Od kada je Nermin Nikšić izabran za predsjednika SDP BiH na 3. Vanrednom kongresu SDP BiH, a to je bilo prije šest godina, nije pretrpio teži udarac od ovog kojeg su mu zadala trojica esdepeovaca iz Srebrenice sa aferom krađe glasova. Vrlo nezgodna afera desila se prije godinu sa Enverom Zornićem, osuđenikom za ratni zločin, kojeg je SDP bio imenovao za direktora KJKP “Toplane”.
Za sada je Nkišić valjano reagirao na način priznanja greške, izvinjenja i odstranjivanja krivaca iz stranke. Pošto se radi o činu koji je konsternirao naciju, Nikšić se izvinio Srebreničanima i rekao da ga je stid.
Licemjerno traženje ostavke od strane SDA, uopće ne obavezuje ni Nikšića, niti bilo koga drugog u SDP-u. Koliko god da je ostavka Saše Magazinovića hvale vrijedan potez, to nema svoje političko opravdanje jer je svakome jasno da se radio o kriminalnom činu sa gnusnim motivima kojeg mogu učiniti prosto neljudi i nesoj, a ne politički svjesni, odnosno nesvjesni pripadnici neke stranke.
Međutim, takav jeziv čin može da bude znakovit u smislu da ukaže koliko u jednoj stranci vlada javašluk i nedisciplina da tako kriminogeni tipovi mogu rahat obnašati stranačke funkcije i obavljati političke zadatke.
Opće je poznato da su izbori u Bosni i Hercegovini poligon za prevare i lopovluk. Na prošlim izborima je pokradeno pola miliona glasova. Ali to se s pravom pripisivalo vladajućim strankama, posebno SDA. Međutim, očito je da hajduci uvijek moraju imati svoje jatake, što je, na koncu pokazala i afera krađe glasova u Srebrenici. Također afera izborne krađe čiji je akter Asim Kamber, dugogodišnji moćnik SDA u Krajini, bar prema tvrdnjama insidera koji je „ocinkao“ Kambera, pokazala je da je te kriminalne poslove radio u dogovoru sa sebi ravnim političkom moćnikom iz SDP-a.
Ovo bi morala biti „crvena linija“ za Nermina Nikšića, preko koje ne bi smio preći ukoliko želi politički preživjeti narednu aferu ovakve vrste. On pod hitno mora sprovesti perestrojku i očistiti partijske redove od režimski krtica, uljeza i krpelja.
Pošto se nalazi u veoma delikatnoj situaciji, pitanje je da li će to učiniti. Prvo, radi se o veoma mehkom karakteru čovjeka, narod takve naziva dobričinama, koji nema sluha niti stila da vlada čvrstom rukom. Toga su, očito, svjesni ovakvi tipovi koji su infiltrirani u „organima partije“. Potom, Nikšić je uspio odbraniti teške napade na sam vrh SDP-a koje su izveli nekolicina bivših rukovodioca i lidera SDP-a poput Zlatka Lagumdžije, Željka Komšića, Ive Komšića, Mire Lazovića itd. Sa ove distance je jasno da su ovi napadi na SDP bili u dosluhu sa Bakirom Izetbegovićem, predsjednikom SDA, odnosno liderom vladajuće koalicije. Pošto su ti napadi rezultirali i lokalnim raskolima, posebno u Tuzli, Nikšiću je bilo veoma teško očuvati stranačko jedinstvo, pa čak i samo kormilo SDP-a.
Sve ove turbulencije se mogu ocijeniti kao reakcija i odgovor na Nikšićevo „NE“ Bakiru Izetbegoviću da uđe u vlast. Iako je Nikšić doživio svojevrsnu satisfakciju na izborima kroz pobjedu „Četvorke“, bar u Sarajevu, kao i preuzimanjem kantonalnih vlada u Sarajevu, a slijedi u Tuzli i Zenici, izbori su pokazali da je SDP, kao stranka, u ozbiljnim problemima i da nije pokazala očekivanu energiju i ambiciju tokom izborne kampanje sukladno reputaciji kakvu stranka ima u javnosti. To je najbolji znak da stranka „od nečega pati“ što joj umanjuje elan i ambiciju.
Ozbiljna analiza izbornih rezultata bi morala pokazati to. Ukoliko ne bi bilo personalnih hatara, čemu je Nikšić sklon, kamufliranja i lažnih izlika za loše izborne rezultate, takva analiza bi mogla otkriti šokantne podatke o broju „stranog elementa“ u redovima SDP-a.
Dobar primjer za sve naprijed iznesene pretpostavke je Srednjobosanski kanton gdje je SDP ostvarila veoma mršav izborni rezultat. Nije osvojila nijedno načelničko mjesto, a bili su u prilici osvojiti bar dva. Zašto? Zato što je Nijaz Helez, kao predsjednik, ali i kao kandidat SDP-a za načelnika Bugojna, po svoj prilici radio u dosluhu sa SDA-ovim moćnicima, a protiv opozicionih kandidata. Da je Helez povukao svoju kandidaturu u korist opozicionog kandidata Asmira Karadže, protiv SDA-ovog kandidata Hasana Ajkunića, pomogao bi svom kolegi u Donjem Vakufu Senadu Selimoviću, kojeg bi podržao Nezavisni blok. Asmir Karadža je izgubio tijesnom razlikom, iako je očigledno pokraden. Zapravo, stvarni protivnik Karadže bio je Helez koji je radio u korist Ajkunića.
Nikšić je trebao znati da je Helez kao bivši savjetnik Salke Selmana, koji slovi kao jedan od najmoćnijih režimski ljudi u kantonu, već dugi niz godina umrežen u SDA-ove političke strukture preko kojih ostvaruje osobne interese.
Mlada „Četvorka“ nije imala vremena iskoordinirati svoj zajednički nastup na cijelom prostoru BiH, ali arogantan odnos Nijaza Heleza prema drugim liderima opozicije u ovom kantonu, poput NiP-a i NB-a, pokazuje da on vjeruje da mu nikada niko iz Sarajeva neće postaviti takvo „partijsko“ pitanje. I neka bude to „partijsko pitanje“ SDP-a, problem je što to skupo košta koalicione partnere sa kojima SDP, kao lider opozicije namjerava ostati i formirati vlast.
