa su mislili da je gotov. Ni kada je odbio, kao "veliki" Hrvat, pridružiti se jedinici Hrvatskog vijeća obrane generala Šantića i da napreduje, nego je radije ostao u "nižerazrednom" društvu svojih ratnika-mahalaša iz Bakšaiša.

I toliko skroman u svojoj veličini da je nakon rata, u kome je "ginuo" dok su se drugi šepurili, ostao bez posla i bukvalno "žicao" deset maraka od brata koji je radio u kafiću. I kad je, iako najbolji od svih u Jedinici za podršku, umjesto da komanduje, i dalje "otvarao kapiju" u bazi u Orljanima, gdje danas stoji spomen-ploča s njegovim imenom. I kad nije dočekao da bude vođa ronilačkog tima s činom starijeg narednika.

I kad je "sakrio" sve certifikate, pohvale, pozive u nove misije i preporuke generala Ujedinjenih naroda nakon uspješne misije u haićanskom glavnom gradu Port-au-Princeu. Na pitanje što ih ne odnese, kao drugi koji nose pohvale iz osnovne škole, izviđača i gorana, starješinama u MUP-u USKa je odgovorio: "Šta ja imam kome nositi šta, kad me svi znaju i ne trebaju im nikakve strane preporuke o meni."

'Bihać neće takvog imati'

Renesansni junak u uniformi specijalca govorio je tečno francuski, španski i engleski, bio fasciniran Japanom. Sanjao je da u Bihaću jednoga dana ima pletenu kuću od bambusa i bez eksera, s podom od kiparisa ili kedra, baščom s trešnjama, tatamijima od asure i katanom na zidu.

"Ko će me sada podizati jednom rukom i tjerati da plešem u sitne sate... Nedostaje mi Tvoj osmijeh, energija, optimizam, karizma, brzina kojom si živio i sve stizao, sva ludovanja i druženja, način na koji si volio ljude. Bihać više nikada neće imati nekoga kao što  si bio Ti", napisala je jedna Mirela na vijest o pogibiji Zvonka Slipčevića.

Sahranjen je u kaubojskim čizmama, sa šeširom "stetsonom" na glavi marke "Gus", istim koji je nosio Gus McCrae, jedan od glavnih likova televizijske serije Usamljena golubica. Pored tijela je položena katana. Inicijativa da Bihać dobije ulicu po specijalcu Zvonimiru Slipčeviću ostala je "mrtvo slovo na papiru".

Čudesni vojnik

Zvonimir Slipčević je rođen u Parizu 1. decembra 1969. godine, od oca Franje i majke Carmen, Španjolke.

Pred rat se vratio u očev rodni grad.

U toku Odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992-95. bio je dva puta ranjavan.

Nakon rata završio je Policijsku akademiju u Sarajevu i 2000. godine postao član Jedinice za podršku MUP-a USK-a.

Godinu dana (2004/05) bio je na oružanoj misiji UN-a na Haitiju, među 12 najboljih bh. policajaca, kao član SWAT tima.

Zvonko je, zajedno s još nekoliko kolega iz Francuske, Kanade i Čilea, bio zadužen za obuku lokalne specijalne policije.

Pored obuke, učestvovao je tokom godine boravka u raznim operacijama s lokalnom policijom, gdje je primio više priznanja od zvaničnika UN-a.

Bio je svestrani sportista, samostalni ronilac s certifikatom CMAS sa tri zvijezde, TDI – advanced trimix instruktor i SDI – instruktor trener, majstor break dancea, poznavalac borilačkih vještina, alpinista i strastveni ljubitelj motora.

Njegovi roditelji danas žive u Bihaću, a supruga Snježana, s kojom nije imao djece, davno je napustila Bosnu i Hercegovinu i u Hrvatskoj počela novi život.

 

Midhat Dedić