Home

PRIČE STRAVE I UŽASA: Ustajanje mrtvih

09 Sep

PRIČE STRAVE I UŽASA: Ustajanje mrtvih

Lijepo smo ga ogasulili, ja sam polijevao (kao i uvijek), a hadžija Fudo i Zaim su ga nasapunjali i u čaršafe zavili. Samo sam bio izašao u ostavu (naslonjenu na gasulhanu) da donesem miris i, kad se vratih, u gasulhani ne zatekoh Zaima, već onog mejta kako mi nešto mrmlja.

 

Sead-efendija:

Niko ne zna koliko mi je hrabrosti trebalo da samo zakoračim u gasulhanu. Uvijek sam se patološki plašio smrti i svega što ima veze s Njom: Azraila, bašluka, mezaristana, pa i živih znajući da su smrtni. Ponekad bih, kao da sam darovan prokletstvom rendgenskog vida, iza lijepog lica svoje hanume, kroz mliječnu boju njene puti i ispod rumenog sjaja njenog tijela, ugledao cereću masku kostura. Kad me babo upisao u medresu, nisam ni pomislio da ću jednog dana morati spremati mejte. Gasuljenje je najprljaviji dio imamskog poziva i nema te koverte koja bi mi mogla osladiti taj užasni, stomakoparajući posao.

Ali, onog dana kada sam se zahodžio, put u propast bio je zagarantiran: nekoliko sam mjeseci vrludao, ali me jednom prilikom, nakon što susjedni džemat poče ismijavati naš džemat jer im hodža ne smije u gasulhanu unići, članovi džematskog odbora strogo i bez okolišanja upozoriše: “Efendija, nemoj se naljutiti, ali nam treba hodža koji će biti i gasal. Ako ti nećeš i ne smiješ, tražit ćemo drugog koji hoće i smije.”

Stupih tako prvi put u gasulhanu s mujezinom Zaimom i hadžijom Fuadom nakon što niz ždrijelo sasuh šaku apaurina. Nikad, ni tada ni poslije, nisam ondje ušao a da se prije toga ne bih nakrkao tableta. Ali ni tada nisam dirao mejta. Sve bi završili hadžija Fudo, koji je u ratu okupao desetine šehida, i Zaim, ona tevećelija od mujezina.

I nekako sam deverao. Osim te vražije gasulhane, posao je bio sinekura. Poslije dženaze, kad bi me tablete popustile, došao bih sebi i sve mi je izgledalo kao neka odsanjana java. Kao da sam i sam bio u nekoj komi, u nekakvom procjepu. I sam bih ostajao bez duše i pretvarao se u hodajuću grnčariju koja otrnjelo posmatra vraćanje u zemlju drugih grnčarija.

Ali, od onog dana kad je ona havetinja ustala, nema mi više života. Kad sam onda ostao u pameti, ako sam ostao, nikad me ništa više neće izludjeti. Lijepo smo ga ogasulili, ja sam polijevao (kao i uvijek), a hadžija Fudo i Zaim su ga nasapunjali i u čaršafe zavili. Samo sam bio izašao u ostavu (naslonjenu na gasulhanu) da donesem miris i, kad se vratih, u gasulhani ne zatekoh Zaima, već onog mejta kako mi nešto mrmlja. Ne znam ni kako sam izletio napolje, ni šta se sve tačno događalo, ni odakle mi glava krvava. Nebo je bilo palo na mene.

Nisam više mogao sresti onog Munibčinu. Dobar je čovjek, ali baš je meni našao da ustane. Ne samo njega, ni onog doktora Ramiza. Valjda mu je posao da provjeri je li gotov stvarno gotov ili je samo malo klonuo. Kod nas je sve nabrzinu. Ponekad sam čak sumnjao da su se njih dvojica dogovorili jer mi je smrdjelo što mu je baš Ramiz prvi prišao pred gasulhanom. Ali uvijek bi mi se otvarali novi protuargumenti. Ošta im je da to izvode?

Ostao sam tu još dva mjeseca i onda digao sidro. Odlučio sam da više nikad ne budem hodža. Rekao sam: “Jeb'o ti pos’o u kojem ne znaš ko je živ, a ko mrtav.”

Mujezin Zaim:

Mejt je bio sav od ulja. Ruke crne kao ugarak, ali nisu bile puno masne. Hadžija Fudo baš je nešto pričao o bikovima koji hoće na čovjeka. Kad se to dogodi, onda se biku odsjeku rogovi, pojašnjavao je hadžija Fudo meni, gradskom djetetu. Ponekad bik i bez rogova hoće na čovjeka jer je ostao sirov i nasilan. Tada se vo ili utuče da se udeblja za pastrme ili se prodaje. Uglavnom prodaje. Jer, i do klanja može nekog udariti. Bik koji hoće na čovjeka je taksirat. I za domaćina i za selo.

Imao tako hadžija Fudo nekog prijatelja iz Crne Gore, zajedno bili u vojsci. Kupio taj nekog Jugu, ali, pošto je volio popiti, za dva-tri mjeseca kucnuo dva-tri auta i povrijedio dva-tri čovjeka. Vidio da to nije za njega pa prodao Jugu. Kasnije je išao iz kafane i, teturajući, objašnjavao svakom koga bi sreo: “Uh, što sam imao dobrog Jugu, no šćaše na čovjeka.” Baš u tom trenutku dok smo se smijali, onaj se mejt zakoprca na tabutu i mrtav hladan prokašlja: “Oživio sam, nemojte se prepasti.”

Izletjeli smo kao bez duše. Kad Jugo hoće na čovjeka, što ne bi i mejt!

Hadžija Fuad:

Imam taj prst, majčini sinovi, urasta mi nokat u njega, pa sam deset godina klanjao na stolici. Ali, tog dana sam Božijim emerom protrčao kao da mi je neki dobro izbirikani hećim specijalnim iladžom odvojio nokat od rane. Strah mi zađe za nokte i poput mehlema iscijeli haman gnojavi prst. Letio sam, majčini sinovi, kao mali zeko preko džamijskog harema vičući ljudima koji su počeli dolaziti na dženazu: “Ust’o Munib!” Neko izgubi noge kad mu dogori do nokata, a ja ih dobih.

Kasnije sam razmišljao o svemu tome. Prvo, nema tu ništa čudno: nakon što čovjek spremi na stotine mejta, kao što sam ih ja spremio, onda može očekivati da mu poneki i ustane. Drugo, ništa nije slučajno. Kad imaš efendiju baksuza koji se toliko boji mrtvog tijela, nije ni čudo što onda mrtvo tijelo poželi da mu se osveti.

Prebolio me prst, ali sam, trčeći, povrijedio koljeno, samo mi je nešto kući kvrcnulo u njemu i više mi nije bilo lijeka. Uradio sam magnetnu rezonancu i rekli mi da ga trebam operirati. Ali, to su mi i za nokat bili rekli, pa, Bog dade, ja protrčah. Ko će u mojim godinama pod nož? Kad sam ovolike godine zbog prsta na stolici klanjao, mogu i zbog koljena ovo dana što mi je ostalo.

Munib:

U jednom sam trenutku zalebdjeo nad samim sobom i ugledao trojicu ljudi kako me sapunjaju i kupaju: dvojica su me trljala, a treći je s blage distance polijevao iz šlaufa. Onda sam vidio kako me oblače u bijele čaršafe kao da sam neki drveni lutak. Bio sam bijel kao kreč, ali jedan od onih ljudi, efendija, učini mi se jednako bijel ili čak bjelji od mene, kao da mejt gasuli mejta. Dok sam to gledao, odjednom je uslijedila navala slikovitih viđenja, nepovezanih i nepokretnih, ali koja su se izmjenjivala velikom brzinom, poput bljesaka titrajućeg svjetla, poput nekog pokvarenog ekrana. Nisam imao nikakvu svijest o vremenu.

Slike iz djetinjstva izlazile su iz slika mladosti, slike iz mladosti iz slika djetinjstva. Svaka je trajala samo po nekoliko sekundi. Bile su tu samo sitnice, ali koje su, očito, značile moj život. Preovladavali su prizori iz najranijeg djetinjstva koji su bili tako snažni, tako bremeniti, kao da sam ponovo bio u tijelu malehnog Muniba i njegovim očima motrio svijet. Pa ipak, ova mi je slika najjasnije ostala. Očaran, ponovo sam vidio go koji sam dao na utakmici školskog turnira. Šutirao sam sa skoro pola centra. Želio sam se zaustaviti na tom događaju jer kao da sam imao neki osjećaj da je to najvažnije što sam uradio u svom životu. Iako su prizori nastavili da se smjenjuju, ta je divna slika ostala kao neka reljefna površina na nekoj nejasnoj pozadini. Znao sam da je tada moralo postajati igralište, gledaoci, drugi igrači, golman, ali u mom priviđenju sam postojao samo ja, lopta i magični metalni gol na kojem je za tu priliku prvi put postavljena mrežica. Metalna konstrukcija lebdjela je u prostoru i ja sam ponovo punim opalio po lopti u same rašlje.

Odjednom sam se našao u svom sadašnjem tijelu, u ćefinima, na teneširu i u tabutu. Znam da će zvučati čudno, ali sam tačno znao – ni sad mi nije jasno kako – o čemu se radilo i gdje se nalazim. Vrati mi se dah kao neka tečna svježina u pluća, ali nisam riknuo svjestan da se ovi u gasulhani mogu prepasti. Zato sam tiho ispod onih čaršafa rekao: “Momci, živ sam, nemojte se prepasti.” Tada začuh jedan neboparajući vrisak i neku kratkotrajnu, ali zvonku lupu, ali pošto sam bio zamotan u ćefine, nisam vidio ni znao šta se tačno događa. Sve me je boljelo i nije mi bilo do smijeha. Lagano sam se iskoprc'o iz onih ćefina i ispravio gornji dio tijela na onom tabutu. Tada je na vrata iz ostave unišao Sead-efendija. Stao je dvije sekunde, lice mu se potpuno deformiralo, a onda je potrčao prema vratima, ali zape za metlu i opali glavom o tenešir. Krv ga obli. Brzo se pridiže i istrča bez glasa napolje.

Sjedio sam na tabutu još malo, vježbao disati, prsa su me stezala kao da imam bronhitis, a onda se polagano izvukao iz onih ćefina kao zmija iz košuljice. Sišao sam s tenešira i mahnuo onu silnu vatu kao nekakvu paučinu sa sebe. Shvativši da sam go, zamotah ponovo čaršaf oko pasa.

Iskočio sam iz gasulhane u ikindijski sunčev sjaj; dunjaluk je plovio kroz skoro bešumni prostor, a povjetarac pirkao kroz pitome boje dotrajalog dana. S kraja ulice pristizao je neki čovjek kojeg kao da sam poznavao, ali nisam bio siguran. Prvo što sam pomislio bilo je da mu tražim cigaru da povratim dušu. Sjeo sam na prag gasulhane i pogledao niza se: e, jesu me dobro oprali! Onda sam se sjetio Melihe.

Džematlije:

Baš smo pričali o Munibu. Šta je sve predeverao od rata naovamo, naš veliki Bože! Krpio u onoj radionici, ali, bogami, tanko, danidara. A, dobar bio majstor, temeljit. Ne kao ovi današnji fićfirići što malo zavire, hoće za noć da uzmu pare. Nijedan neće motor da skida, da glavu brusi, da klipove provjerava, ventile promijeni. Lahko je malo šnjuhnuti oko kablova, svjećica, bobine. Munibu ništa nije bilo mrsko, čak bi uvijek dodatno pregledao vozilo i usput popravio ako bi bio još neki kvar. Često je ljudsko tijelo poredio s autom. Znao je sve automobilske tajne, od struje do sitnih šarafa na motoru, ali šta pokreće motor u ljudskim grudima? “Srce, to je motor!”, imao je običaj reći. Ponekad bi to pričao dok je stajao u kanalu ispod auta, što se mušterijama uglavnom nije sviđalo, pa su ga uzimali na šegu.

Onda mu se ono žene razbolje, osam godina ju je hizmetio dok nije s hajrom prije dvije godine preselila. Mnogo su jada oboje vidjeli. Savio se onda oko onog djeteta, pa kad je završila fakultet, razletio se da joj nađe kakva posla. Godinu je čitavu pragove oblijetao, ali ništa. Kako mu se ona cura zove – Meliha? I baš pričaju da mu je Šera obećao da će je zaposliti, trebala ove hefte da počne raditi. Ali što ti je život, infarkt ga pokosi u kanalu.

Stajali smo tako pred džamijom i pričali o Munibu. Utom Hadžija Fudo i mujezin Zaim izletješe iz one gasulhane kao poludjele prikaze i nadvladaše naš žamor uzvikujući: “Ust’o Munib!!!” Pomislismo: “Vraga ust’o, zajebavaju nas džamijski fakini.” Protrčaše pored nas i izletješe iz harema. Ispratili smo ih u čuđenju. Zar hadžija Fudo može onako trčati? Tada ugledasmo Sead‑efendiju kako, teturajući, izlazi iz one gasulhane krvave glave. Ako su lagali hadžija Fudo i mujezin Zaim, ako je lagao efendija, krv nije lagala. Krv nikad ne laže. Potrčasmo i mi za svojim efendijom kao usplahirene ovčice za navodećim zvonom.

Doktor Ramiz:

Čovjek to viđa jednom u životu, a možebit i rjeđe. Išao sam prema džamiji i baš se čudio što tamo ne vidim nikoga, a znao sam da je dženaza poslije ikindije. Ušao sam u harem, ondje stvarno nije bilo nikoga, pa sam pogledao na sat – da nije stao? Onda sam ugledao Muniba. Sjedio je na pragu gasulhane i šarao prstom po betonu. Znam da zvuči gordo, ali nisam imao nikakvih dilema: klinička. Prišao sam mu, a on je podigao glavu i upitao me: “Ti ono ne pušiš?”

Išli smo zajedno u srednju i, kad su ga dovukli jučer, sjetio sam se jednog davnog školskog turnira. Branio sam za suprotnu ekipu u finalu i Munib mi je uvalio go s pola centra. Nikad mu ga nisam halalio.

Pregledao sam ga jučer rutinski: mrtav čovjek, onako naprvu: infarkt. Znam da je bilo i da će biti svakakvih priča, ali nije ni doktorova uvijek posljednja.

Azrail:

Nije moje da mislim zašto neko bude vraćen. Moje je da kosim.

 

(Izvor: Stav.ba)

 

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top