11 May

(VIDEO) Kraj je, Diego, reci im da idu kući

Kad pogledam Diega Simeonea kako na noge diže hiljade vatrenih navijača, u juriš tjera svoje ratnike, izaziva trnce u tijelima običnih posmatrača i utjeruje strah u kosti svojim protivnicima, tek tada mogu zamisliti kako su izgledali barbarski pohodi čuvenog Atile i njegovih Huna.

Istina je da su pohodi Huna uglavnom završavali trijumfalno za razliku od pohoda žilavih Jorgandžija, ali prizor koji serviraju ljudi u crveno-bijelim majicama, predvođeni čovjekom u crnom odijelu, ostavlja mnogo dublju impresiju u odnosu na ono što nude ostale travnate površine omeđene tribinama.

Stadion Vicente Calderon od ledenog decembra 2011. godine izgleda kao arena na kojoj se mora prosuti krv, pohabati sudijska zviždaljka i pocijepati žuti i crveni kartoni. Jer, tog decembra na čelo kolone sjeo je Argentinac uzavrele krvi i gladijatorske energije koja otapa led. Tada se brod otisnuo od luke i krenuo u pohode.

Narednog proljeća na stadion je stigao trofej Evropske lige, na ljeto trofej evropskog Super kupa, a u nadolazećim godinama u toj areni zube su počeli lomiti Milan, Barcelona, Chelsea, Real Madrid i Bayern Minhen. Padali su divovi, ali klempavi trofej Lige prvaka odolio je huku sa Calderona. Ostat će to jedini trofej koji Ateltico nije donio u eri stadiona koji je sinoć odgledao posljednji evropski meč.

U oproštaju od velike ljubavi, nikad ostvarene, Calderon je svjedočio rušenju Galacticosa, najvećih neprijatelja koji su u 15. minuti brojali koliko je ostalo do kraja meča, šamarali sebe u nadi da će noćna mora nestati, a uragan zvani Atletico prestati.

Huk je bio bolan, udarao je jednako jako kao i Diego Godin, Gabi, Stefan Savić, kao Diego Simeone svojim bičem. Niko nije vjerovao da vječiti destruktivci imaju i zrno šanse nakon debakla od 3:0 pretrpljenog u bijelom dijelu Madrida. Svi su zaboravili da je dugo nakon meča vjerna armija navijača u crveno-bijelim dresovima stajala na tribinama stadiona Santiago Bernabeu i nakon one blamaže iz sve snage pjevala svom timu. Ne skidajte dresove, nego potegnite još jače. A oni su poslušali...




Mirisalo je na epski povratak, stvarnost je dodirivala donje granice grčke mitologije, kucala na njena vrata, ali svaka priča kao da mora imati nestašno dijete, prestupnika. Tu je ulogu, sada znamo, mogao dobiti samo Karim Benzema. Kao da mu je malo bilo što je bio po sudovima zajedno s Franckom Riberyjem i Mathieuom Valbueonom dokazujući da "nije ništa ni radio" u prvom slučaju, a onda da je "samo lagao" u drugom slučaju. Sinoć je predriblao tri igrača Ateltico Madrida na metru kvadratnom i digao rampu kroz koju je Isco provukao loptu za 2:1 i za kraj sna koji je sanjao Vicente Calderon. Nijedan sud neće pozvati Benzemu, niko mu možda neće ni suditi. Iako je ovaj put zaista kriv.

Njegovim "grijehom" na Calderonu popločan je Realov put u novo finale i novo, četvrto uzastopno nokautiranje Atletica od Reala u Ligi prvaka. Nebo se otvorilo, pjesma postajala sve jača, Simeonova dozivanja sve češća. Iskre su se pojavljivale, ali gasio ih je Keylor Navas. Ili Carrasco i Gamero, ne znam ni ja.

Znam da je sinoć Atletico "pao na nogama, ali da nije živio na koljenima", kao što voli reći Veselin Vujović kada motivira svoje rukometaše.

View image on Twitter
View image on Twitter

Real Madrid tifo against Atlético: "Tell me how it feels? Lisbon / Milan" 11 European Cups!

 



Atletico je sinoć igrao za ponos, za dostojanstvo, za oproštaj od kultnog stadiona, od starog doma, igrao je za jedinstvene navijače, za njihovu poruku s početka meča "ponosni smo što nismo kao vi" koja je bila odgovor na provokaciju navijača Real Madrida koji su u prvom meču razvili transparent s natpisom "recite nam kakav je osjećaj" aludirajući na dva poraza Ateltica u finalima Lige prvaka od Reala. I pobijedio je. Nije prošao u finale, četvrti put uzastopno je ispao od mrskog rivala, ali je, ponavljam, pao na nogama. Dakle, nije ni pao.

Atletico Madrid tifo aimed at Real Madrid: "Proud to not be like you!"

 



Kažu da će na mjestu gdje je danas stadion Vicente Calderon jednog dana niknuti novi park, kao dio razvojnog projekta Grada Madrida. Ako me jednog dana put nanese u Madrid, nekad kada sunce zađe, prošetat ću parkom, mirisati znoj koji su ostavljali Jorgandžije i slušati špansku verziju italijanske pjesme koju su u staroj, dobroj areni pjevali navijači Atletica. Znam da će se i tada čuti.

"Los años han pasado, y el Frente sigue igual, honrando tus colores, por toda la ciudad. No importa lo que pase, no nos separarán. Atleti yo te amo, ¡contigo hasta el final." ("Godine su prošle, ali front je ostao isti. Da veliča tvoje boje, kroz cijeli grad. Šta god da se desi, ništa nas neće razdvojiti. Volim te Atleti, s tobom do kraja").
 
 
(Izvor: Klix.ba)
0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top