Home

U Potočarima ostaju samo bijeli nišani, tuga i sjećanje na one kojih više nema

11 Jul

U Potočarima ostaju samo bijeli nišani, tuga i sjećanje na one kojih više nema

Baš kao i prethodnu 21 godinu i ovaj 11. juli u Potočarima nije ništa drugačiji. Identična slika kao i 2016., 2007., 2003... Povratak u realnost.

Nakon što nedužne i svoje najmilije, barem kost ili dvije, isprate na vječni počinak, rijetki su oni koji ostaju u Srebrenici.

Turisti i gosti odlaze odmah nakon dženaze, a Srebreničani s drugom adresom najčešće do kraja dana. Ostaju samo oni najhrabriji, povratnici. Ružna i siromašna kvalifikacija za ljude koji su preživjeli genocid, ukopali djecu, braću, sestre, roditelje, kojima su uništeni porodice i domovi, koji nose nezaliječive rane, a ipak žive u mjestu koje je istovremeno mjesto najljepših i najstrašnijih uspomena, s pogledom na bijele nišane u Memorijalnom centru Potočari. A mogao je to biti pogled na nasmijane komšije koje u bašti piju kafu, bezbrižnu dječiju graju dok ganjaju loptu ili male ručice oko vrata oca koji se tek vratio s posla. Kamo sreće. 

Umjesto toga, komšije se još uvijek duboko skrivene u raznim masovnim grobnicama, dječija tijela nisu kompletirana, a otac je pronašao smiraj u Memorijalnom centru.

Nije lako u san utonuti ni dan započeti s krivnjom da ste preživjeli, za razliku od oca, brata, komšije Muje ili školskog druga Damira. Moglo je biti drugačije, Mujo je mogao biti dedo, a Damir otac. Kamo sreće. 

Teško je živjeti s krivnjom bilo gdje, a najteže u Potočarima, pustim, tihim, mirnim... A takvi su uvijek, osim nekoliko dana uoči 11. jula.

Teško je umjesto sinovog lica ljubiti bijeli kamen, a majčino krilo zamijeniti crnom zemljom.

nisani

Ali, takva je srebrenička realnost. I živi se iz dana u dan, od jula do jula kad se rodbina opet sretne, komšije posjete i prijatelji druže, spominju se kratki, a lijepi dani, ali i oni koji su ostavili najdublje i najbolnije ožiljke. 

Jer, ne smije se zaboraviti. I neće, zahvaljujući najprije onim najhrabrijim koji iz godine u godinu ostaju kada svi odu i iz dana u dan umjesto u najmilije gledaju u bijele nišane i nadaju se ponovnom susretu na nekom boljem mjestu. A do tada će čuvati uspomene i voljene od zaborava.

 

(Izvor: Klix.ba)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top