Način na koji je lice okrenula prema nebu, kako je dlanove namjestila u dovi, kako su joj oči bile pune nade i molbe, kako su joj usne šaputale najdublje potrebe srca dok ju je nježno obasjavala sunčeva svjetlost- to je bio prizor za poželjeti: prizor tako rijedak, tako iskren, tako smiren; a da ona toga nije bila ni svjesna, prenosi IslamBosna.ba.
Bila je obuzeta svojom osamljenošću s Božijim riječima i traženjem Njega, i svako malo se nježno osmjehivala dok je učila i molila.
To je zadovoljstvo, pomislila sam dok sam je posmatrala, baš to.
…
Izgubili smo zikr (sjećanje na Allaha). Izgubili smo ga zbog naših telefona, naših preokupiranih umova, zbog naših besmislenih navika rješavanja problema i rituala “sreće”. Vikendi dođu i odu, ali osjećaj nezadovoljstva duboko u nama ostaje. Tražimo bilo šta što će zadovoljiti naša čula, ali sreća do koje dođemo je uvijek površna. Ni Netflix, ni neki super desert, odmor, spa, šoping, odlazak u omiljeni restoran ili surfanje internetom ne mogu ispuniti srce, niti ga umiriti kao što osamljenost s Gospodarom može.
Prstima tipkamo i klizimo po ekranu satima na dan da izbjegnemo dnevnu rutinu, ali olakšanje koje tražimo nikad ne dođe. Zato što više ne sjedimo smireno na sedžadi i ne koristimo prste za zikr, niti usne za slavljenje i zahvaljivanje Bogu.
Sjećanje. To je zikr. Ali sve ostalo je napravljeno da nas udalji od sjećanja na Boga. Zaboravljanje Boga oduzima zadovoljstvo. Sjećanje na Njega u poslu i u miru daje nam punoću, cjelovitost i suštinu za kojom tragamo.
…a srca se doista, kad se Allah spomene, smiruju! (Er-Ra’d, 28.)
Svi drugi izvori zadovoljstva su privremeni i prolazni. Samo zikr može istinski ispuniti naše srce.
Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!
