BIRAM MAHRAMU

Moja prijateljica Mahrama: Moj um, moja pojava, ne znači ništa, jer nju imam uz sebe?

Moja prijateljica Mahrama: Moj um, moja pojava, ne znači ništa, jer nju imam uz sebe?

Znam da nije pošteno da iznevjerimo najbolje prijatelje. Ljude koji nam pružaju podršku, sigurnost, ko nas gura da idemo naprijed, a ostavimo prošlost tamo gdje joj je i mjesto.

Piše: Dženita Bajrić

Tamo negdje u školskim klupama upoznajemo ljude s kojima pokušavamo izgraditi ono pravo prijateljstvo. Sreća mi je pružena pa sam dobila na dar prave prijateljice. Ali kroz život učimo ono što je dobro za nas ili ne.

Mogu reći da sam bila „gažena“, odnosno moje mišljenje nije bilo primijećeno, jer sam bila nesigurna i smatrala sam da ne zaslužujem određene stvari. I onda dobiješ na dar osobe koje te podržavaju, i od kojih možeš očekivati iskrenost. To ne smijemo uzimati zdravo za gotovo.

Ovaj put ću pisati o jednoj posebnoj prijateljici. Prijateljicu  koju poznajem, hvala Bogu, treća godina. Nije mnogo, ali dovoljno da kažem da mi je draga. Da sam imala hrabrosti, upoznala bih ja nju ranije, ali nekako sam to uvijek odlagala za ono „kasnije ću“. Naime, moja draga nikad mi ne dopusti da padam u očaj što to nisam prije uradila, nego mi priča nekim jedinstvenim govorom da se tada baš to trebalo desiti i da idemo dalje. S njom sam se izgradila u novu ličnost. Ona se zove Mahrama.

Ne, nisam pogriješila. Mogu da vam pričam o njoj jer znam kakav je bio period prije nje i sad s njom. Velika razlika. Od one male curice u školskoj klupi, čije je mišljenje uvijek bio samo unutarnji glas i tu ostao, odrasla sam s njom da se borim za ono što mi pripada. Zaista krasi moj život.

I jučer se oglasiše neki da je zabranjeno nositi maramu u nekim državama i institucijama. A ja nakon toga stajem ispred ogledala i držim pouzdanje u ruci, držim svoj štit i došlo mi da suze pustim niz obraze. Razmišljam o ljudskoj okrutnosti, razmišljam o tome kako su insani zaboravili na dobrotu, humanost, na život, na samu pojavu čovjeka i kako smo postali nezahvalni. Kako da ja svojoj prijateljici kažem da mi tamo neko kaže da moje znanje, moj um, moja pojava ne znači ništa, jer nju imam uz sebe? Sačuvaj me, Gospodaru toga, sačuvaj sve one koje su mahramu uzele za prijateljicu i one koje će ju tek uzeti.

Priča da odijelo ne čini čovjeka pada u vodu kad me zbog mog izbora osuđuju i daju zabranu rada. Zar treba da dobijem na Dan žena ružu, poklon, kad pričaju loše o mojoj saputnici? Zar su se u 19-20. stoljeću žene borile da nas gaze i da taj dan dobijemo ruže? Borile su se na pravo izbora, a ja biram MAHRAMU. Biram jer znam da mi je život ljepši s njom.

Uče me da treba da radim ono što me ispunjava, a da to neće naškoditi drugima. A ja sam naučila da mi mahrama daje samopuzdanje, a moji prijatelji i moje društvo može reći da li sam nanijela neku štetu s njom? I naravno, odluka njihova nije bitna kad ja donosim odluke, pred ogledalom sam s osmijehom stavila mahramu i sa mirom (selamom) izašla na ulicu.

 

 

(Cazin.NET)

 

Click on a tab to select how you'd like to leave your comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.