04 Jul

Mrak u duši: U Dodikovim riječima se zakotio duh Hitlera

Da se sa mitomanijom i nacionalističkom isključivošću čovjek ne može malo i kontrolisano zaigrati, već da za to na kraju i uvijek mora platiti zastrašujuću cijenu, i to vlastitom pameću, pokazuje tužni i groteskni slučaj predsjednika RS, Milorada Dodika, koji je na obilježavanju 75.godišnjice Bitke na Kozari izgovarao rečenice zbog kojeg bi nekom običnom građaninu vjerovatno bila pružena stručna psihijatrijska pomoć.

 

„Srbi ne bi bili ubijani po Kozari, Jasenovcu i drugim logorima u BiH i Hrvatskoj da je Srpska postojala za vrijeme Drugog svjetskog rata“, izjavio je Dodik na Mrakovici, pokazujući tako urbi et orbi da je mrak u njegovoj duši gušći od onog u kozarskim šumama i od onog u jamama u koje su ustaše bacale poklane Srbe prije skoro osamdeset godina. Svojevremeno sloveći za pragmatičnog nacionalistu, koji se služi zapaljivom retorikom samo da bi na političkoj sceni RS nadjačao autentične nacionalističke elemente, Dodik je u međuvremenu nadmašio svoje oponente i duhom se približio najmračnijim adeptima nacionalizma i nacizma u svjetskoj povijesti. Naime, u gore citiranim riječima predsjednika RS zakotio se isti onaj duh koji je psihotičnog i manijakalnog austrijskog kaplara Adolfa Hitlera tjerao da tvrdi kako Njemačka ne bi izgubila Prvi svjetski rat, da vlast i ekonomija Carstva nisu bile dobrim dijelom u rukama Jevreja, koji su rasnim Nijemcima vezivali ruke i zabadali im noževe u leđa.

Nikakav populizam udružen sa političkim pragmatizmom ne može opravdati suludu sugestiju poglavara RS da bi jedna paradržavna tvorevina, u globalnim razmjerama ništavna i teritorijom i stanovništvom, bila u stanju zaštititi svoje građane od sistematskog i planskog genocida sprovođenog pod patronatom u tom času najmoćnije vojne sile na planeti. Sile koja je nominalno nadmoćnu Francusku skršila za tek nešto više od mjesec dana, a Kraljevinu Jugoslaviju za malo manje od dvije sedmice i koja je u silovitom zamahu izbila na liniju Lenjingrad – Moskva – Staljnigrad.

Jedini način da hipotetična RS sa Dodikom na čelu zaštiti Srbe od hrvatsko-njemačkog genocida u Drugom svjetskom ratu bio bi bezuslovna saradnja sa okupacionim vlastima i bezuslovna lojalnost Pavelićevoj NDH. Milorad Dodik je, naravno, suviše lukav da bi to i javno izgovorio, ali u RS i u čitavoj BiH sve je više, srećom, razboritih koji razumijevaju suštinu Dodikove politike i njegovo implicitno pristajanje na kvislinšku ulogu.

„Oprostite mi pronevjerene milione, braćo Srbi“, uzvikuje u sebi egzaltirani Dodik na Mrakovici, „jer bih vas ja spasio od ustaške kame i od njemačkog metka u Drugom svjetskom ratu“, i vjeruje da mu tu lukavost niko ne može prozrijeti, da među Srbima nema i više nego dovoljno onih koji čuju i ono što on ne bi htio.

A šta Milorad Dodik zaista hoće i može učiniti za Srbe u RS, najbolje pokazuju ovogodišnji trebinjski požari, koji već godinu za godinom harče okolinu ovog gradića na samom jugu Bosne i Hercegovine. Šesto ljeto zaredom Dodik pompezno najavljuje nabavku Kanadera i helikoptera za borbu protiv vatrene stihije, ali jedino što nad trebinjskim nebom leti, evo i ovog ljeta, helikopteri su Oružanih snaga BiH, bez kojih bi trud vatrogasaca na zemlji možda i uzaludan ostao.

Istini za volju, letjeli su nad Trebinjem u vrijeme prošlogodišnjih požara i neki drugi helikopteri, ali oni nisu učestovali u spašavanju prirode i imovine građana. Njima je Milorad Dodik dolazio na svečarske ručkove. Onaj isti Milorad Dodik koji je na Mrakovici ponovio svoju tvrdnju da RS nema nikakve koristi od institucija BiH, pokazujući tako da je ušao u završni stadij metamorfoze svakog grandomanskog i manijakalnog lidera, onaj u kojem se lider poistovjećuje sa teritorijom kojom vlada i narodom na njemu.

Poglavar RS, naravno, nije propustio priliku da mjesto stradalništva srpskog naroda od strane hrvatske i njemačke oružane sile iskoristi za ispaljivanje žaoka ka objektu svoje kompulzivne opsesije i iracionalne fascinacije – bošnjačkom članu državnog Predsjedništva, Bakiru Izetbegoviću – optužujući ga za prijetnje ratom. Premda ni najsitničaviji čitalac u Izetbegovićevim izjavama ne bi mogao pronaći čak ni nagovještaj nekakve prijetnje, pogotovo ne ratom, Dodika to ne priječi da zapjenjeno tvrdi suprotno, vjerujući valjda da će tako uvjeriti svoje biračko tijelo da su Izetbegovićevi pozivi institucijama da rade svoj posao prijetnja ratom i da će Srbi krenuti u rat kad Milorad Dodik na kraju bude morao pravosuđu položiti račune za nebrojene malverzacije, kojima se već godinama bave policije većeg broja zemalja.

No istrajavanje Milorada Dodika na tvrdnji da je RS država jeste prešutna i implicitna prijetnja ratom, ma koliko on pokušavao tu svoju tvrdnju umotati u naizgled prihvatljivu retoriku. Republika Srpska nije država, već je entitet sa ograničenim prerogativima i nadležnostima, koji u Bosnu i Hercegovinu nije „na silu uguran u Daytonu“. Naprotiv, RS je na silu pokušala izaći iz Bosne i Hercegovine, ali joj je korak bio spor i otežan, jer je stalno zapadala u brojne masovne grobnice. Koje su itekako dio Bosne i Hercegovine. Svako odbijanje i poricanje te činjenice prijetnja je ratom, pa čak i kad se ublažava lihvarskom lukavošću jednog Milorada Dodika.

 

(Izvor: Bportal.ba)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top