Već šest godina vedri i oblači bosanskohercegovačkim političkim nebom. Neki bi rekli da bi mogao biti i strožiji, ali visoki predstavnik Valentin Inzko (65) će vam s blagim osmijehom i diplomatskim šarmom strpljivo objasniti kako stvari stoje, a to je da je BiH, ipak, pravna država. Pozvao nas je na dan odlaska na praznični odmor u rodnu Austriju i rekao da je to jedina prilika da napravimo intervju koji smo dogovarali već dvadesetak dana. Naravno, pristali smo i našli se unutar zidina bh. “Bijele kuće” – simbola moći međunarodne zajednice. Vedar, razgovorljiv i nadasve šarmantan, Valentin Inzko primio nas je u svom uredu, gdje dominantno mjesto na radnom stolu zauzima fotografija njega kao mladića na maturskom putovanju u Mostaru. “Krećem večeras, nakon prijema kod Dragana Čovića, trebat će mi sedam-osam sati, pa sam u Austriji rano ujutro”, kaže. “Praznike provodimo u mom rodnom selu na jugu Austrije, a onda putujemo u Buenos Aires, kod suprugine porodice.” U selu Suetschach, ili Sveče, dočekat će ga supruga, poznata mezzosporanistica Bernarda Fink (59), kćerka slovenačkih imigranata rođena u Argentini, kao i kći Valentina, 22-godišnja studentica muzike, koja želi postati pjevačica u mjuziklima. Na dan intervjua, Inzkov sin Simon (24), student pozorišnog menadžmenta, operisan je u Austriji: ništa ozbiljno, uvjerava nas njegov otac, Simon rekreativno igra nogomet pa je povrijedio ligamente. “Već se probudio, javio mi se, sve je prošlo kako treba.” Kako je ovo naš prvi intervju sa visokim predstavnikom, krenuli smo od početka.
Kada ste prvi put bili u BiH, sjećate li se?
– Kako se ne bih sjećao! Imam i sliku. Bilo je to matursko putovanje 1967. i bili smo u Mostaru, evo vidite kako poziramo pored Starog mosta. Bio sam u Neretvi, ali nisam skakao s mosta (smijeh). Išli smo iz Dubrovnika, prema Mostaru, pa otišli u Sarajevo i Banjaluku, spavali u tamošnjem hotelu Bosna… Nisam ni slutio da ću decenijama kasnije biti ovdje vezan poslom… A u bivšoj Jugoslaviji bio sam prvi put 1955, na sahrani svog djeda, jer je moja majka izbjeglica iz Slovenije. Rano sam počeo upoznavati ovdašnje prostore.
A onda, godinama kasnije, dolazite u Sarajevo 1996. kao austrijski ambasador…
– Bio sam u Sarajevu kratko 1995, odmah nakon Dejtonskog sporazuma, da malo “pronjuškam”. Vidio sam puno optimizma, ljudima je bilo drago da se rat završio. I u januaru 1996. stižem kao ambasador. Sjećam se vreća s pijeskom na aerodromu, gdje sam dobio i pečat na papire Maybe Airlines, od Norvežana, mislim. Maybe – možda letimo, možda ne letimo (smijeh). Bili su to oni prvi letovi, ruski avioni s ukrajinskim pilotima. Ali tad se svaki dan nešto dešavalo. Na moj imendan 14. februara te godine UNHCR je otvorio autobusku liniju od Aerodroma do centra grada. Da ne pričam o tome kako smo mi Austrijanci nosili pisma na Pale jer pošta nije radila. To je danas smiješno, ali tad je bilo najnormalnije. Moj šofer Latif je tad nosio i pizze na Pale nekim finim ženama, sekretaricama.
Bosna i Hercegovina vam je, čini se, suđena. Kad ste diplomatsku karijeru nastavili dalje, stigla je ponuda za OHR.
– Bio sam tad, prije šest godina, ambasador u Ljubljani kad je stigla ponuda iz Beča. Tad su Austrijanci podržavali moje imenovanje za visokog predstavnika, ali i zemlja koja je u to vrijeme predsjedavala Evropskom unijom, Češka. Ja sam, u određenom smislu, mali Čeh, taj jezik govorimo i kod kuće, živjeli smo u Pragu neko vrijeme, tako da i supruga i djeca znaju češki, a moj stric je tamo završio studij medicine. U Pragu sam radio kao direktor Austrijskog kulturnog instituta i čak preveo knjigu Vaclava Havela Živjeti u istini. Već sam imao Prag u džepu kao ambasador, iz Ljubljane sam trebao ići u Češku. Tamošnja austrijska rezidencija je jedna od najljepših na svijetu i jako sam se radovao kulturnim događajima. Kad, austrijski ambasador zove na prijem, svi dolaze, jer je sama rezidencija pravi doživljaj, to je mali zamak na Hračanima. I, ja se spremam u Prag, kad dolazi ponuda za OHR. Nisam mogao odbiti jer sam se vezao za BiH i za ljude. I uvijek bih žalio da nisam prihvatio.
E, sad, vi ste manje-više Bosanac. Šta govorite prijateljima o nama i našoj zemlji kad dolaze prvi put?
– Predstavljam vas u najljepšem svjetlu, a onda se i sami uvjere da je to tako. Kultura, sport, turizam, spomenici kulture, kao što je višegradski ili Stari Most – takvih nema nigdje na svijetu. Oni su zapanjeni planinskim ljepotama. I sâm sam bio prije nekoliko mjeseci na Blidinjskom jezeru i ostao sam bez teksta: to je božja ljepota. Uvijek idem u Jajce, pa kod Gojka na janjetinu kad idem prema moru. Kad Austrijanci sve ovo vide, i oni su zadivljeni. I austrijski privrednici su zadovoljni, jedino svi kritikuju kompliciranu administraciju – tu treba nešto da se mijenja u budućnosti.
A kakvi su Bosanci i Hercegovci, znate da volimo kad nas hvale…
– Ljudi su, znate i sami, ljubazni, gostoprimljivi, otvoreni, dobre komšije. Čitao sam jednu strašnu priču o čovjeku koji je preživio masovno strijeljanje, a njega je osam dana jedan Srbin čuvao. Ili priča o Srđanu Aleksiću. Dobrota postoji, ali…
SUDSTVO NA ODSUSTVU “ŠTA BI BILO DA JA RJEŠAVAM TE SLUČAJEVE? ONDA BI U SUDSTVU REKLI: HAJDEMO MI MALO ODMARAT’ NA MAKARSKOJ RIVIJERI, INZKO JE PREUZEO POSAO. NEKI POLITIČARI MISLE TAKO: AKO SE NEŠTO NE RIJEŠI, INZKO ĆE PREUZETI ILI MEĐUNARODNA ZAJEDNICA”
…ali uvijek nam malo fali da budemo najbolji. Treba li uzeti prut pa nas išibati, ili barem nam zaprijetiti?
– Ljudi mi to uvijek kažu kad šetam ulicama. Oni su razočarani, kažu mi: Inzko, vi imate instrumente, ali ih ne koristite. Kad imam malo više vremena, objasnim im da imam Nadzorni odbor u kojem sjedi 12 država i da to radimo zajedničkim snagama. Ali, da: ljudi su, ipak, razočarani. Za neke ličnosti svi mi znamo da su korumpirane, da su bile siromašne prije 20 godina, a sad su bogati. Svi to znaju. I onda mi kažu: Pa šta radite vi, znate li vi šta se dešava?! I ja tad kažem da postoji pravna država, tužilaštvo, sudstvo. Šta drugo da im kažem?! Vidite šta se dešava u Hrvatskoj: zagrebački gradonačelnik je bio najpopularnija ličnost pa su ga uhapsili, kao i premijera Sanadera prije toga.
Tačno, ali Hrvatska se prilagođava pravilima Evropske unije, čiji je sada član, a kod nas još niko nije iza rešetaka.
– Potrebno je sazrijevanje tog procesa. Šta bi bilo da ja rješavam te slučajeve? Onda bi u sudstvu rekli: Hajdemo mi malo odmarat’ na Makarskoj rivijeri, Inzko je preuzeo posao. Neki političari misle tako: ako se nešto ne riješi, Inzko će preuzeti ili međunarodna zajednica. Neka pitanja su, istina, još naša nadležnost: dosad smo 800 puta koristili ovlasti koje su nam date Dejtonskim sporazumom, sklonili smo 180 političara sa scene, među njima i tri člana Predsjedništva BiH. To su bila neka druga vremena, a ljudi se toga i danas sjećaju i onda kažu: Hajde, Inzko, kad ćeš ti smjenjivati? Društvo treba sazreti. Pa bili su izbori i opet su izabrani isti ljudi. I ja se tome čudim: bar birajte neke druge ljude iz te stranke ako već želite tu opciju na vlasti. Ali, to je dug proces.
Ima li nam spasa, ima li nade?
– Ima! Imate pametnih mladih ljudi. Kako može jedna Aida Hadžialić biti ministrica u švedskoj vladi! I to sa 27 godina! Morate napraviti priču o njoj! Pa Arminka Helić, koja je u Domu lordova u Velikoj Britaniji, pa Boris Nemšić, Sarajlija koji je bio direktor austrijskog Telekoma. Sve su to vaši Bosanci i Hercegovci. Da se takvim ljudima ovdje da šansa, onda bismo mogli pričati o nekoj drugoj Bosni – zemlji sporta, turizma, uspješne politike…
E, dosta o politici, sad ćemo malo u romantičnijem tonu. Kako ste se upoznali suprugu?
– Evo kako: nikad se nismo zapravo upoznali, a vjenčali smo se!
Kako?!
– Jednostavno: Bernarda je održala koncert u Austriji, a ja sam o njenom nastupu čitao i vidio njenu sliku, u New Yorku, jer sam u to vrijeme tamo radio. Na osnovu tog temeljitog intervjua i, naravno, lijepe fotografije, napišem ja njoj pismo. Ali nisam smio napisati ljubavno pismo jer nisam znao ima li supruga, to nije pisalo u tekstu. U njenim sam očima vidio neku čežnju, jednostavno sam nešto osjetio što me ponukalo da joj pišem.
Kako ste joj poslali pismo?
– Nisam imao njenu adresu, ali sam uspio pronaći adresu njene tetke i poslao sam kovertu u koverti: pismo tetki s molbom da drugo pismo preda Bernardi. I to je trajalo dva mjeseca, a ona je u to vrijeme već živjela u Evropi, bila angažirana u ženevskoj Operi, ali ja to nisam znao. Počeli smo razgovarati telefonski. Računi su mi znali iznositi po 800 dolara mjesečno! Tad nije bilo Skypea.
I dolazimo do prvog susreta, sudbonosnog.
– Da. Proveli smo zajedno dva sata u Salzburgu i ona me je zaprosila! Bernarda je, to morate znati, jako konzervativna i vrlo sporo donosi odluke. Bio sam u šoku, mislio da ne čujem dobro, nisam mogao vjerovati. I predložim joj da posjetimo neke pisce, kompozitore, dirigente, prijatelje u Salzburgu. Ali ona mi kaže: “Ništa me ne interesuje, ni pisci, ni dirigenti, ja sam došla zbog tebe.” I kažem, dobro, hajdemo se vjenčati. Bila je to 1988. godina, vjenčali smo se u New Yorku. Sve je trajalo tri minute. Izađemo vani, kad, prilazi nam neki čovjek ispred matičnog ureda, s Havaja, a nije Obama (smijeh), i kaže mi: “You guy, ti ćeš još jednom unutra.” Kažem, šta ću ja unutra, evo imam ženu, sad sam se oženio, a on meni: “Ti ćeš da mi budeš kum!” I budem kum tom čovjeku.
Gdje ste otišli poslije vjenčanja?
– Na Tornjeve blizance, tamo pojeli po sendvič, to nam je bio svadbeni put. A prava svadba je bila na selu, u Austriji, cijelo selo, 200 ljudi.
PRVO PISMO BUDUĆOJ SUPRUZI “BERNARDA JE ODRŽALA KONCERT U AUSTRIJI, A JA SAM O NJENOM NASTUPU ČITAO I VIDIO NJENU SLIKU, U NEW YORKU, JER SAM U TO VRIJEME TAMO RADIO. NA OSNOVU TOG TEMELJITOG INTERVJUA I, NARAVNO, LIJEPE FOTOGRAFIJE, NAPIŠEM JA NJOJ PISMO. ALI NISAM SMIO NAPISATI LJUBAVNO PISMO JER NISAM ZNAO IMA LI SUPRUGA, TO NIJE PISALO U TEKSTU”
I znali ste da je Bernarda žena za vas?
– Da! I to znam, evo, već 27 godina. Vjenčali smo se 14. augusta 1988. A prema kineskom tumačenju, 8 znači sreću jer je simbol beskonačnosti. Nisam to tad znao, samo sam želio da se vjenčam sa svojom gospođom. Bilo je stvarno divno: moja punica je vidjela brata nakon 47 godina jer su iz Slovenije emigrirali u Argentinu. To su tužne priče: majka moja punice je čekala da vidi kćerku, ali je umrla prije svadbe i nije je dočekala. A nisu se vidjele od 1945. Kad sam upoznao Bernardinu baku, rekao sam joj: “Kćerka će ti biti tu za nekoliko mjeseci, pričekaj malo.” A ona me gledala svojim plavim očima i nije mi vjerovala. Baka je bila prava feministica. Kad sam u njenom prisustvu rekao da je moja buduća žena lijepa, rekla je unuci: “Nemoj njemu ništa da vjeruješ!” Na kraju je pila kafu na slamčicu, nije više imala snage, i nije dočekala svoju kćer. Svi ti ratovi su tragedije, kažem vam, mnoge porodice propate cijeli život…
I u to vrijeme trajao je rat, istina hladni…
– Da, bio sam savjetnik za razoružanje u ambasadi u New Yorku, a to je bilo vrijeme Reagana i Gorbačova. Obojicu sam vidio – kad sam bio pored Gorbačova, osjetio sam neku posebnu auru, energiju koju je širio oko sebe. Tad se naslućivao pad Berlinskog zida. Bilo je to uzbudljivo vrijeme, komunizam je pao 1989, ja se vraćam u Austriju i počinjem raditi kao zamjenik šefa u Odjelu za štampu Ministarstva vanjskih poslova.
Da se vratimo u sadašnjost: evo nas u vašem uredu zadnjeg ranog dana, odlazite na godišnji odmor u Austriju.
– Odoh ja na svoje selo Suetschach, Sveče, slaviti Božić i Novu godinu. Znate li da živim u štali? Kako sam samo preuredio štalu, sad je to pravi dom! Imali smo porodičnu kuću, staru 500 godina, ali je postala premala. I zato sam preuredio štalu. Dnevni boravak sada ima sto kvadrata, a nekad je to bila prostorija u koju se odlagalo sijeno, pšenica. Imam čak i mlin, pravi mlin, i uskoro ću proizvoditi vlastito brašno! Svi su fascinirani našom novom kućom. Na dvije sedmice ćemo se svi okupiti: dolazi kćerka Valentina, studira pjevanje u Münchenu. I da odmah objasnim: nije dobila ime po meni, već po punici! I moj otac i deda su se zvali Valentin! Sin je dobio ime Simon, a kad je Bernarda dala kćerki ime Valentina, zahvalio sam joj se na toj časti, a ona mi kaže: “Nije po tebi dobila ime, već po mojoj majci.” Valentina se rodila na treću godišnjicu pada Berlinskog zida.
Nedostaju li vam djeca dok ste ovdje u Sarajevu?
– Puno. Sin je u Beču, a kćerka u Münhcenu, nedavno je osjećala veliku nostalgiju za domom, imala je neki konflikt s profesoricom, pa me je nazvala. Sjeo sam u auto i napravio krug od 750 kilometara – iz Austrije u Njemačku i nazad. Proveo sam s njom sat vremena i bila je sretna.
To samo tata može za kćerku napraviti, svaka vam čast!
– Hvala. Uglavnom, svaki dan smo na Skypeu, pa smo u toku sa svim dešavanjima u životima onih drugih.
I kako izgleda Božić kod kuće?
– Tradicionalno idemo oko kuće s kandilom kako bismo otjerali zle duhe, imamo simboličke poklone, a ne materijalne. Naravno, tu je jelka koju posiječemo u svojoj šumi i zajedno okitimo. Praznici su doba radosti, vrijeme uz porodicu, kao i susjede. Moja majka je tamo, živi stotinu metara od naše kuće, a otac mi je preminuo prije 12 godina. Mama ima 91 godinu i moje sestre je paze. Nakon nove godine idemo u Argentinu, ponovo slaviti. Tamo će jelke imati sprej jer snijega nema na plus 40. A slavimo i 90. rođendan moje punice Valentine Kovač Fink.
