Među tim migrantima, bar polovina njih koji su vidljivi su momci do 30-ak godina, ne više.
Ovi su „friški“. Po njihovom izgledu se može zaključiti da tek stižu u Bihać, a i po ispitivanju kad i za koliko ćemo stići. A zašto, zašto baš u Bihać, zašto na USK kanton?
Da je ovo samo danas i da je jednom dnevno. I ne, nisu to one izbjeglice kod kojih se ratuje, pa ih je to natjeralo da krenu , jer, ovi tako ne izgledaju. Valjda se izbjeglice mogu prepoznati? Možda nisu sretni i nasmijani kao ovi ljudi, možda nemaju novca, kao i više nego pristojnu odjeću, i možda im je jedina misao gdje i šta dalje?
Možda...
I ovi su ljudi izbjegli, ali ne od rata, mučenja i terora, nego od nezadovoljstva, od vlasti. Kao Bosanci, i mi bježimo od trenutne situacije, trčimo ka boljem. Nemoguće je ne primijetiti komentare ovih ljudi kada su vidjeli tablu „Zagreb, Izačić“.
To im je cilj, a dotad su se svi ovi ljudi su se uputili ka Bihaću, a jedino je Bihać u blizini granice? Jedino Bihać i USK kanton mogu nositi ovaj teret? Šta se treba desiti i koliko ih još mora doći da naša vlast reaguje?
Dokad, koliko, zašto?
Mnogo je pitanja, ali odgovore još uvijek čekamo. Niko se i ne trudi da nam odgovori. Jedino što nam vlast plasira svakodnevno jeste lažna utjeha i zabrinutost. Dok oni sjede prekrštenih ruku, situacija se ne smiruje.
I ne, nisu krivi ovi ljudi, kao ni što stanovnici Bosne i Hercegovine nisu krivi za svoju situaciju. Migranti samo idu tamo gdje su vrata otvorena, a dok su ih svi drugi zatvorili, mi smo svoja širom otvorili! Zasad samo možemo gledati, pričati o tome i nadati se boljem.
Nadati se...
-A.Žunić