Posljednje što me ipak pomjerilo iz moje udobne zone komfora je priča moje prijateljice, Selmine.
I ako znate Halimu i njen put, Selminu možete zamisliti slično, možda malo upornijom i samovoljnijom.
Selmina je odlučila da upiše Likovnu akademiju, i kako smo mi ujedno i tvrdoglava bića, nemojte misliti da će Selmina tek tako da odustane. Obrazovala se prvo u Hercegovini, jer shodno onom što je Krajišniku suđeno, većina nas mora ići negdje u tuđinu tražiti znanje, posao, nafaku i još hiljadu drugih stvari koje ne možemo naći u nama najljepšoj Zemlji, Krajini.
I tako je Selmina zamjenila Unu hercegovačkim kamenom, u Širokom Brijegu. Iako, nakon negog vremena klima nije odgovarala, pa se vratila kući. Tako je morala svoj put nastaviti dalje, pa je Unu zamjenila drugom rijekom, ovaj put Miljackom.
I kako je to nama već po ko zna koji put suđeno- patnja.
Dovoljno je da pogledate rezultate konkursa na likovnoj Akademiji u Sarajevu i sve će vam biti jasnije.
Moja itekako nadarena prijateljica Selmina je uspjela biti druga na prijemnom, s tim da ima više bodova od prvoplasirane osobe na ovom konkursu!
Naravno objašnjenje postoji, navodno u jednoj kategoriji Selmina nije osvojila dovoljno bodova za upis.
Samo razmislite, nakon tako dugog puta obrazovanja, dođete u taj hladni glavni grad, i osjetite odmah gostoprimstvo kojim vas dočekuje. I nadarena Selmina ima pravo kao i Halima, tražiti svoju sreću dalje, u tuđim gradovima i tuđim zemljama, tražiti svoju priču u tuđini.
Kao ona tako i ja, tako i hiljade drugih sunarodnjaka. Dok možda ne naiđemo na Zemlju, grad, narod koji će cijeniti naš trud, naš rad, i naše poštenje.
Dotad, hvala vam bar na čitanju. A za Selminu se ne brinem, mi Krajišnici se uvijek snađemo, navikli smo sami svojim putem koračati, isto kao što smo navikli na nepravdu na ovom Svijetu.
Tekst: Armin Nadarević
