22 Jun

Najstariji imam u BiH dočekuje 190. bajram u životu

Efendiji Arifu Maciću, najstarijem imamu na području Konjica i Hercegovine, ali najvjerovatnije i cijele BiH ovo će biti 90. ramazan koji će ispostiti, a ovogodišnji Ramazanski bit će mu 190. bajram koji će dočekati u svom životu.

Neizmjerno se dolasku ekipe Anadolu Agency (AA) u kuću u konjičkom naselju Tuleg, obradovao Arif, 96-godišnjak, što je iskazao čvrstim stiskom ruke. Tu, kod sina Faruka živi od 2008. godine, nakon smrti svoje supruge.

A, sa mnogo čime ima da se ponosi efendija Arif. Ima sedmero djece, pet sinova i dvije kćerke, a u svom vijeku dočekao je i 21 unuče i 17 praunučadi.

Pretražuje svoju dokumentaciju. Želi nam pokazati, kako se nekada živjelo. Tu je hutba koju je napisao. S ponosom pokazuje sliku kada je kao 20-godišnjak završio medresu i postao imam.

Bilo je to ratne 1942. godine, u Drugom svjetskom ratu, nakon čega je postao imam džemata u Dubočanima, sela udaljenog dvadesetak kilometara od Konjica.

Interesantno je da je poziciju imama naslijedio od Omera efendije Maksumića, vijećnika AVNOJ-a, koji je bio jedan od četiri imama koji su participirali u najvećem zakonodavnom tijelu u ratnom periodu u vrijeme Drugog svjetskog rata na prostoru tadašnje Jugoslavije.

"Briga o džematlijama i džematu i nakon penzije"

U službi, u istom džematu Arif je ostao više od četiri decenije gdje je zaradio i penziju. Prvu je penziju dobio 1. juna 1986. godine, i tako pune tri decenije.

Ali, penzija nije izmijenila Arifa, i dalje je i prije i poslije minulog rata u Bosni i Hercegovini brinuo o džematlijama i džematu… Ni tada u najtežim ratnim vremenima, ni sada ne dijeli ljude po naciji i vjeri nego po tome kakav je ko čovjek. Sa svakim, smatra Arif, treba ljudski.

Arif kaže, kako je u životu imao sve: ovaca, volova, konja…

“Imao sam sve na svijetu”, veli Arif.

Veli da ima puno toga da ispriča o svemu, o svom životu, “ali nema kome”. Vrijeme se, kaže, Arif promijenilo i sada se malo dolazi, posjećuje. A, nekada je drugačije bilo. Više se družilo, obilazilo.

“Kada dođe neko ja popričam. Ja sam u svoje vrijeme imao, a sada ima svako. Ali, nema. Ne zna. Imao sam svoje znanje, sve što treba. A, sada je teško naći čovjeka da se sa njim popriča i da drži i mene i onog tamo, drži svakoga, sve. To je fino što je to tako bilo nekada. A, što je tako bilo. Dođe fino čovjek, ispriča i ženskom i muškom i svakome, a sada ništa. A, što je to tako? Ne znamo, nemamo ko zna pričati kako je to bilo nekada”, kaže Arif.

Njega su u njegov vakat, pokazuje dlanove ruku, tako držala “raja”.

“Treba da znamo šta je vjera, šta je ovaj čovjek, šta on zna šta znači merhaba. Šta znači zdravo. Šta kažem ujutro. Ne valja ne znati razliku kada se šta kaže. Ali, ovdje je nekada bilo zlato. Sve je to bilo, sada nema ništa”, kaže Arif.

Treba da se zna sve, smatra Arif, da čovjek ima svoju kuću, svoju braću, svoje komšije…

Arif je najstariji od svoje braće, jedini još uvijek među živim, a najstariji je inače, stanovnik do sada sela Dubočani.

Faruk Macić, 62-godišnji, inače, najstariji Arifov sin kaže kako je njima pričao, pripovjedao da mu je ovo 90-ti ramazan.

“Nikada nije prekidao, ni u ratu da nije postio. Kako je on govorio ima nekih manjih promjena u ramazanima i bajramima sada u odnosu na nekada. Bolje su se , pričao je, posječivali bajrami, bolje su se familije obilazile nego sada. I ja to pamtim da je bilo bajrama da su bili oni naši, pravi bosanski bajrami, a sada se svako zatvorio, ako me ne zovneš neću ti doći ni na bajram. To je činjenica, to vidimo. A, onda nije bilo, on je to što ja znam nama kazivao da je to drugačije bilo, više se odlazilo jedno drugom. Tako je on pripovjedao. Bio je imam u našem selu Dubočani i tu je zaradio i penziju”, kaže Faruk Macić.

Kao djecu, veli Faruk, otac Arif ih je uvijek usmjeravao šta je islam, da budu iskreni, pošteni, da nema u tuđem sreće, samo od svoga.

“I on i rahmetli majka upućivali su nas pravim, islamskim putem. Samo iskrenost i poštenje bile su njegove i uvijek su smjernice. On je uvijek što je mislio to je i govorio. Nije ništa iza leđa govorio. Uvijek nas je usmjeravao tim putem. Nemoj, govorio nam je nikada zlo raditi nikome, nemoj zlo ni misliti. Tako nas je odgajao. Ja sam najstariji mu sin i znam to”, kaže Faruk.

"Dedo Arif ujutro zaposti bez problema"

dedo Arif

Arif bi, veli Faruk na bajram u skladu sa mogućnostima svakome nešto kupio.

“Ta radost je bila prisutna kada bi nam nešto kupio ili dao nešto para. To je ta bila ta bajramska, dječija radost. Uvijek je govorio hajdemo sine na bajram, hajdemo obići komšije… To je tako bilo”, priča Faruk.

Arifova snaha Zekija u domu Macića je od 1978. godine. Arif je, kaže Zekija, uvijek bio dobar, u svoju kuću svraćao ljude svih vjera i nacija, nudio im pomoć i konak.

“Uvijek je govorio, nevjesta, ko dođe ako nismo tu, nemoj se razmišljati nije mi ovdje svekar ili svekrva pa ne smijem obećati da noćite. Slobodno reci, govorio bi, reci može. Uvijek bi to rekao”, kaže Zekija.

Veli da se nikada i ništa nije mijenjao ni u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini.

“Ništa se nije mijenjao. Lijepe su mi ostale u sjećanju njegove poruke upućene svima. Nije bio nagao, nije bio naporan, nije bio agresivan ni na koga. Uvijek je svima govorio: ‘idite djeco pravim putem’. Uvijek bi govorio loše strane alkohola. Govorio je ‘djeco nemojte to da vam nije jadna majka’. Uvijek bi im lijep savjet davao i svojoj, ali i drugoj djeci”, istakla je Zekija.

Ljudi su ga, veli Zekija, voljeli. I u džematu u Dubočanima, ali jednako i u Konjicu.

“Išao je i u druga sela, pokazivao djeci. Poštovali su ga, priznavali da je čovjek koji zna kako treba. On je i nakon penzije išao svugdje i činio sve kao i prije dok je bio pokretniji. I dalje posti. Ja mu kažem ‘dedo ti ne možeš postiti, slabo jedeš’, ali on ništa. Ja njega ujutro zovnem, on odmah ustane bez ikakvih problema”, kazala je Zekija.

 

(Izvor:fokus.ba)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top