Home

Senad Šarganović: Bihać zaslužuje mnogo više

06 Oct

Senad Šarganović: Bihać zaslužuje mnogo više

Senad Šarganović (64) ratni je komandant Odreda za specijalna dejstva 5. korpusa Armije RBiH. Iza njegovog odreda stoje brojne historijske pobjede koje su odigrale vrlo značajnu ulogu u odbrani i oslobađanju grada Bihaća i tadašnjeg Bihaćkog okruga.

Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu Šarganović se aktivno bavio sportom kroz treniranje i takmičenje u Karate-klubu “Radoje Ljubičić Geroj”. Nakon zapaženih uspjeha u ulozi trenera ovog kluba, pozvan je u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije da bude pomoćni trener Dušanu Dačiću. Ponovo se dokazao kada je to najviše bilo potrebno njegovom rodnom gradu i domovini, aktivno se uključivši u organizaciju otpora i dajući veliki doprinos u odbrani teritorija Bosne i Hercegovine koji se danas zove Unsko-sanski kanton.

 

ŠARGANOVI JARANI

Senad Šarganović Šargan u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu ranjavan je pet puta i svaki put nakon oporavka vraćao se na prvu liniju odbrane. Dok bi mnogi odustajali i povlačili se od aktivne borbe nakon ranjavanja, komandant Šargan bio je poput mitskih heroja koji nisu mogli sjediti u svom domu i čekati da rat prođe. Rat je mnoge iznenadio, ali nije i Šargana. Tvrdi da je imao mnogo informacija o tome šta se sprema i da se planira udariti na Bihać. Mogao je napustiti Bihać i otići preko granice, ali je odlučio ostati i boriti se za svoj grad, narod i domovinu. Jedan je od organizatora otpora i vojnih jedinica, među kojima je i njegov izviđačko-diverzantski odred. Junačke podvige njegovog odreda opjevao je i poznati bihaćki pjevač Alen Islamović, koji je u njegovu čast tih ratnih godina snimio singl Šarganovi jarani.

“Poslije raspada socijalističke Jugoslavije bilo je sasvim logično da se Bosna i Hercegovina osamostali zato što je ona već stoljećima imala historiju državnosti i bila multinacionalna zemlja u kojoj su ravnopravno živjeli svi narodi. Međutim, problem je bio u aspiracijama Republike Srbije i tadašnje politike koja je imala poznati plan Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica, koji je u potpunosti bio pogrešan i nerealan. S druge strane, građani Bihaća odgajani su na tekovinama antifašizma i, čim je agresija počela, kod Bišćana se javio revolt protiv takvih ideja. U situaciji kad je ovdje bilo više neprijateljskih tenkova i oklopno-mehaniziranih sredstava trebalo je razmišljati kako organizirati otpor. Postojao je još jedan problem, a to je naoružanje koje nismo imali i malo je ko vjerovao da se možemo suprotstaviti takvoj vojnoj sili koja se nalazila okolo Bihaća, spremna da napadne. S druge strane, oni koji su sve to prethodno isplanirali bili su uvjereni da će uspjeti ući u Bihać 16. juna 1992. godine i osvojiti ga. Prethodno su počinili ogromne zločine u Prijedoru, Kozarcu, Bosanskom Novom, Sanskom Mostu, Ključu, Bosanskom Petrovcu i Ljutočkoj dolini, što je bila uvertira za napad na Bihać. Oni su faktički krenuli od Banje Luke vršeći etničko čišćenje i ostavljajući Bihać za kraj. Budući da su sve ove gradove od Banje Luke do Bihaća uzeli bez ijednog izgubljenog vojnika, bili su uvjereni da će i Bihać uzeti s vrlo malim gubicima. U njihovim vojnim planovima stajalo je da akcija kreće u 5 sati ujutro i da se oko 12 sati u centru Bihaća pije kahva. Kad pogledate našu tadašnju poziciju, od Bihaća do prve slobodne teritorije u Travniku jeste oko 200 kilometara, a do Karlovca je oko 100 kilometara, i ne može ti nikakva pomoć doći. Tu je i aerodrom Udbina, što znači da je sve tako urađeno da u Bihać nije mogla pomoć doći ni putem zraka. Sve su to vrlo dobro znali iz tzv. međunarodne zajednice, u kojoj su znali šta se ovdje događa, ali nisu reagirali. Sve su to mirno posmatrali i oni su, po mom mišljenju, više krivi od samih agresora jer ih nisu spriječili”, objašnjava Šargan situaciju u kojoj se Bihać našao pred sami početak agresije na BiH.

 

POBJEDNIK U MIRU I U RATU

S obzirom na to da je bio trener u karate-klubu u kojem su trenirali Srbi, Hrvati i Bošnjaci, Šarganu je jedne prilike njegov učenik Srbin u klubu rekao da će se u Bihaću svašta desiti i da će granica biti kod Pritoke (naselje na izlazu iz Bihaća, op. a.), ali, navodno, ako se oni (Srbi, op. a.) dogovore i odluče drukčije, da u tom slučaju neće ni toga biti. To je bilo 1991. godine, kad granice još nisu bile zatvorene. Kako se bio sam uvjerio šta se događa, Šargan je sjeo u auto i zaputio se u Hrvatsku. Poput iskusnog agenta, sakupljao je informacije i slagao kockice da bi dobio konačni mozaik i pripremio se za najgore.

“Prije nego što će išta započeti u Hrvatskoj i ovdje u Bosni i Hercegovini, meni je jedan general Srbin rekao: ‘Ovi moji, ako ovako nastave, neće ih biti nigdje.’ I kako se po Hrvatskoj i Vukovaru zakuhavala situacija i prenosila se u BiH, meni su iz Vukovara došli Ivica Martinović i Samir Srebrić, pripadnici ‘Zengi’ koji, nažalost, nisu više među živima. Ispričali su mi šta se tačno dešava u Vukovaru i već sam imao potpune informacije o svemu, a kako se dalje to sve zakuhavalo, javljala se i potreba za vojnom organizacijom. Sa mnom u klubu bio je i rahmetli doktor Irfan Ljubijankić, koji je bio naš klupski ljekar. On mi je rekao da treba krenuti u organizaciju jedinica za odbranu. Još jedan čovjek mi je tada dodatno objasnio situaciju – Milan Prtina. Mislim da je sada u Novom Sadu. Rekao mi je da je najbolje da s porodicom bježim vani jer će ovdje biti krvoproliće. Rekao sam onima koji su planirali napasti Bihać da to nikako ne čine jer će izgubiti. ‘Jesam li ja, Milane, na svim manevrima i vježbama pobjeđivao?’ Kaže mi: ‘Jesi.’ ‘I sada ću’, odgovorio sam mu. Tu se naš razgovor završio. Eto, neka on to posvjedoči. Nisu uspjeli u nakanama, ali izgleda da određeni centri moći sada u miru pokušavaju dokrajčiti Bihać i ovaj kraj putem slabljenja privrede i ovih masovnih odlazaka ljudi”, kaže Senad Šarganović.

Shvativši šta se sprema, okupio je ljude i stručnjake iz raznih oblasti te s njima dogovorio gdje će, u slučaju napada na Bihać, biti zborno mjesto i šta će ko raditi. Postojao je tada Općinski i Okružni štab Teritorijalne odbrane, potom osnovana Patriotska liga, postojao je i dobro organizirani MUP, koji je uradio veliki posao na samom početku rata. Općinskom štabu TO na čelu s Ramizom Drekovićem također se mora odati veliko priznanje, ističe Šargan. Tvrdi da treba spomenuti i pomalo zaboravljenog Ejuba Alagića, koji je dao veliki doprinos kod izuzimanja naoružanja koje je JNA odvezla iz objekta TO 10 u Žegaru.

“I sad se pitam zašto nikad nije ispostavljena faktura onima što su ukrali to naoružanje koje je pripadalo Bihaću i njegovim građanima? Isti slučaj bio je i s avionima i s naoružanjem koje se nalazilo u aerodromu Željava. Sjećam se da sam postrojio ljude i rekao im da nemamo oružja, imali smo samo hladno naoružanje. Bili smo goloruki, a na drugoj strani bila je vojna sila. Čim su dobrovoljno pristupili Odredu, ljudi su znali da neće biti lahko i da to sve neće proći bez žrtava. Istakao bih ogromni doprinos građana Bihaća u odbrani ovog grada i Bosne i Hercegovine, jer mi smo, braneći svoj grad, ustvari branili našu domovinu i borili se pod njenom zastavom. Odbranivši ovaj grad na početku, omogućili smo da se ljudi ovdje bolje organiziraju u vojnom, logističkom i političkom smislu”, kategoričan je ratni komandant Odreda za specijalna dejstva 5. korpusa Armije RBiH.

Senad Šarganović Šargan prvi je put ranjen 22. juna 1992. godine na Grabežu. Ranjen je i 1993. godine na Bosanskoj Bojnoj. Na bužimskom ratištu ranjen je 1994. godine, a onda i 1995. godine na Klokotu, gdje mu je bila osmatračnica. Otrovan je bojnim otrovima, jednom ga je rikošet zakačio, ugruhan je od detonacije… Jednostavno, čovjek-zmija, u skladu s njegovim nadimkom koji je spoj prezimena koje nosi i vrste zmije koja obitava na evropskom tlu.

“Na Grabežu je bilo biti ili ne biti. To su bila prva ranjavanja i naši ljekari su se s tim prvi put susretali. Ali, uspjeli su me zakrpiti i spasiti, na čemu im se ovom prilikom još jednom zahvaljujem. Opet sam 1993. godine imao ranjavanje, kada me je samo dragi Bog sačuvao. Kad sam na Bosanskoj Bojnoj ranjen i izrešetan kroz kukove i kičmu, tad mi nije oštećena ključna arterija, tako da nisam skroz iskrvario, ali su me izvlačili 7 sati. Najprije su me izvlačili iz Vrnograča do Velike Kladuše, a odatle u Bihać. Doktori su mi kazali, da sam zakasnio još pola sata, iskrvario bih i podlegao. Primio sam sedam flaša krvi, zakrpili su me i opet sam se vratio na liniju. Niko se s takvim ranama više nije vraćao na liniju, ali ja sam išao na štakama i s njima se ispeo na sve vrhove Plješevice na koje se ti nisi nikako ispeo”, prigovara Šargan uz osmijeh.

 

BITKA ZA BIHAĆ

Bio je komandant koji je išao u izviđanje terena, pripremao strategiju i učestvovao u akcijama sa svojim borcima. Zbog toga su oni ponosni na njega. U razgovoru za Stav Šarganović se prisjetio susreta koji se dogodio nakon rata. Našao ga je njegov bivši profesor koji je pred rat bio dekan Mašinskog fakulteta u Banjoj Luci, a zatim ga je nova politika smijenila. Profesor mu je ispričao kakve su u Banjoj Luci bile reakcije nakon prvog napada na Bihać, izvedenog 16. juna 1992. godine. Kazao je da je upitao neke srpske borce o toj akciji, a oni mu spomenuli Šargana: “Uništili su nas i umalo da svi nismo izginuli.” Međutim, Šargan ne dozvoljava da se sve zasluge pripišu samo njemu: “Ništa ja sam ne bih mogao napraviti da nisam imao tako hrabre ljude i zaista mi je čast bila voditi ih i biti im komandant. Odlučujuća bitka za Bihać i cijeli današnji Unsko-sanski kanton svakako je ona od 16. juna 1992. godine, kada je agresor zvanično krenuo na Bihać s planom da ga zauzme. To im nije uspjelo zahvaljujući nama patriotama koji smo odlučno stali ispred takve sile uz koju su išli tenk i praga. Najprije su tukli artiljerijskom paljbom po našim linijama, a zatim krenuli u probijanje. Mi smo imali zolju, iz koje je pucao rahmetli Samir Srebrić, ovaj drugi borac Sejdo imao je ručni bacač i samo jedno punjenje, Ante je imao jednu zolju i imali smo još samo jednu zolju u rezervi. Tu ne smije biti promašaja, jer, ako promašiš, nema te nigdje. Mi smo držali liniju od Orljanske do Spahićke glavice. Usred tih dejstava formirao sam grupu za protuoklopnu odbranu i dao im zadatak da pucaju u tenk samo u slučaju da prođe liniju, nikako prije. Međutim, uz tenk je išla praga i tukla. Ubi baju! Moji vojnici onesposobili su taj tenk i pragu pogodili ispod. Oni su se razbježali ostavivši tenk i pragu pod punim borbenim kompletom. Ali ne daju nama da izvučemo taj tenk jer se on nalazio između naše i njihove linije. Pucaju oni po tenku i pragi, ne možeš glavu podići, a mi još trebamo zakačiti pragu za tenka i povući jer joj je motor onesposobljen. Momci su upalili tenk, bio je jedan među njima koji je u JNA bio tenkista, ali ne znaju pronaći sajlu pa sam morao ja ići. Pronašao sam sajlu i skontao da je nisu mogli ni vidjeti jer ih otamo ubiše paljbom. Stvarno ne znam kako sam tad prošao da me ne zakači ni jedan metak. Zakačili smo pragu, ali kako joj ne rade kočnice, a mi idemo nizbrdo, rekao sam im da lagano povuku pragu da se nasloni na tenk i da tako polahko voze. Tako smo izvukli taj prvi tenk i pragu pod svom tom paljbom, a onda su nas zamalo naši ubili jer su mislili da je to agresorski tenk. Provozali smo zarobljeni tenk kroz grad da podignemo moral narodu. Ljudi su bili oduševljeni jer su tad shvatili da se i mi možemo boriti protiv te sile i tehnike. To je bilo vrijeme kada brigade još nisu bile formirane, postojao je samo MUP, TO i moj izviđačko-diverzantski vod. To je bila najteža i najvažnija bitka jer smo u nju ušli bez adekvatnog naoružanja, znanja i iskustva ratovanja.”

 

POLITIČKE RAZLIKE NAS NE SMIJU DIJELITI

U poslijeratnim studijama američkih vojnih eksperata, Bihać je označen kao ključ odbrane Bosne i Hercegovine, jer, da je on pao, bila bi spojena pruga i cesta koja spaja Banju Luku, Knin i Beograd, repetitor i aerodrom na Udbini bili bi zauvijek zaštićeni. Senad Šarganović napominje da je Bihać odigrao ključnu ulogu i za Republiku Hrvatsku. “Sudbina Bihaća identična je sudbini Sarajeva. Baš kao što se Sarajevo uspjelo odbraniti i sačuvati integritet grada, tako je i Bihać. Takav doprinos ovog grada i ovih ljudi nije zaslužio da bude zapostavljen i ja sumnjam da opet određeni međunarodni krugovi stoje iza toga. Nije mi jasno kako ovdje ne može nikakva industrija niti investicije da se pokrenu? Zato apelujem na bosanskohercegovački politički vrh da malo sagleda ovo što sam rekao i nastoji utjecati da se zaustavi takav odnos prema ovom dijelu Bosne i Hercegovine koji je preživio obruč od četiri godine rata. Potrebno je uspostaviti neki red kod zapošljavanja članova boračke populacije. Ne bi se smjelo dešavati da su iz jedne boračke porodice svi zaposleni, a iz druge niko ne radi. Naše političke razlike ne smiju biti prepreka kada je riječ o ovakvim stvarima. Potrebno je sjesti i napraviti plan kojim bismo sve usmjerili u privredu ovog kraja, da ga revitaliziramo, posebno grad Bihać, koji je u svakom smislu devastiran. Unska pruga, brza cesta Sarajevo – Bihać i aerodrom jesu ključni projekti koje treba što prije realizirati, jer mi ovdje u Bihaću želimo biti što bliže Sarajevu. Za istu smo se državu borili i ona je država svih nas. U stvaranju ove države i njenoj odbrani dali smo veliki doprinos i stoga je potrebno okrenuti se ovom kraju i velike investicije usmjeriti u ovaj dio Bosne i Hercegovine kako bi se spasio od daljnjeg propadanja”, poručio je Senad Šarganović Šargan.

 

(Izvor: USN)

Topic
0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top