U krevetu, odmah pored onog u koji su me smjestili, ležao je mrtav čovjek. Prepoznao sam onu žutu, oker boju, kakvu samo mrtvac ima, i sve mi je bilo jasno. Nisam mogao da se pomjeram… Morao sam da ga gledam… Bio je mlađi od mene. Molio sam se Bogu samo da me ne stave na respirator, jer sam tada već dobro znao – oni koji tako završe već su jednom nogom u grobu.
Ovako za Kurir priča Stevan Vučić (64) iz Beograda, koji je sredinom oktobra primljen u KBC Bežanijska kosa na liječenje od koronavirusa. U bolnici je proveo 21 dan, od čega pet dana na neinvazivnoj mehaničkoj ventilaciji. Smatra da je čudo što je preživio jer je, pored obostrane i komplikovane upale pluća uslijed koronavirusa, prethodno imao čak tri infarkta, ugrađeno mu je pet stentova, a ima i problema sa šećerom… S obzirom na godine i hronične bolesti, Stevan spada u teške pacijente, sa ne tako dobrom prognozom. On je jedan od više hiljada ljudi koji su hospitalizovani u trećem udaru koronavirusa.
Našao sam se u šok-sobi sa maskom preko cijelog lica. To znači da vam puste 17 kubika čistog kiseonika. Maska se vakuumom prikači na lice i u vas se uduvava ogromna količina kiseonika. Kada god pogrešno udahnete, vi ste u problemu. Mislite da se gušite. Caka je u tome da držite ritam sa mašinom. Uđe se brzo u ritam. Dišete zajedno sa mašinom, ali ako se malko opustite i, na primer, zaspite, ispadnete iz ritma i više ne kontrolišete disanje. I onda je to pakao. Kada vas uhvati taj vakuum, to je nepodnošljivo – priča Stevan.
Posljedice tog stresa, i psihičkog i fizičkog, bile su da nije spavao danima, čak i kada je skinut sa aparata:
Tek sad sam se, a prošlo je mjesec dana, navikao na spavanje. Dugo sam imao strah da zatvorim oči. Osjećaj je takav da ga ni neprijatelju ne poželiš.
Dok je bio na aparatu, Stevan nije mogao da hoda, priča, jede… Gledao je jezive scene oko sebe, smrt i bol, i razmišljao o svom životu i unucima.
Dok sam bio tamo, barem je petoro ljudi umrlo. Vidio sam kada guraju kolica sa čovjekom u vreći. Čuo sam šta se dešava… Ljekari ustanove smrt, operu ga, stave u vreću i na kolica… Imam preko 500 uboda u tijelu. Non-stop se vadi krv, rade analize, sve se kontroliše. Ruka mi je plava od bodenja, a stomak žut od injekcija protiv koagulacije krvi, ali najgori je taj psihički stres. Evo, i sada mi idu suze na oči… Ja sam se izvukao, a kao da me je Bog mjerkao. Ali, neki nisu. I prosto ne mogu da vjerujem da postoje ljudi koji, i nakon svega, ne vjeruju u koronu, u trenutku kada su bolnice pune, a pacijenti, ljekari, medicinske sestre i svi ostali su u svakodnevnoj jurnjavi za životom – priča on.
Za mjesec dana, koliko je ležao u KBC Bežanijska kosa, pored svih traumatičnih scena koje je vidio, Stevan je bio svjedok i nevjerovatne požrtvovanosti zdravstvenog osoblja:
Dr. Marija Milenković, koja se najviše brinula o meni, bukvalno je božje stvorenje. Anđeo. To kako se ona brinula o nama više je od njene profesionalne obaveze. To je jednostavno čovječnost. Pored nje bilo je i drugih predivnih ljekara i sestara.Spasili su mi život i vječno ću im biti zahvalan.
Stevan je iz bolnice izašao 13. novembra, a tek prije neki dan, poslije skoro mjesec dana, prošetao se.
Još jedna posljedica koju vuče od bolnice jeste to što mu se, kako kaže, glas promjenio od tolike količine kiseonika koju je primao:
I dalje mi je malo piskav glas, ali to je nebitno. Živ sam. I kod kuće sam. Čovjeku je malo potrebno.
