“Samo jedan susret bio je dovoljan da mi dotakne srce. I to na jednom tevhidu u Blagaj-Japri. Želja mi je bila da se što prije ponovo sretnem s tim predivnim pejzažima Doline Japre, a ponajprije predivnim insanima. Obećao sam to i Ireni. Obećao hanumi čiji je smisao života bila nada i ljubav. I borba; sa životom i za život.”- piše Irinin poznanik.
Nije marila za vrijeme, za svjetlo i tamu. Htjela je prigrabiti bolji i lakši život za svoga muža i svoje troje djece. Sav teret života preuzela je na sebe. I bolest što ju je razarala. Imala je teške i gorke muke. Ali je šutke i nijemo to podnosila radeći sve. I muške, i ženske poslove. Do posljednjeg daha i ovodunjalučkog dana.
Došla je u Dolinu Japre 2000.-te godine.
Pitali su se mnogi otkud Ruskinja u njihovom kraju. I to Ruskinja, građanka, iz velikog i glavnog grada – Moskve. Nikada nije dotakla, a kamo li s motikom kopala. I postala najvrjednija Blagajka. Stručnjak za krojenje i šivanje, u bašči i na njivi, u štali, s peradima...
Sreću nije tražila u imetku, nego u ljubavi. Njen svijet, njeno sve, bio je njen suprug Abaz Velić i njenih troje djece.
Smiraj za umorno tijelo i bolesnu dušu crpila je kroz vjeru, pa bi se moglo kazati da je stalno bila u ibadetu. Posebno se radovala najodabranijem mjesecu muslimana – Šehri Ramazanu i Bajramima. Dubok smisao, ljepotu i dobrotu ovog i drugog dunjaluka usadio joj je otac-musliman, još u najranijim djevojačkim danima.
“Čvrsto sam obećao Irini da ću je posjetiti. Korona me spriječila. Čak mi i poklon pripremila izrađen njenim zlatnim rukama. Morati će me sačekati, na onom, pravednijem i ljepšem dunjaluku.”
Tom mehlemu od insana, našoj Irini, nek su magfiret i džennetske bašče, a njenoj porodici sabur.
Svi smo Allahovi i svi se Njemu vraćamo.
