13 Jun

Lorens od Arabije i selefizam - Od Abdulwahaba do Al-Asada (Uzroci pojave muslimanske alternative)

Muslimansku alternativu generalno možemo nazvati selefijama. Vehabizam, podkategorija selefizma je nastao u posebnim okolnostima. Vrhunska sposobnost Britanske krune da, kao rijetko koji osvajač, kombinuje vojnu silu s perfidnim političkim metodama, kumovala je braku između Abdulwahaba i klana Al Saud. Britanci su uočili moć i snagu vehabijskog pokreta i Saudovog klana i perfidno ih iskoristili za vlastitu politiku preoblikovanja geopolitičke mape – politiku konstruktivnog haosa. Umjesto dotadašnje Hidžaske formirana je Saudijska kraljevina, a uz nju čitav niz poslušnih entiteta. Jedan od prioriteta Britanske krune je bio uništiti i sa lica zemlje ukloniti Hidžasku željeznicu. 

Ko se još sjeća Lorensa od Arabije, kontroverznog britanskog obavještajca (naknadno u Londonu život izgubio u sumnjivim okolnostima) koji je unaprijed skovanim logističkim kanalima dopremio dovoljne količine paklenih naprava i na taj način inaugurirao prve moderne teroriste na Srednjem Istoku. Nastanak ovih terorista je koincidirao sa, u okrilju Britanske krune takođe, nastankom još militantnijih i, po metodama brutalnijih, jevrejskih terorističkih organizacija kao što je Stern, Hagana isl. Uloge su bile podijeljene: židovskim teroristima je bio cilj stvaranje države, a vehabijama je dodijeljena uloga rušenja vlastite – Otomanske imperije. Treba li napominjati da je sva pruga za kratko vrijeme dignuta u zrak?! Ostaci tog Abdulhamidovog, i za današnje prilike grandioznog infrastrukturnog projekta u globalnim okvirima, još uvijek se koriste u Jordanu, Siriji.... dok je u Saudijskoj Arabiji ostala samo željeznička stanica u Medini?!? Izvršitelji tog nikom razumljivog terorističkog čina su bili novopečeni britanski partneri koji su u zrak digli kičmu budućeg vlastitog ekonomskog i svakog drugog razvoja. Interesantno je da ni do današnjeg dana selefije/vehabije ne uspijevaju razabrati u kojoj mjeri se njihovo djelovanje poklapa sa tuđim strateškim interesima!? 
Muhamed Saracevic

Piše: dr. Muhamed Saračević

Selefije (ar. selef, prethodnici, prve generacije muslimana) ili islamski tradicionalisti su pokret nastao oko učenja i djelovanja reformatora sa Arabljanskog poluotoka, šejha Muhammeda bin Abdul-Vehhaba (1703.-1787.)

U svojoj argumentaciji selefije se pozivaju na praksu prethodnih generacija smatrajući je normativnom. Međutim, u svome pozivanju na muslimansku tradiciju oni su izrazito selektivni. Naime, savremene selefije su razvile doktrinu (nazivaju je metodikom ili menhedžom) slijeđenja samo „ispravnih prethodnika“ (ar. selefus-salih) čime priznaju samo praksu određene skupine islamskih učenjaka koja zadovoljava njihove kriterije dosljednog slijeđenja prakse Poslanika, savs. Kada govorimo o tome da selefije sebe smatraju sljedbenicima ehluhadiske škole mišljenja, moramo imati na umu da niko od respektabilnih islamskih pravnika ili učenjaka uopšte, niti u jednom momentu, ne dovodi u pitanje legitimitet sunneta (prakse, riječi i odobrenja Poslanika, salallahu alejhi ve sellem) kao validnog dokaza u vjeri, tačnije kao njenog drugog izvora nakon Kur’ana Časnog. Primijetimo dva ključna koncepta poimanja sunneta; jedan koji se ograničava na doslovno shvatanje teksta sa što manje “uplitanja razuma” u poimanju istog (poznat kao Ehlu-l-hadis), i drugi koji teži traganju za smislom i mudrošću izrečenih riječi dajući priliku zdravom razumu da ih razumije. Ova praksa se nastavila i nakon smrti Allahovog poslanika, salallahu alejhi ve sellem, tako da među ashabima nalazimo one koji su se isticali u korištenju “r’aja” (racionalnog prosuđivanja) i nerijetko iznalazi analogna rješenja (Ehlu-l-fikh), kao i one koji su radije ostajali na doslovnim značenjima teksta Kur’ana i hadisa.

 

"Uspon selefizma (Veza između saudijske moći i selefijskog učenja)"

Teško je govoriti o selefijskom pokretu bez osvrta na spregu koja postoji između njegovog ideološkog establišmenta i vladajuće porodice Saudijske Arabije. Sami začeci pokreta se vežu za dogovor koji su sklopili Muhamed bin Abdulvehab i Muhamed bin Saud- vladar male dinastije iz Der`aije (mjestašce u Arabiji). Prema ovom savezu iz 1744. godine njih dvojica su se jedan drugom zavjetovali na vjernost kako bi, „makar i oružjem, uspostavili vladavinu Božije riječi i očistili islam od svih inovacija (ar. bid`ata)“. 

Savez je jako brzo počeo davati svoje rezultate. Selefijsko učenje je davalo Saudima lojalne i odane sljedbenike, a zauzvrat selefizam se širio kako su se pomjerale granice buduće kraljevine. Kroz seriju vojnih pohoda oni su proširili svoju vlast i svoje učenje u najvećem dijelu centralne i istočne Arabije, ali i dalje; sve do u dubinu Plodnog polumjeseca, koji se nalazio pod direktnom osmanskom administracijom. Nakon ovih dešavanja našli su se u otvorenom sukobu sa osmanskim hilafetom i Sultanom kojeg su smatrali zaštitnikom i promotorom nastranog učenja islama i inovacija (bid`ata)- posebno zbog osmanskog blagonaklonog gledanja na djelovanje različitih sufijskih tarikata.

Abdulaziz (vladao od 1902.-1953.) je uspješno učvrstio svoju državu koristeći sukob između posrnule Osmanske imperije i nadolazećeg britanskog utjecaja u Istočnoj Arabiji. U decembru 1915. godine, on je sklopio ugovor sa Britancima kojim oni priznaju njegovu nezavisnost, garantuju mu financijske subvencije i pomoć ukoliko saudijska država bude napadnuta. Zbog ove veze između vladajuće porodice Sauda i britanske administracije često se mogu čuti optužbe na račun selefijskog pokreta koje izriču njihovi ideološki neprijatelji kako su oni „britanski špijuni“.

Svakako je najznačajnija i najmarkantnija ličnost selefijskog pokreta u prošlom stoljeću bio saudijski alim Abdulaziz bin Abdullah bin Baz. 

Rodio se 1912. godine u Rijadu. Za svoga života obavljao je više značajnih dužnosti unutar zvaničnih vjerskih institucija kraljevine. Osim što je, u jednom periodu, bio rektor Islamskog univerziteta u Medini, šejh je sve do svoje smrti bio glavni muftija Saudijske Arabije. U tom periodu uspio je ostati autoritet unutar različitih frakcija selefijskog pokreta, kako u Kraljevini tako i van nje. Međutim, kada je u ljeto 1990. Irak napao Kuvajt, vladari Kraljevine bili su u teškoj situaciji. Pozivanjem zapadnih trupa u pomoć rizikovali su izbijanje unutrašnjih nesuglasica i destabilizaciju zemlje. Nepozivanjem izlagali su Kraljevinu opasnosti od Iraka. U tom odlučujućem momentu, i pored negodovanja nekih njegovih najbližih saradnika, šejh Bin Baz je izjavio da je u posebnim okolnostima dozvoljeno muslimanima tražiti pomoć od nemuslimana. Nekoliko mjeseci kasnije, šejh je otišao još dalje izdavši fetvu u kojoj je borba protiv Iraka proglašena džihadom. Već nakon toga šejhov ugled unutar militantnijeg krila selefijskog pokreta je počeo opadati. Za bivše mudžahide iz afganistanskog džihada takav šejhov postupak bio je ravan herezi. Čak su se neki od njih odvažili i već tada počeli prozivati šejha i njegove suradnike kao „sluge taguta“ (nevjerničkog lidera). Ovaj događaj će biti bitan toponim na vremenskoj karti uspona džihadskih i militantnih islamističkih pokreta kako u Saudijskoj Arabiji, tako i izvan njenih granica.
Kraljevina je bila sačuvana od Sadama, ali ne i od unutrašnjih nesuglasica kojih se kralj i plašio. Najozbiljnija posljedica ovog ideološki inspirisanog društvenog previranja bilo je to što je u pitanje počeo dolaziti legalitet saudijskog primjera šerijatske države kao uzoritog. Ulema koja je i dalje tvrdila suprotno i vladajućoj porodici davala islamski legitimitet, među kojima i šejh Bin Baz, našla se na udaru nove radikalne postavke borbenih selefija.
I pored svega, šejh Bin Baz je bio „životna nit“ između vladajuće porodice i njene najbitnije konstitucije, tvrdolinijaša iz Nedžda, srca Arabije. Za svoga života u dobroj mjeri je uspio zadržati sve selefijske frakcije pod svojim duhovnim mentorstvom. Samim time on je bio bitan faktor u rješavanju gorućeg pitanja na saudijskom dvoru: kako da država koja sebe naziva „velikim prijateljem SAD“ i teži modernizaciji, ostane dosljedna izvornom selefijskom učenju?

kako je proces modernizacije, ali i vesternizacije Saudije, uzimao maha, sve je teže bilo pomiriti selefijsku interpretaciju islama sa tekovinama zapadne civilizacije. Šejh Bin Baz i ostali konzervativni alimi su stalno bili mišljenja da Zapad želi iskvariti njihovu vjeru. Zato su stalno postojale neprimjetne tenzije između moderno orijentisanih potomaka monarhije i konzervativne uleme.
Nakon smrti kralja Ibn Sauda 1953.godine, i početka modernizacije pod vlašću njegovih sinova Sauda i (posebno) Fejsala, monarhija je odlučila ponovo ukrotiti ulemu (vjerske učenjake) pretvarajući ih u dobro plaćenu birokratiju.

Kada je kralj Fahd 1990. pozvao pet stotina hiljada američkih vojnika u Kraljevinu, izgledalo je kao da će se saudijsko-selefijsko savezništvo raspasti. Šejh Bin Baz je u tim teškim momentima ostao lojalan vladajućoj postavi boreći se da u red dovede „usijane glave“ mlade uleme poput šejha Selman bin Fahda el-Avde i Sefera el-Havalija, koji su se stavili na čelo 400 i više učenjaka koji su 1991. kralju prezentirali peticiju u kojoj od vladajuće porodice traže da se uloga uleme poveća, da se iskorijeni korupcija i nepotizam, te da se preispitaju vojni odnosi sa Amerikom. Uz njegovu pomoć porodica Sauda je ponovo preživjela oluju. Nešto kasnije on je vladajućoj porodici izdao fetvu o dozvoljavanju sklapanja mirovnog sporazuma sa Izraelom na Bliskom istoku. Ovo je razbjesnilo Usamu Bin Ladina, prognanog saudijskog opozicionara, koji za sebe tvrdi da vodi oružani džihad protiv Amerike i Izraela, koji je od šejha javno zatražio da podnese ostavku na poziciju muftije.

Iako se u uskim krugovima u Saudijskoj Arabiji govorilo kako šejh Bin Baz tajno podržava islamističke zahtjeve prema vladajućoj porodici, on je izbjegavao svaku otvorenu konfrontaciju. Možda je, poučen staračkom mudrošću, smatrao tačnim ono što već godinama tvrdi konzervativna ulema - kako je 80 godina tiranije bolje od jedne noći anarhije. Možda, malo pragmatičnije rečeno: on je bio svjestan da selefije i porodica Sauda ili plivaju zajedno ili tonu zajedno.
Problem vladajuće porodice sa islamističkim pokretima uzeli su maha tek kada je veliki legitimator otišao.

To je otvorilo prostor za pojavljivanje čitavog niza frakcija koje su se okupljale oko različitih ličnosti, a koje su za sebe željele priskrbiti ekskluzivno pravo predstavljanja selefijskog pokreta. Čak i ranije kada su počele prve krize oko liderstva među selefijama, još za života šejha Bin Baza, po mnogo čemu sličan sukob je bio uveliko u toku u nekim susjednim državama gdje djeluju selefije. U ovom previranju ranije spomenuti su bili podijeljeni u dva tabora: one koji su zagovarali tolerantniju verziju selefizma koja je bila sklonija suživotu sa postojećim režimima i one koja je htjela dokazati da izvorni selefizam znači bezuslovno uspostavljanje vladavine Božijih zakona. Ovaj sukob nikada nije dovršen i samo se dodatno produbio.

Ono što je nepobitno jeste to da je selefijska škola mišljenja inspirisala čitav set pokreta, političkih organizacija i aktivističkih skupina koje će vremenom razrađivati vlastite metode postizanja zacrtanog cilja ponovnog povratka islama u njegovom totalitetu. Spektar tih organizacija i pokreta će varirati u svojoj ideologiji od onih militantnih (koji će silom ili političkim metodama raditi na ponovnoj uspostavi islamske države i šerijatskog prava) do onih intelektualnih (koji će raditi na stvaranju novih sistema ideja i misionarskoj apolitičnoj reformi muslimanskih masa). Međutim, zajedničko za sve njih će biti korištenje selefijski obojene argumentacije, pozivanje na iste klasične autoritete Ehluhadiske škole i smatranje sebe jedinim istinskim predstavnikom selefizma i izvornog islama u svijetu.
Stoga s pravom možemo pokret nastao oko učenja Muhammeda bin Abdul-Vehhaba svrstati u red matičnih pokreta islamskog preporoda.

Nastanak ovoga što, u ovoj fazi, razaznajemo kao muslimansku alternativu je, pored ostalih faktora, u dobroj mjeri, uz kolonijalizam, inicirala i napadna misionarska aktivnost na ruševinama Otomanskog imperija. Proces formiranja muslimanske alternative još nije završen i, nažalost, taj proces ne isključuje krvoprolića na raznim stranama... Prije svega zbog nedoraslosti izazovima vremena i odsustva strateškog promišljanja kod muslimanske alternative te ispremetanosti principa i dvostrukih standarda zapadnog dijela svijeta prema muslimanskim društvima... Otuda imamo sazrijevanje i jačanje uvjerenja i odlučnosti muslimanske alternative o opravdanosti borbe svim sredstvima. 

Trenutačna situacija na prostoru od Magreba do Mušrika, koja sigurno predstavlja revolucionarno buđenje islamskog prostora, koji počinje da traži sebe u datim historijskim geo-političkim strateškim pomjeranjima. Epohalne promjene su djelom rezultat djelovanja navedene muslimanske alternative, a djelom promišljenog utjecaja zapada na zbivanja u regionu koja su od vitalnog interesa za sve. Vrijeme će pokazati koliko se situacija može kontrolisati, a koliko će iz nje proisteći potpuno novi ne predviđeni odnosi, kako unutar islamskog svijeta, tako i u odnosu prema politički dominantnom zapadu, ali i prema ostatku svijeta. (Orbus .be 29.04.2011)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top