Home

Krajina, krvava haljina, sestra Srebrenice!

08 Jul

Krajina, krvava haljina, sestra Srebrenice!

U optužnici protiv Radovana Karadžiću zapadnokrajiške općine gdje su živjeli nesrbi zastupljene su u skoro svim njenim segmentima. Iz ogromnog broja zločina u Krajini počinjenih nad Bošnjacima i Hrvatima, ravnim onima u srebreničkom holokaustu, Karla del Ponte (Carla) izdvojila je one najznačajnije za koje postoji obilje dokaza.

U optužnici protiv Radovana Karadžiću zapadnokrajiške općine gdje su živjeli nesrbi  zastupljene su u skoro svim njenim segmentima. Iz ogromnog broja zločina u Krajini počinjenih nad Bošnjacima i Hrvatima, ravnim onima u srebreničkom holokaustu, Karla del Ponte (Carla) izdvojila je one najznačajnije za koje postoji obilje dokaza.

Brutalno strijeljanje

Tako se za općinu Ključ navode pogubljenja u selima Prhovo i Velagići 1. juna 1992. godine. U Prhovu su srpske snage izvele sedam muškaraca pred trgovinom, gdje su ubijeni naočigled mještana. Nakon odvajanja muškaraca poveli su ih prema naselju Peći i na tom putu ubili 15 osoba, a ostale muškarce zatočili u logor u zgradi škole “Nikola Mačkić”.

Istog dana u Prhovu je pred jednom kućom ubijeno 38 mještana Bošnjaka, od čega 17 žena. Istog je dana iz zaselaka Vojići, Nezići, Hasići i Hadžići izvedeno oko 130 civila i zatvoreno u školu u Velagićima.

Iste noći pred školom je izvršeno masovno strijeljanje i tom prilikom svi su ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu Lanište II. Ubijanje je nastavljeno i 26. juna 1992. u naseljima Krasulje i Ramići, gdje je ubijen 21 Bošnjak, a oko 90 ih je zatočeno i odvezeno u logor Manjača.

Logor Manjača

U Ključu je tokom rata ubijeno više od 700 ljudi. Ključani su, osim u svom gradu, ubijani ili tačnije ekshumirani u još osam gradova. Najveće grobnice su Lanište I sa 188 žrtava, Lanište II sa 77 žrtava, Prhovo sa 38 žrtava. Posebno je monstruozno ubistvo 188 civila sela Biljani, među kojima su i bebe, a koji su kasnije pronađeni u prirodnoj jami Lanište. Najmlađa žrtva bila je Amila Džaferagić, tromjesečna djevojčica koja je iz jame Lanište ekshumirana zajedno s majkom, u njenom naručju, koja je čvrsto držala flašicu s mlijekom.

U kotorvaroškom selu Grabovica u novembru 1992. godine oko 190 civila ubijeno je u školi, dok je 17 Bošnjaka likvidirano 13. avgusta u Dabovcima. Iz Kotor-Varoši je prognano oko 5.000 Bošnjaka i Hrvata, a 300 ih je ubijeno.

Među 31.176 ubijenih civila nesrba općine Prijedor, 27.000 zatočenih u logore i 53.000 prognanih i deportiranih, u Karadžićevoj optužnici navodi se tek ubistvo deset Bošnjaka sela Čarakovo 23. jula 1992. Radi se o brutalnom strijeljanju čarakovskog imama Sulejmana ef. Dizdarevića ispred džamije zajedno sa još 11 komšija.

Stravične slike iz logora Manjača

Ovo strijeljanje preživjela su dvojica. Jedan je Sead Sušić, koji je gledao smrti u oči tog 23. jula i  vidio je ubice Dragomira Soldata, Zoran Babića i Velimira Đurića. Sud BiH osudio ih je na po 21 godinu zatvora za ovaj zločin.

– Izveli su nas iz kuća, postrojili ispred džamije i strijeljali. Efendija je u naručju imao devetomjesečnu kćerku Merjemu, koju je držao kada su došli po nas. Dodao ju je supruzi prije strijeljanja. Bilo nas je 12, a preživjeli smo amidža i ja. Otac i drugi amidža su ubijeni. Hodža je još davao znake života, izbijena mu je bila gornja vilica. Hasib Musić bio je ranjen u stomak i molio je umirućeg efendiju da mu pomogne – ispričao je Sead Sušić.

Sjeća se da je jedan od njih, Redžep Mujadžić, pokušao pobjeći, ali je nepoznat vojnik krenuo za njim, ispalio rafal i ubio ga. Sead je preživio jer je pao u nesvijest, ranjen u butinu. Kada je došao svijesti, otvorio je oči i vidio mrtve i ranjene oko sebe. Sakrio se na mezarju, a s amidžom se potom krio u okolnim  šumama 41 dan. U Čarakovu je 1992. godine ubijeno 413 civila.

Korićanske stijene: 200 civila strijeljano nad ambisom

Još jedan gnusni zločin počinile su Karadžićeve postrojbe 21. avgusta 1992. godine u mjestu Korićani, u općini Skender-Vakuf. Konvoj prijedorskih logoraša i protjeranih građana pod pratnjom Interventnog voda policije iz Prijedora zaustavljen je pored puta na planini Vlašić, iznad duboke provalije. Na tom mjestu strijeljano je oko 200 civila, čija su tijela završila u ambisu.

Cucla tromjesečne Amile Džaferagić, koja je iz jame Lanište ekshumirana zajedno s majkom, u njenom naručju, koja je čvrsto držala flašicu s mlijekom

U optužnici protiv Radovana Karadžića spominju se i monstruozna ubistva žena, djece i staraca  u sanskom selu Hrustovu u maju 1992. godine. U garaži hrustovačke porodice Merdanović 31. maja strijeljana su 22 civila, mahom žene, djeca, čak i bebe, i stariji ljudi.

Korićanske stijene

Sklonili su se od granatiranja sela, a zločinci su ih tu pronašli i pobili bombama i rafalima iz automatskog oružja. U garaži je stravični zločin preživjela beba stara 19 dana Jasmina Merdanović. Nju je svojim tijelom zaštitila majka Sabra Merdanović, koja je ubijena. Jasmina danas živi u Švicarskoj.

U jeku etničkog čišćenja nad Bošnjacima i Hrvatima Sanskog Mosta srpske oružane snage su iz najozloglašenijeg sanskog logora Betonirka, gdje su provođena svakodnevna mučenja i prebijanja, 7. jula 1992. po užasno vrelom danu u jedan kamion pod ceradu strpale 66 ispaćenih logoraša.

U hermetički zatvorenom prostoru prvo su tri sata, bez kapi vode i zraka, čekali na transport do Manjače. Na putu do 69 kilometara udaljenog konclogora Manjača, u koji su stigli u večernjim satima, njih 19 umrlo je u stravičnim mukama gušenjem u kamionu. Nakon rata  pronađeni su 2001. godine u masovnoj grobnici na ušću Dabra u rijeku Sanu.

Šest logoraša koji su vraćeni s Manjače da ih ukopaju također su ubijeni, a pet tijela ekshumirano je u masovnoj grobnici Dragoraj, u općini Mrkonjić-Grad. Jednom logorašu iz ove grupe gubi se svaki trag.

U logoru dnevno ubijano od 10 do 30 ljudi

Zločini u koncentracionom logoru Omarska zaprepastili su cijeli civilizirani svijet. Okrutnosti, zvjerska mučenja, batinanja, izgladnjivanja, egzekucije bili su svakodnevni tokom tri mjeseca, od 15. maja do 15. avgusta, koliko je logor “radio”. Ovdje su ubijani najugledniji Prijedorčani nesrbi, ali i “obični” civili. Oko 100 naoružanih stražara čuvalo je 3.334 logoraša.

Zatvorenici su uglavnom držani na dva mjesta – u otvorenom rudarskom oknu i velikom skladištu. Mnoga isljeđivanja završila su strijeljanjem na mjestu koje su logoraši nazivali Bijela kuća. Bila je tu još jedna zgrada, poznatija kao Crvena kuća, gdje su držali iskasapljena tijela dok ih ne sahrane negdje izvan Omarske ili samo bace u napušteno rudarsko okno.

Dnevno je ubijano 10-30 ljudi, neki su umirali od batina, žeđi, gladi ili gušenja. Mladić Ahil Dedić toliko je batinan da je skoro poludio od bolova, nakon čega su ga stražari ubili pištoljem. Tijela ubijenih u Omarskoj skrivana su po cijeloj teritoriji Prijedora, a najviše ih je pronađeno u Tomašici, najvećoj evropskoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata. U Aušvicu su Jevreji ubijani brzo u plinskim komorama, a u Omarskoj  su se zločinci sadistički iživljavali nad žrtvama.

Tomašica je najveća evropska masovna grobnica nakon Drugog svjetskog rata

U logoru Keraterm, nekadašnjoj fabrici keramike, ništa manje užasnom od Omarske, koji je u četiri hale držao oko 3.000 logoraša, od 15. maja do 6. avgusta vršena su sistematska mučenja, ubistva, batinanja i seksualna zlostavljanja. Civile su stražari udarali drvenim i metalnim šipkama, bejzbol-palicama, industrijskim kablovima s metalnim kuglama na kraju, kundacima, noževima. U Keratermu je u noći sa 23. na 24. juli 1992. u hali 3 ubijeno  oko 200 civila. Sredinom maja 1992. između 12 i 15 Bošnjakinja dovedeno je u Keraterm, gdje su silovane, a onda prebačene u logor Omarska.

 

(Izvor: Avaz.ba)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top