Home

Senad ef. Omić, rodom iz Demiševaca kod Sanskog Mosta: Ljeto u kojem su mi ukrali djetinjstvo

22 Jul

Senad ef. Omić, rodom iz Demiševaca kod Sanskog Mosta: Ljeto u kojem su mi ukrali djetinjstvo

Odlazak u prijedorsku bolnicu na ‘operaciju'…

Kada mi je pregledao rane, doktor me ohrabrio, kazavši kako sam ipak dobro prošao i kako će to sve biti u redu. Onda je malo odvojio oca u stranu i nešto mu objašnjavao. Sjećam se da ga je pitao za dopuštenje, sjećam se toga po očevom izrazu lica. Bio je isuviše uplašen da ne bih shvatio kako nešto ipak nije u redu. Doktora je najviše zabrinjavao geler u mojoj glavi. Ocu je objašnjavao, to će mi kasnije pričati, kako im rentgen nije u funkciji i kako ne može napraviti snimak glave. Tražio je od oca dopuštenje da pokuša geler izvući iz moje glave ‘na živo’. Iako je bio prilično duboko ušao, kako je ušao sa strane, bio je plitko ispod kože. Uvjeravao je oca da je bolje da tako pokuša nego da me šalje za Prijedor.

Otac se složio i poslije toga se sjećam jedino znoja i raznih boja koje su se smjenjivale na njegovom licu, jer sam, dok me je sestra držala, gledao tačno prema njemu. Stajao je na hodniku i u jednom trenutku, dok je doktor pincetom ili čime već pokušavao ‘na slijepo’ pronaći geler ispod kože na mojoj glavi i izvući ga, samo sam vidio kako se spustio niza zid koji nije više bio ništa bijelji od očeva lica.

Doktor nažalost nije uspio doći do gelera u mojoj glavi i sada je već govorio bâbi kako ne smije više riskirati i kako me mora poslati za Prijedor. Dok mi je medicinska sestra zamotavala glavu, izišao je sa ocem u hodnik i prilično dugo ga u nešto uvjeravao. Nakon toga je ušao bâbo i rekao mi kako će me „na brzinu“ odvesti ambulantnim kolima do bolnice u Prijedoru, ali kako njemu nedaju da ide sa mnom. Pokušavao sam sada i ja biti hrabar vidjevši kako mu je, te sam rekao kako je to u redu i da se ja ništa ne bojim. Samo Bog Dragi zna da je to jedna od najvećih laži koje sam do tada izgovorio.

Doktor je rekao da još ne možemo krenuti, kao da nekoga čekamo. Sagnuo se meni do uha i šapnuo: „Ako te iko od ovih vojnika upita nešto, reci da si pao sa bicikla.“ I zaista, nedugo nakon toga, dok sam sjedio na klupi u hodniku, naišao je jedan od srpskih vojnika, pogledao me i oštro upitao: „Mali, šta ti je bilo?“ „Pao sam sa bicikla“, brzo sam odgovorio. Produžio je, ne rekavši ništa. Ubrzo se u hodniku pojavio jedan policajac sa puškom preko ramena. Tražio je hirurga. Dr. Halilović je izišao i rekao da sada možemo krenuti. Ocu je rekao da su mu odobrili da taj policajac ide sa mnom i da će me vratiti živa i zdrava. Kasnije smo saznali kako se tih dana desilo nekoliko slučajeva da se naši ljudi koji su bivali poslani za prijedorsku bolnicu, nisu više ni vratili.

Tog istog dana je i moj adže, kako sam zvao bâbinog teško bolesnog brata, sa drugim ambulantnim kolima napokon otišao ‘na hemodijalizu’ u Banjaluku. Pišem ”napokon” jer je adže, prije nego što se zapucalo, svaki drugi dan išao na hemodijalizu u Banjaluku. Bubrezi mu nisu bili u funkciji. Prošlo je bilo 11 dana od njegove posljednje dijalize. Taj dan im je uprava bolnice, za njega i za još nekoliko naših, nakon brojnih molbi i preklinjanja porodica,  odobrila jednu ‘dijalizu’.  Nisu ni slutili da, umjesto na dijalizu, idu u svoju smrt. Možda i jesu slutili, ali izbora nisu imali. Smrt im je, bez primljene hemodijalize, ionako dolazila u susret.

Policajac koji je krenuo sa našim ambulantnim kolima sjedio je naprijed, pored vozača. Sjećam se da je na jednom vojnom punktu, ubrzo nakon što smo krenuli, kombi kratko zastao, policajac je nešto kroz prozor rekao srpskim vojnicima na punktu i krenuli smo dalje. Otprilike dvadesetak minuta nakon toga, kombi se opet zaustavio. Ista procedura. Ovaj put traje duže. Pokušavam čuti šta vojnici govore. U tom momentu neko iznenada otvori stražnja vrata ambulantnih kola u kojima sam se nalazio. Ispred mene slika vojnika opasanog redenicima metaka. Lijevom rukom je držao vrata, a u desnoj pušku.

„Izlazi mali napolje“, viknu na mene strogo zapovjednim glasom.

Čim mi je to rekao, doviknu drugima: „Evo još jednog da osvetimo naše pale junake.“

Ja sam i dalje sjedio i samo netremice gledao u njega. U tom momentu je onaj policajac izišao iz kola i zalupio stražnja vrata. Mogao sam čuti da napolju prilično žestoko raspravljaju. Sjećam se da ga je policajac molio za razumijevanje govoreći mu kako me mora vratiti nazad. Vojnik je bio strašno ljut, spominjao je opet nekakvu osvetu, psovao meni nerazumljive stvari. Sjedio sam nepomično i samo zurio u stražnja vrata iza kojih su dolazili glasovi. Ne znam koliko je to potrajalo, ali u jednom momentu sam čuo kako zalupiše prednja vrata. Policajac je sjeo pored vozača i naredio mu da vozi dalje. Ubrzo smo stigli pred prijedorsku bolnicu.

„Sad ćeš ti meni pod nož…“

U ovu bolnicu sam poslan zbog gelera u glavi koji je, po procjeni hirurga, bio rizičan. Mislio sam da će mi ovdje brzo izvaditi geler i da ćemo se odmah vratiti nazad, baš onako kako mi je bâbo rekao. On je ostao čučati ispod jednog drveta i rekao mi kako će me tu sačekati dok se vratim. Vozač ambulantnih kola me je uveo u jedan bolnički hodnik i rekao da ga tu sačekam. Ušao je sa mojim papirima u jednu sobu i ubrzo izišao. Samo je prošao pored mene, ništa mi ne rekavši, a ja sam mahinalno krenuo za njim. Uveo me je kod nekog doktora koji me je ispitivao o detaljima ranjavanja i moje odgovore istovremeno kucao na mašinu. Nije me ni pogledao za to vrijeme. Kada je završio, izvukao je papir iz mašine i pružio mi ga. Sjećam se pogleda ispod naočala i rečenice: „Neka te sa ovim odvede hirurgu.“

Izišao sam i isto to rekao vozaču. Ubrzo me je doveo do hirurške sobe. Rekao mi je da sâm uđem unutra i dao mi papire. Pokucao sam i bojažljivo ušao u sobu u kojoj su bila dvojica ljudi u bijelim mantilima. Pružio sam papire jednom od njih i samo što sam pošao reći da me je poslao dr. Halilović i zašto, on me pogleda i reče: “Musliman, ha?“

Nisam znao šta da odgovorim na to, gledao sam ga samo. Teško sam stajao, bolovi u stomaku i ruci bili su veliki, a od gubitka velike količine krvi, vrtjelo mi se u glavi. Nisam ni trebao ništa odgovoriti, jer je doktor nastavio: „Halilović te poslao, je li? Misli da ćemo mu mi njegove muslimane liječiti, dok naši ginu.“

U glasu tog doktora osjetio sam nešto što teško mogu opisati. Istovremeno i mržnju i prezir i podsmijeh i prijetnju… U glavi mi se nešto čudno dešavalo, osjećao sam kao da ću se srušiti tu ispred njega. Naslonio sam se desnom rukom na stol za kojim je mirno sjedio drugi doktor ili tehničar.

Doktor – hirurg kojem sam došao sa nâdom da će me brzo izliječiti i vratiti kući, nastavio je sa pitanjima meni: „Gdje ti je ćaća, ubija li naše?“ Uz neku psovku spominjao je još i nekakve beretke, Aliju…u glavi mi se odvijao isuviše strašan košmar da bih mogao u tim momentima išta shvatiti ili reći, a više nisam imao ni snage. Sjećam se samo da sam tada pomislio da je to kraj.

Ovaj drugi doktor mi je ponudio stolicu da sjednem. Nakon što sam sjeo i malo došao sebi, čuo sam kako hirurg reče ovome da me pripremi. Zatim je uzeo sa stola nešto poput britve, okrenuo mi se i držeći britvu okrenutu prema meni, hladno reče: „Sad ćeš ti meni pod nož.“ Izišao je iz te prostorije nakon tih riječi.

Čim je hirurg izišao, tehničar koji je tu sjedio cijelo vrijeme, žurno me uvede u neku malu prostoriju gdje je bio jedan krevet i pogleda mi zavoje po tijelu i na glavi. Pošao je odmotati zavoj sa ruke, ali kao da sâm sebi reče kako nema vremena. Čučnuo je ispred mene i gledao me ravno u oči. „Dobro me sad slušaj dijete!“ Samo sam mahnuo glavom u znak potvrde, a oči širom otvorio gledajući ga netremice. „Sad ćeš se vratiti do kola i reći vozaču kako ti je hirurg rekao da je završio sa tobom i da se možete vratiti nazad u Sanu. Samo mu tako reci. Svojima reci nek’ gledaju da se izvučete negdje ‘vani’, pa kad iziđete na slobodno, tamo će ti to doktori riješiti. Jesi l’ upamtio?“

Prije nego sam mu išta odgovorio, izgurao me je iz sobe i zatvorio vrata. Ne okrećući se, samo sam tražio izlaz iz bolnice. Ugledah vozača kola kroz staklo i čovjeka okrenutog leđima kako razgovara sa njim. Kad sam izišao, čovjek se okrenuo i vidjeh da je to vozač adžinih ambulantnih kola za dijalizu. Godinama je dolazio po adžu, dobro sam ga znao. Bio je to Bilbija Rajko. Ne znam da li je on mene prepoznao, upitao sam ga odmah: “Je li adže primio dijalizu, kad će on kući?“

Pogledao me je, malo se zamislio, kao da razmišlja odakle me poznaje, a onda mi odgovorio: „Primili su oni dijalizu.“ Nisam ga uspio ništa više upitati, jer je odmah ušao u bolnicu. Vozaču sam rekao da možemo krenuti za Sanu.

Jedva sam čekao da stignemo kući, da kažem strini da je adže primio dijalizu, da će još malo i on doći, da mi je tako njegov vozač rekao. I rekao sam tako strini čim sam stigao. Tako je bila sretna kad je čula tu vijest. Ali, nažalost, strini nisam rekao istinu. Nisam mogao znati da mi je vozač adžinih ambulantnih kola slagao. Adže više nikada nije došao kući sa te dijalize. Adžinih nekoliko kostiju pronašli smo 15-ak godina kasnije nedaleko od istog punkta u Tukovima gdje su mene htjeli izvesti iz ambulantnih kola „da osvete svoje pale junake“. Sa mojim adžom Hasanom Omićem, izveli su i ubili još dvojicu teških bubrežnih bolesnika, N. Ismeta i K. Almaza.

U povratku iz prijedorske bolnice nisam mnogo razmišljao o riječima hirurga koje mi je uputio, iako ću ih pamtiti cijelog života. Želio sam ih potisnuti i od sebe ‘sakriti’. Nikada neću shvatiti šta je dijete od trinaest godina nekome moglo skriviti. I da jesam skrivio, i da sam bio odrastao čovjek, pa i neprijateljski ranjeni vojnik da sam bio – zar doktoru njegova liječnička etika i data zakletva ne nalažu da ukaže pomoć, bez obzira na sve?!

A nisam ništa bio skrivio. Bio sam samo dijete kojem su ukrali njegovo djetinjstvo.

To je hirurg prijedorske bolnice, dr. Jovica Babić morao znati. Nikada nisam saznao ime tehničara koji me je ‘izgurao’ iz sobe i tako mi vjerovatno spasio život, bez obzira što me je vratio bez ukazane liječničke pomoći. Sa zahvalnošću i poštovanjem o toj gesti neznanog čovjeka, tehničara prijedorske bolnice, završavam ovaj zapis.

Nekoliko mjeseci nakon moga ranjavanja, izišli smo na slobodnu teritoriju. Nastavio sam liječenje ‘vani’. Većine gelera sam se uspješno riješio. Međutim, kada su doktori utvrdili da geleri u glavi i stomaku nisu životno opasni, nisam htio pristati da mi ih izvade.

Ostavio sam ih. Kao podsjetnik i opomenu. Sve i kad bih htio zaboraviti, oni me sa svakom značajnijom promjenom vremenske prognoze, bolno podsjete. I neka me podsjete!

Povodom otkrivanja spome obilježja šehidima Bartikovaca..

Autor ovog svjedočenja je imam Senad ef. Omić, rodom iz Demiševaca kod Sanskog Mosta. Nakon teških dana ratnog djetinjstva u okupiranom S. Mostu, uspijeva se sa roditeljima i tri sestre izvući na slobodnu teritoriju. Za svoju ‘osvetu’ izabrao je knjigu i nauku. Nakon završene osnovne škole u izbjeglištvu (Hrvatska i Slovenija), završava Medresu u Zagrebu kao najbolji učenik u generaciji, a potom i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu. Na pomenutom Fakultetu uspješno privodi kraju i magistarski studij. Sada je imam u džematu Došci-G. Kamengrad. 

 

(Izvor: Inmedia.ba)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top