„Ovakva Bosna i Hercegovina opstaje samo zato što u međunarodnom vazduhu postoji zamisao da tako treba da bude“. Ovo je samo dio iz tradicionalnog vikend intervjua Milorada Dodika, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH nekom od podobnih beogradskih medija. Ti njegovi primijenjeni vikend eseji svojevrsni su pandan sarajevskim sesijama Kruga 99. Subota i nedjelja dani su smanjenih političkih aktivnosti pa sve što dođe, koliko god bilo irelevantno, medijima je dobro došlo.
Dodikova slobodna razmišljanja zapravo su u oštrom sukobu s realnim stanjem. Bosna i Hercegovina u funkcionalnom smislu možda i jeste blizu propasti ali je, ispostavlja se, toliko žilava da, uprkos njegovim sve jačim dezintegracijskim pregnućima, opstaje li opstaje. Ako na ovom tlu postoji neko političko mrtvorođenče, onda je to entitet Republika Srpska, i to najviše zahvaljujući Dodikovoj razornoj politici. Uz nesebičnu podršku Željke Cvijanović, podobnih medija na čelu s uvijek raspoloženim RTRS-om, te oligarhijsko-tajkunskih struktura, napravio je entitet sjevernokorejskog ugleda i istih takvih političkih sloboda. Na redovne godišnje proslave kojima se obilježava Dan RS niko ne dolazi (ako ko i zaluta biva promptno smijenjen, kao bivši hrvatski ambasador), a unutar samog entiteta vlada nikada sumornija atmosfera: čim neko digne ruku da pozove taksi, policija ga – u strahu od grupe Pravda za Davida – odmah tuče ili hapsi. Republika Srpska je tako osiromašena, opljačkana, raseljena i besperspektivna da joj ni uzavrela, nikad jača vijetnamska ekonomija ne može pomoći. Ne treba gajiti nikakve iluzije, Bosna i Hercegovina također je u lošem stanju, i daleko od toga da je Dodik jedini krivac, ali da je najveći – u to više ne sumnja niko osim bliskih mu političkih saradnika.
Njegovi pokušaji razbijanja Bosne i Hercegovine za sada ne daju željene rezultate. U tom pogledu čak i najveći tragičar među bivšim jugoslovenskim političarima, Slobodan Milošević, djeluje kao ekstremno uspješan: kad se gleda iz današnje pozicije, on je Jugoslaviju, uz asistenciju političkog sabrata iz Hrvatske, rasturio što si rekao keks, dok Dodik također ima sabrata ali ne može Bosni ni pera da odbije. Tako da mu ne ostaje ništa drugo nego da se uredno žali Politici, Večernjim novostima ili notornom Milomiru Mariću, kojima već godinama ponavlja istu priču: BiH je propala, drže je samo stranci, RS je uspješan politički projekat…
Kako vrijeme odmiče, te su mu beogradske žalopojke sve mračnije. Kad je vidjela da je ruski uticaj u Bosni i Hecegovini prešao dozvoljenu granicu, američka diplomacija – u plodonosnoj kombinaciji s obavještajnim strukturama – konačno prekida indolentno-ignoracijski odnos spram ove države, uspostavljen još u aprilu 2006. godine i kreće u ofanzivu koja je prvog čovjeka RS-a vratila na fabričke postavke.
Sankcije mu ostaju do daljnjeg, iako ovo sad više nema nikakve veze s – kako on voli da kaže – „odlazećom američkom administracijom“. Izgleda da je argumentacija Matthewa Palmera, izaslanika američkog Ministarstva vanjskih poslova, bila tako uvjerljiva da je rezervni sastav policije RS rasformiran i prije nego što je formiran. Uvijek je dobro kada se na ovim prostorima zaustavi dalja militarizacija. I uvijek je dobro kada poslove oko oružja ovdje sređuju SAD, a ne konfuzna EU, koja ne zna je li pošla ili došla. Šta će tim povodom uraditi poražena strana nije do kraja jasno.
Priče o žandarmeriji više liče na pričuvni propagandni manevar, nego na ozbiljnu i strateški osmišljenu namjeru, ali nikad se ne zna. Likovanje u pojedinim medijima s bošnjačkim predznakom, zbog neuspostavljanja rezervnog sastava zadnja je stvar koja bošnjačkoj i državnoj politici treba. U odgovornom političkom djelovanju nikada nema mjesta za likovanje. Ima tome više od 20 godina, povodom nekog diplomatskog uspjeha u vječnom sukobu s Rusijom, Madeleine Albright kaže: „Postigli smo ono što smo htjeli, ali to smo morali uraditi pažljivo, tako da ne ponizimo rusku stranu. Poniženje nije ono što nam treba i što nas motivira, nego ostvarenje cilja“. I ne samo u tom smislu, likovanje je jedna od većih pogrešaka koju političar može napraviti. Zna li to iko bolje od Milorada Dodika, čovjeka koji je, više nego pobjede, likovanjem propratio svaki svoj politički poraz.
