Memorijalni centar Srebrenica počeo je s predstavljanjem istraživačkog projekta “12 dana sjećanja: 6. 7. 1995-17. 7. 1995”, a cilj je bio objasniti okolnosti i iskustvo genocida u Srebrenici ličnim pričama, video i pisanim svjedočenjima, opisima različitih događaja i zločina u vezi sa svakim danom u vremenu ispunjenom nezapamćenom pobjedom mržnje i smrti nad životom.
Teška je i priča Salihe Osmanović, kojoj su u Srebrenici ubijena dva sina i muž. Sin Edin Osmanović, sin Nermin Osmanović kojeg je otac Ramo Osmanović dozivao preko brda.
Saliha ponosna i uspravna još priča, svjedoči i čuva svoje sinove i muža od zaborava. Ističe da samo ona zna kako nakon svega i dalje živi.
Radili smo puno, majka nas je savjetovala da budemo dobri i pošteni. Moj život je bio takav da se ne može opisati. Radilo se, bili smo skupa svi, bila sam prezadovoljna. Kada se umorim, legnem i odmorim. Sada sam čitav život umorna, fizički i psihički – kaže Saliha.
Ističe da su pred samu agresiju na našu zemlju, njeni sinovi Nermin i i Edin bili prvi srednje, odnosno osmi razred osnovne škole.
Nikada nismo bili svjesni da će biti rata, ovo nikad nije mogao zamisliti. Bilo nas je četvero ovdje. Ko god je tada bio u Srebrenici to je bio pakao – poručuje Saliha.
I pored teškog perioda, Saliha poručuje da joj je bilo lijepo, jer je bila skupa sa svojom porodicom.
Nije što su moji, ali sinovi su bili za poželjeti. Kada je UNPROFOR stigao u Srebrenicu, svi smo vjerovali da će to biti zaštićena zona, međutim ništa. Moj Edin je poginuo 6. jula od granate i taj dan se ne može opisati. Samo moj Ramo, Nermin i ja znamo kako nam je bilo taj dan – dodaje Saliha.
Prvi dan u programu “12 dana sjećanja” odlučili su u fokus priča staviti svjedočenja žena kao žrtava, svjedoka, srodnica ubijenih, kao aktivistkinja u borbi za istinu o genocidu.
Da njih nije bilo, svima je jasno i istinu bi odavno uspjeli zatrti, ali nisu je dale. Sve priče su teške, bolne.
Video pogledajte OVDJE
