15 May

Raspad bošnjačkog jedinstva: Otkinute grane SDA

SDA je prolazila kroz različite unutrašnje turbulencije i pobune istaknutih članova. Svaki od tih razlaza imao je bitan uticaj na izbore i kasniju strukturu političke scene

Farsična propast seta zakona o akcizama, osnivanje Nezavisnog bloka i isključenje Senada Šepića, Salke Sokolovića i Sadika Ahmetovića iz članstva Stranke demokratske akcije izvelo je na površinu sukobe koji su duži period tinjali u toj stranci. Ovo dakako nije prva (ni posljednja) unutrašnja kriza SDA, koja vodi ka osipanju dijela izabranih predstavnika i članstva, koji napuštaju matičnu organizaciju s namjerom formiranja nove stranke, utemeljenje na idejama “čiste”, “izvorne” SDA.

SDA je u svojoj historiji prolazila kroz različite unutrašnje turbulencije i pobune istaknutih članova – od istupanja Fikreta Abdića i formiranja Zapadne Bosne, preko izlaska Harisa Silajdžića i formiranja Stranke za BiH, zatim preko formiranja A-SDA u Krajini, pa sve do kandidatura i značajnog uspjeha tzv. nezavisnih načelnika, među kojima se ističu bivši članovi SDA – Fuad Kasumović, Amra Babić, Ibrahim Hadžibajrić i Muhamed Ramović. (U širem smislu, i pojava SBB-a može se posmatrati u navedenom ključu, prvenstveno što je SBB značajne komponente svoje ideološke i kadrovske strukture preuzeo od SDA.) Svi navedeni politički faktori još uvijek imaju određen politički značaj, bila to regionalna dominacija (Abdić, A-SDA) ili parlamentarna postojanost (A-SDA, SzBiH), međutim, pojava pokreta nezavisnih načelnika (a sada i parlamentaraca) predstavlja trenutno najznačajniji politički proces u i oko SDA.

Šta je rekao Alija?

Prvi predsjednik SDA Alija Izetbegović kazao je jednom prilikom kako su organizacije koje su formirali otuđeni elementi SDA nalik na grane otkinute od drveta, koje onda neko vrijeme mogu same da žive, pa se osuše. Može se reći da iskustvo daje za pravo navedenoj ocjeni, međutim, kako vrijeme prolazi, grane nikako da prestanu da se otkidaju od SDA, pa i premda nisu besmrtne, svejedno su sve to vrijeme igrale značajnu političku ulogu.

Neki će reći da je formiranje novih stranaka na taj način simptom nezrelosti bh. demokratije, odnosno odsustva tolerancije prema frakcijama unutar stranaka. To stoji ako kao primjer uzmemo američke demokrate (Sanders – Clinton) i republikance (Trump – ostali) ili britanske konzervativce (Cameron – Johnson) ili laburiste (Corbyn – blerovska linija). Međutim, nedavno održani francuski izbori, na kojima je pobijedio bivši član vladajuće Socijalističke partije sa svojom novoosnovanom strankom En Marche, daju nam razloga da se suzdržimo od ocjena o “nezrelosti demokratije”.

Kako god, naš cilj nije da utvrdimo stepen zrelosti bh. demokratije, već da kažemo šta će proizvesti novi dezintegracijski proces unutar SDA na bh. političkoj sceni do izbora 2018. i nakon njih.

Samo formiranje novog parlamentarnog kluba, uz neodlučnost Šemsudina Mehmedovića, koji balansira na žici postavljenoj poviše ponora koji razdvaja sadašnje i dojučerašnje SDA-ovce, ugrozilo je većinu na državnom nivou i dovelo u pitanje funkcionisanje vlasti nešto više od godinu dana prije izbora. Tom procesu prethodilo je i reaktiviranje neprijateljskih osjećaja na koalicionoj relaciji SDA – SBB nakon lokalnih izbora 2016. i prihvatanja istine da SDA i SBB nikada u slozi neće osvojiti glasova koliko su u stanju osvojiti u zavadi. Dezintegracija vladajućeg “bošnjačkog” bloka je činjenica, koja ne samo da se više ne da prikriti već će s vremenom, do izbora, postajati sve izraženija.

Odsustvo volje kod SBB-a da ostane (zasad na ravni percepcije) u vlasti i koaliciji SDA, te formiranje Nezavisnog bloka, čiji politički profil presudno definira antagonistički odnos prema SDA, ukazuje na jednu strukturnu značajku društveno-političkog stanja u državi: članice vladajuće koalicije nužno gube podršku ostajući (i perceptivno i činjenično) u vlasti i u koaliciji.

Tako je, recimo, SBB na izborima 2014. za Parlamentarnu skupštinu BiH u Federaciji dobio 142.000 glasova, a samo godinu dana u vlasti sa SDA, i zajedniči nastup na izborima, na lokalnim ih je izborima sveo na 64.000 glasova. Nema sumnje da su i drugi razlozi utjecali na taj pad (prvenstveno odsustvo centralne kandidature Radončića za člana Predsjedništva i druge osobenosti lokalnih izbora u odnosu na opće), ali je sigurno i da je koaliciona ljubav sa SDA bila glavni razlog tom padu. Slična stvar se desila i Demokratskoj fronti, koja je sa 150.000 iz 2014., i koaliranja sa SDA, pala na 48.000 dvije godine kasnije. U svakom slučaju, SBB-ovi oštri tonovi i kampanja Dnevnog avaza protiv SDA po pitanju “političkih ubistava” jasno ukazuju da je po razumijevanju SBB-a recept za izbornu sreću antagoniziranje odnosa s koalicionim partnerom.

Neminovni pad

Za razliku od manjih članica vladajuće koalicije, SDA kao članica-okosnica doživjela je manji pad, sa oko 300.000 glasova iz 2014. na oko 260.000 u 2016. godini. U tom smislu, SDA bi – i pored određenog neminovnog pada koji je sudbina svake vlasti u bh. demokratiji – mnogo bolje prošla i nakon četiri godine vlasti kada bi ih dočekala u dobrim odnosima sa SBB-om i Nezavisnim blokom, odnosno bez Nezavisnog bloka. Međutim, u takvoj konstelaciji SBB bi doveo u pitanje svoje postojanje, a pripadnici Nezavisnog bloka ne bi imali na osnovu čega jačati svoju političku poziciju: mogli bi dobiti samo ono što su mogli dobiti unutar SDA.

Biti vlast u dejtonskoj BiH znači na idućim izborima gubiti određen dio glasova, a biti u vlasti sa SDA znači na idućim izborima izgubiti mnogo glasova (što pokazuju primjeri – redom SzBiH, SDP-a, DF-a i SBB-a). Jedini način funkcionisanja kao manji partner u koaliciji sa SDA jeste onaj koji je Silajdžić demonstrirao u vezi s Aprilskim paketom. Koliko je to dobro za državu (što je SzBiH radio 2006-2010., što je radila SDA 2010-2014., ili što SBB i Nezavisni blok trenutno rade), to je već drugo pitanje.

Kada bi se bošnjačka desnica posmatrala kao ideološka cjelina, sigurno će joj dezintegracija donijeti bolju poziciju u kontekstu izbora 2018. Sa više različitih mreža, više se glasova može uhvatiti. Tako je, recimo, i “ujedinjena ljevica”, nakon dvije godine u vlasti, 2012. spala sa 280.000 na 180.000 glasova, dok je 2014. godine, podijeljena na DF i SDP, skočila, u ukupnom zbiru, na 250.000. Međutim, ni ljevicu ni desnicu ne treba slijepo ideološki posmatrati. Ono što je Komšić bio Lagumdžiji, to bi Šepić mogao biti Izetbegoviću. Nezavisni blok bi mogao, kao što je nekad DF, osvojiti značajan broj glasova formirajući se kao žestoka opozicija spram bivših “svojih” koji su na vlasti (SDA). SBB bi također mogao da uspije da “iznutra” djeluje kao opozicija, po metodu Silajdžićevog obaranja Aprilskog paketa, i tako osvoji više glasova nego što bi da je i srcem i dušom u vlasti. U tom slučaju, vjerovatniji je scenarij da će i jedni i drugi prije ući u koaliciju s ljevicom nego sa svojim ideološkim bližnjima iz SDA, kao što je i DF nakon 2014. ušao u koaliciju sa SDA. Naravno, nije isključeno ni da bošnjački blok, nakon svrhovite predizborne zavade, nađe zajednički jezik nakon izbora; što se dešavalo i nakon 2006. i nakon 2014.

Šta će uraditi ljevica?

Tu će zapravo glavnu ulogu odigrati rezultat ljevice. Ako ljevica zajednički nastupi i kao jedinstven blok osvoji najveći broj glasova, onda može očekivati da joj se, ako bude potrebno, postizborno priklone i SBB i Nezavisni blok, sa zajedničkim ciljem izbacivanja SDA iz vlasti. Međutim, ako ljevica zarati sa samom sobom, onda je vrlo moguće da se otvori prostor da desni blok (SDA, SBB, Nezavisni blok) uzme dovoljno glasova da sam formira vlast.

Silajdžićev SzBiH je pred izbore 2006. oborio Aprilski paket, optužujući SDA za pokušaj veleizdaje, što nije bio razlog da nakon izbora uđu u vladajuću koaliciju s njima. Tako i Nezavisni blok i SBB mogu voditi najoštriju moguću kampanju protiv SDA, ali to ih svakako neće spriječiti da formiraju vlast sa SDA nakon izbora ako ljevica ne osvoji više glasova od SDA.

SDA je 2006. osvojila za Parlamentarnu skupštinu BiH 237.000 glasova, a SzBiH 219.000, što je izgledalo superiorno u odnosu na 131.000 SDP-a, te su, međusobnim predizbornim ratom, osigurali sebi opstanak na vlasti. Trebalo je da prođu još četiri godine, dakle, osam godina u kontinuitetu njihove vlasti, da bi SDP dobio dodatnih 150.000 glasova i došao u mogućnost da formira vlast, ali ni tada, je li, nije mogao sam (već najprije sa SDA, pa onda sa SBB-om).

SDA se nalazi pod ogromnim pritiskom i vanjskim i unutrašnjim. Nalaze se u poziciji SDP-a pred izbore 2014., gdje preuzimaju punu odgovornost kao vlast, pokušavajući javnost ubijediti u napredak (100.000 radnih mjesta, evropski put itd.), koji osjećaju samo stranački simpatizeri SDA. Značajnu ulogu će igrati i vještina u komunikaciji i stvaranju percepcije o postignutim rezultatima, te će za SDA biti važno i hoće li u komunikaciji prema javnosti prevladati elementi poput premijera Federacije Fadila Novalića, čiji mandat protiče u znaku PR katastrofe (što je pokazao i posljednji slučaj sa radnicama “Borca”), i, recimo, direktorice KCUS-a Sebije Izetbegović, koja svojim političkim angažmanom više doprinosi mobilizaciji glasača ljevice; ili će to pak biti elementi poput predsjedavajućeg Vijeća ministara Denisa Zvizdića, Safeta Softića, Šefika Džaferovića, Halida Genjca, itd. – koji odsustvo karizmatičnog javnog nastupa nadopunjavaju odsustvom kikseva. Naravno, centralna figura je Bakir Izetbegović, koji će, pri kraju osmogodišnjeg mandata u Predsjedništvu BiH, biti pod najvećim pritiskom zato što ne može biti kandidat za Predsjedništvo. Ma ko bio kandidat SDA za Predsjedništvo, veliko je pitanje hoće li se moći izvući iz sjene Izetbegovića i formirati vlastiti liderski identitet, te savladati negativni pritisak javnosti koji će biti automatski prenesen i na njega u enormnim količinama. Kvalitet kampanje i raspored ostalih odnosa na političkoj sceni, prvenstveno pozicije na ljevici, pojačat će ili ublažiti pad SDA, koji je, u svakom slučaju, siguran. To je u postojećem društveno-političkom stanju izvjesno kao smjena godišnjih doba. No, teško je očekivati, s obzirom na strukturu glasača i snagu organizacije, da SDA doživi kolaps sličan onom SDP-ovom 2014., jer jedno je nadati se, a drugo sagledavati realno poredak odnosa.

Međusobni rat

Na izborima 2010. SDA je pala na 213.000 glasova. Dakle, nakon osam godina u vlasti desio se skoro pa zanemariv pad u odnosu na 2006. U tom smislu, teško je iznaći osnov za vjeru kako bi SDA i 2018. mogla pasti ispod 200.000 glasova. Ne postoji mogućnost da razjedinjena ljevica ponovi rezultat iz 2010. (280.000 glasova), nakon osam godina vlasti SDA, pa čak ni onaj iz 2014. (u zbiru oko 250.000) nakon četiri godine svoje vlasti. Argumenti ostalih stranaka ljevice ili građanske opcije generalno protiv SDP-a ne mogu imati onu težinu koju su imali nakon mandatnog perioda 2010-2014., ali međusobni rat može svakako demotivisati glasače da izađu na izbore, ili dio glasača s centra preusmjeriti prema Nezavisnom bloku. Zato će od velikog značaja biti ne samo odnos ljevice prema sebi, već i prema Nezavisnom bloku, koji je trenutno itekako nejasan.

Samo ujedinjena, nakon četiri godine opozicije, i uz dobru kampanju okupljena oko apsolutnog cilja skidanja SDA sa vlasti, ljevica može da se takmiči sa SDA za poziciju okosnice buduće većine. Zbog oštrih anti-SDA pozicija iz predizborne kampanje, Nezavisni blok i/ili SBB bi sa svojim “mostovskim” kapacitetom mogli formirati vlast s relativnim pobjednikom izbora. Kao što je slabi SDP morao čekati osam godina da bi 2010. ostvario željeni rezultat (ali i tada nedovoljan da sam formira vlast), tako će ljevica, ako ostane slaba, morati čekati da prođu još četiri godine vlasti SDA pa da eventualno 2022. ujedinjena pokuša da ostvari rezultate slične izborima iz 2010.

 

(Izvor:analiziraj.ba)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top