Rijetki su oni koji su čuli za krajiškog imama Šerif ef. Bajrića, rođenog 1851. godine u Stijeni kod Cazina. Prvu vjersku naobrazbu stekao je pred svojim ocem Mumin efendijom, imamom i prvim muderisom u Krajini.
Nakon što je stekao osnovnu naobrazbu pred svojim ocem, završio je medresu u Cazinu, a zatim, učinio nešto do tada neviđeno kada je bošnjački narod u pitanju – sa još četvericom svojih drugova krenuo je na neizvijesno putovanje, naime, pješke u Istanbul kako bi tamo nastavio školovanje.
U Istanbulu je pohađao Krk-česmu medresu i Darul-muallimin, gdje je kasnije postao i nastavnik. Nakon školovanja i nekoliko radnih godina u Istanbulu vratio se u Bosnu, gdje je odbio poziv Mehmedbega Kapetanoviča Ljubušaka da primi nastavničku dužnost u Sarajevu, zbog riječi oca da će „veći doprinos islamu dati gledajući krajiške stijene, nego li sarajevske dućane“.
I doista, tako je i bilo. Mekteb ibtidaiju u Bužimu je pretvorio u medresu i u prvoj generaciji izveo je 23 svršenika. U narodu je ostao upamćen kao vrstan vaiz, a narod pripovijeda da u džematima u kojima je bio vaiz i imam u tom periodu nije bila otvorena niti jedan birtija, što je svakako bio veliki doprinos u tadašnjoj najezdi socijalnih zala među muslimanima.
Osim nevjerovatne činjenice da je zarad stjecanja nauka, iz Cazina u Istanbul otišao pješke, ostao je upamćen i po dva nesvakidašnja primjera dobročinstva.
U prvom svjetskom ratu primio je dvoje nejake djece (siročadi), Ibrahima koji je imao deset godina i Smaila koji je imao tri godine. Cijelo vrijeme u toku trajanja rata proveo je skrbeći se o ova dva siročeta, a zatim ih je nakon što je rat završio, vratio ocu, odbivši da uzme naknadu koju mu je ponudio kao dar za ovaj veliki gest.
U drugom svjetskom ratu, zadesilo ga je slično iskušenje, ovoga puta primio je dvoje siročadi: Dragu i Miću Čulibrka, a tokom cijelog boravka, slao ih je u osnovnu školu i skrbio o njima ne praveći razliku što nisu muslimanska djeca.
Tekst napisao R. Mehmedović.