Home

Serge Brammertz: Srbija ima obavezu da kazni genocid

22 Jun

Serge Brammertz: Srbija ima obavezu da kazni genocid

Negiranje genocida i loša regionalna saradnja prate proces zatvaranja Haškog tribunala, ali glavnog tužioca ohrabruju nove generacije.

U organizaciji Haškog tribunala u Sarajevu će se u naredna dva dana održati konferencija Dijalozi o naslijeđu MKSJ-a. U fokusu će biti uloga nacionalnih aktera koji se ne mogu pohvaliti razvojem regionalne saradnje. Bio je to povod za razgovor sa glavnim haškim tužiocem Sergeom Brammertzom.

Kako očekivati da lokalna pravosuđa na regionalnom nivou nastave posao MKSJ-a kada ste i sami konstatovali da regionalna saradnja ide u pogrešnom pravcu?

- Nije upitno da regionalna pravosudna saradnja ide u pogrešnom pravcu i da danas ima puno izazova, ne samo u pogledu pravde za ratne zločine nego i na području korupcije, organizovanog kriminala i vladavine zakona. Međutim, odbijam stav prema kojem građani ovih zemalja trebaju smanjiti svoja očekivanja zato što postoje značajni izazovi.

 

Školsko gradivo

Umjesto toga, čak je još važnije da pozivaju političare i zvaničnike na odgovornost. Svaki put vidimo da su ti izazovi u osnovi politički, što znači da ih se može riješiti ako postoji politička volja. I još jednostavnije, političari se samo trebaju maknuti i dopustiti pravosuđu da radi svoj posao nezavisno i nepristrasno bez uplitanja.

Koliko su presude MKSJ-a uticale na percepciju onog što se dešavalo na Balkanu u ostalim dijelovima svijeta? Da li su i koliko uticale na političke stavove međunarodne zajednice prvenstveno u smislu pogleda na budućnost regiona?

- Realnost je da svijet prihvaća činjenice koje je utvrdio Tribunal svojim presudama. Kao što sam rekao pred Savjetom bezbjednosti, o tim činjenicama se uči u školama u cijelom svijetu, ali ne i u zemljama gdje su zločini počinjeni. Sad, što se tiče međunarodne zajednice, ona je svoje mišljenje iznijela potpuno jasno. Posebno je jasna poruka Evropske unije: pozitivna budućnost regiona ovisi o prihvaćanju evropskih vrijednosti, što uključuje demokratiju i vladavinu zakona, kao i odbacivanje diskriminatornih i neprijateljskih ideologija prošlosti.

Prijavili ste Srbiju UN-u jer ne provodi Nacionalnu strategiju za ratne zločine. Da li se u međuvremenu nešto desilo, zašto nema sankcija i kako završiti priču o troje radikala?

- Predsjednik Agius je početkom ovog mjeseca prijavio Srbiju Savjetu bezbjednosti zbog nesaradnje. Propust Srbije da već 18 mjeseci izvrši nalog za hapšenje Tribunala za troje srpskih optuženih je kršenje međunarodne pravne obaveze Srbije i njene vlastite, više puta ponovljene predanosti punoj saradnji s Tribunalom. Tužilaštvo Tribunala žali što se Srbija vratila praksi nesaradnje s Tribunalom, što, nažalost, baca dodatnu sumnju u predanost Srbije pravdi za ratne zločine koji su počinjeni u bivšoj Jugoslaviji i vladavini prava. To što je Srbija možda sarađivala u prošlosti ili što možda sarađuje na drugim područjima danas samo naglašava činjenicu da može sarađivati kada za to ima volju. Ova priča može imati samo jedan kraj: tri optužena moraju se predati Tribunalu za suđenje. Taj problem neće nestati. Što se tiče pravde za ratne zločine u Srbiji, neupitno je da su posljednji trendovi negativni. Istovremeno, sada je imenovana nova glavna tužiteljica za ratne zločine i ona ima priliku da promijeni situaciju i da obezbijedi da vlasti Srbije počnu svoju predanost pretvarati u smisleno pozivanje na odgovornost, posebno za više i srednje rangirane zvaničnike. Tužilaštvo Tribunala pozdravlja njeno imenovanje i izrazilo joj je svoju čvrstu predanost da joj pružimo podršku i pomoć tako da može provesti svoj mandat.

Neosporno je utvrđeno da se genocid u Srebrenici dogodio, pa ipak imamo konstantno negiranje. Postoje li mehanizmi za sankcionisanje ili je rješenje nešto potpuno drugo?

- Ja bih rekao da je genocid najosjetljivije pitanje za žrtve, posebno za porodice onih 7.000 muškaraca i dječaka koji su ubijeni u Srebrenici i onih 30.000 žena, djece i starijih koji su bili terorisani i silom istjerani iz svojih domova. Žrtve i njihove porodice se danas još uvijek bore da obnove svoje živote i svi mi prije svega to trebamo zapamtiti i pružiti im podršku. Imate pravo, negiranje genocida je danas, nažalost, uobičajeno. Ono čemu se moramo nadati u Srbiji i Republici Srpskoj je da zvanično priznaju da je u Srebrenici počinjen genocid. To jednostavno nije za diskusiju i te vlasti moraju imati časti i hrabrosti da priznaju istinu. To nije potpuno rješenje, ali teško je vidjeti da će se taj problem početi rješavati i da će početi pravo pomirenje ako i dok se to ne dogodi. Tribunal je samo osudio pojedince za zločine, uključujući genocid. Optuženi za genocid vole reći da su “radili u ime Srbije”, minimizirajući vlastitu krivicu i pokušavajući stvoriti “kolektivnu krivicu”.

Osim Srebrenice, u BiH postoji stav da se genocid desio u drugim dijelovima države. Prijedor, Bijeljina, Zvornik... Čini se da nije bilo previše želje ni u Tužilaštvu da se ide u tom pravcu ili griješim?

- Zaista griješite. Tužilaštvo Tribunala je podiglo optužbe za genocid u više drugih opština u Bosni i Hercegovini u predmetima kao što su Krajišnik, Karadžić i Mladić, ali do sada sudije nisu zaključile da smo to dokazali van razumne sumnje. U presudama Krajišniku i Karadžiću vijeća su zaključila da im, uprkos dokazima da su u opštinama počinjena djela koja predstavljaju djela genocida, nisu predočeni dovoljni dokazi da utvrde da li su počinioci imali genocidnu namjeru, znači, namjeru da unište etničku grupu bosanskih Muslimana ili bosanskih Hrvata kao takvu. Mi smo se žalili na te zaključke u predmetu Karadžić i vidjećemo kakvu će odluku o tome donijeti Žalbeno vijeće. Čekamo i da Pretresno vijeće u predmetu Mladić donese presudu koja se po planu očekuje u novembru 2017.

Postoje mišljenja da je i tužba BiH protiv Srbije mogla biti znatno drugačija da nije postojao dogovor Tužilaštva i Vlade Srbije o onemogućavanju pristupa određenim dokumentima. Koliko je ovo tačno?

- To je staro pitanje koje se pojavilo za vrijeme moje prethodnice. Samo da bude jasno, većina dokumenata o kojima se tu radi su kasnije uvršteni u spis kao javni dokumenti u predmetu Perišić. Ali ono što želim reći je da se veoma često čini da ljudi propuštaju važnost presude Međunarodnog suda pravde kao takve. U toj presudi je zaključeno da je Srbija propustila da spriječi genocid i zaključeno je da sada ima međunarodnu pravnu obavezu da kazni genocid počinjen u Srebrenici.

 

Milošević je smislio plan

Izgleda da Srbija danas ne rješava nijedan od tih problema. Ne samo da se genocid još uvijek negira, i da je to zvanična politika, nego se tek sad u Srbiji vodi prvo suđenje za zločine u Srebrenici, više od 22 godine nakon što su zločini počinjeni. Tek treba vidjeti da li to suđenje ide u pravom smjeru.

Nakon žalbe Tužilaštva i ukidanja oslobađajuće presude u slučaju Stanišić i Simatović počelo je ponovno suđenje. Kakve su šanse da Tužilaštvo dokaže svoje navode?

- Novo suđenje je tek počelo i mi ćemo predočiti najbolje dokaze da dokažemo da su Stanišić i Simatović imali vodeću ulogu u udruženom zločinačkom poduhvatu da se uspostave teritorije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini na kojima će dominirati Srbi, tako što su tamo poslali jedinice Državne bezbednosti da počine zločine. Mi tvrdimo da su oni obučili, opremili i finansirali druge srpske snage da počine te zločine i provedu etničko čišćenje.

Tokom procesa Slobodan Milošević je umro, time je mnogo toga ostalo nedorečeno. Da li ovaj predmet može baciti novo svjetlo na ulogu Srbije u ratovima na Balkanu?

- Nažalost, Milošević je umro 2006., prije nego što je suđenje završeno i presuda donesena. Bio je optužen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu. Međutim, iako nije dočekao pravomoćnu presudu u sudnici, činjenice i dokazi ostaju. Čak i bez presude, presuda istorije će biti da je Milošević imao centralnu ulogu u podsticanju kampanje etničkog čišćenja u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Tužioci iz mog ureda su apsolutno jasno dali do znanja koji je naš stav u uvodnom izlaganju u predmetu Stanišić i Simatović prošle sedmice. Mi tvrdimo da je Slobodan Milošević bio taj koji je u proljeće 1991. smislio zločinački plan da se etnički očiste veliki dijelovi Hrvatske i Bosne i da je on bio pokretačka snaga tog zločinačkog plana. Zatim je dao zadatak Stanišiću i Simatoviću, ljudima kojima je vjerovao, da provedu taj plan.
Ali, ponovo moram reći, na našim suđenjima se ne radi o Srbiji i srpskom narodu, nego o pojedincima, koji su, da provedu svoje političke planove, uzrokovali smrt hiljada vojnika i civila.

Hrvatska je članica EU. Bili ste iznenađeni njihovom reakcijom nakon hapšenja osumnjičenih za ratne zločine u Orašju. Stav Hrvatske je protivan tekovinama EU. Vjerujete li da se odnos Hrvatske može promijeniti?

- Zaista, bio sam iznenađen reakcijama koje su bile u neskladu s vladavinom zakona i izgledale su kao političko uplitanje u sudski postupak. Kao što sam prije rekao, političari se ne bi trebali uplitati u predmete ratnih zločina, nego bi trebali dopustiti pravosuđu da ih provede nezavisno i nepristrasno.

Više puta sam poticao hrvatske vlasti da prestanu s politikom odbijanja pravne saradnje u predmetima koji uključuju hrvatske državljane optužene da su počinili ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u drugim zemljama. Očigledno je da su od Hrvatske, kao zemlje članice EU, očekivanja u vezi s pravdom za ratne zločine i vladavinom zakona još viša nego od zemalja kandidata. Poštivanje vladavine zakona je trajna obaveza za sve zemlje EU. Nadam se da će Hrvatska shvatiti da će puno više dobiti ako se ponovo posveti efikasnoj pravnoj saradnji s Bosnom i Hercegovinom tako što će prihvatiti prosljeđivanje predmeta protiv hrvatskih državljana koji žive u Hrvatskoj od Tužilaštva Bosne i Hercegovine i omogućiti hrvatskom pravosuđu da adekvatno procesuira te predmete.

Istakli ste da zatvaranje Tribunala neće značiti kraj za dostizanje pravde za žrtve zločina, već tranziciju. Šta to konkretno znači?

- Zaista, sa završetkom mandata Tribunala zatvoriće se jedno poglavlje, ali pravda za ratne zločine će i dalje postojati. Postoji rezidualni mehanizam za međunarodne krivične sudove, MMKS, koji je preuzeo neke dužnosti MKSR-a i MKSJ-a.

MMKS vodi ponovno suđenje Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću. Tu su i dva predmeta u žalbenoj fazi: predmet Karadžić, u kojem smo žalbeni podnesak predali u decembru prošle godine, i predmet Šešelj, u kojem se drugostepena presuda očekuje krajem ove ili početkom sljedeće godine. Moramo uzeti u obzir mogućnost žalbe u predmetu Mladić, a i to će raditi MMKS. Istovremeno, za daljnje pozivanje na odgovornost sada su odgovorni nacionalni sudovi. Predmeti ratnih zločina procesuiraju se u zemljama na cijelom Balkanu. Moj ured, Tužilaštvo MMKS-a će i dalje pomagati, pružati podršku i pratiti pravdu za ratne zločine na nacionalnom nivou.

Kako ocjenjujete rad pravosuđa u BiH i kako izaći iz ove situacije?

- Redovno se sastajem s kolegama iz Tužilaštva i Suda Bosne i Hercegovine.
Do sada smo dobro sarađivali, a saradnja se smisleno poboljšala otkad je gospođa Tadić postala vršilac dužnosti glavnog tužioca. Razumijem da ima značajnih izazova, ali činjenica da su problemi identifikovani i da se traže rješenja pokazuje da sistem funkcioniše. Na primjer, vidjeli smo da postoji trajni napredak u radu na složenim predmetima ratnih zločina, a to je veoma važno.

 

Zbirka dokaza

Nacionalna strategija za ratne zločine je pametan dokument zato što identifikuje prioritete za istragu i krivično gonjenje. Primjereno je da se pravosuđe Bosne i Hercegovine treba usredotočiti prvo na predmete visoko i srednje rangiranih osumnjičenih i da daju prioritet zločinima kao što su zločini seksualnog nasilja i drugi šokantni zločini. Strategija u isto vrijeme adekvatno predviđa podjelu odgovornosti između pravosuđa na državnom nivou i pravosuđa na nivou entiteta i kantona. Realnost je da će se pravda za ratne zločine nastaviti do u dogledno vrijeme. To je potrebno da se osigura smisleno pozivanje na odgovornost i da žrtve dobiju mjeru pravde.

MKSJ je u toku svog rada prikupio obimnu dokumentaciju koja sigurno može biti od velike koristi da se i mimo sudova na relevantan način sagleda istorija na Balkanu. Hoće li i kada ti dokumenti postati javni?

- Ogromna količina dokumentacije je već javna na websiteu Tribunala. A predsjednik Tribunala želi obezbijediti širi pristup osnivanjem informativnih centara gdje ljudi mogu doći i saznati više o radu Tribunala i utvrđenim činjenicama.

Tužilaštvo ima ogromnu zbirku dokaza koja se sastoji od više od devet miliona stranica dokumenata, skoro 14.000 audio i 10.000 videosnimaka, zajedno sa oko 4.000 elektronskih medija i skoro 14.000 artefakata. Pravosudne institucije u bivšoj Jugoslaviji već koriste skoro dvije trećine naše arhive.

Naša zbirka dokaza ostaje u aktivnoj upotrebi kao podrška istragama i suđenjima koji su u toku, tako da za sada nije javna. Međutim, kada naši predmeti budu završeni i kada ove informacije budu smatrane arhivom, očekujemo da će MMKS omogućiti veći pristup javnosti.

 

(Izvor: Oslobođenje)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top