28 May

(VIDEO) Nije želio novac i slavu, želio je porodicu, ljubav i dom: Ovo je priča najvećeg, ovo je priča Francesca Tottija

Čovjek koji je čitav život proveo igrajući za Vučicu, napisao je emotivno pismo upućeno Rimu.

Napisao ga je za specijalizovani sajt za koji pišu samo profesionalni sportisti.

Danas je protiv Genove odigrao 786. utakmicu u dresu Rome, svoju zadnju u karijeri.

Ovo je pismo Francesca Tottija, ovo je njegova priča:

"Prije 27 godina, neko je zakucao na vrata našeg stana u Rimu. Moja mama, Fjorela, otišla je da otvori. Ko bi pomislio da će to biti jedan od trenutaka koji će definisati moju fudbalsku karijeru?

Kada je otvorila vrata, grupa ljudi se predstavila kao fudbalski direktori. Ali, nisu bili iz Rima. Nosili su crveno i crno. Bili su iz Milana i željeli su da igram za njih. Nisu pitali za cijenu. Moja mama je digla ruke. Šta mislite da je rekla tim ljudima?

Kada si klinac u Rimu, imaš samo dva moguća izbora: Ili su crveni ili plavi. Roma ili Lazio. Ali, u našoj porodici je postojao samo jedan izbor.

Nažalost, nisam uspio mnogo bolje da upoznam svog dedu koji je preminuo dok sam bio još mali.

Međutim, ostavio me je sa sjajnim poklonom. Srećom po mene, moj deda Đanluka bio je veliki navijač Rome i tu strast je prenio na mogao oca koji je potom istu prenio na brata i mene.

Naša ljubav prema Romi je nešto za šta brinemo i što smo nastavili da prenosimo. Roma je više od fudbalskog kluba. To je dio naše porodice, naša krv, naša duša.

Nismo mogli da gledamo dosta Rominih mečeva na TV-u jer se 80-ih nisu previše ni prenosili. Ali, kada sam imao sedam godina, otac je nabavio karte za utakmicu i napokon sam išao da gledam Vučicu na Olimpiku.

I sada mogu da zatvorim oči i sjetim se tog trenutka. Boje, pjesma, dimne bombe…S obzirom na to da sam kao mali bio nestašan, sve to što su Romini navijači radili brzo je ušlo u mene. Osjećaj koji se ne može opisati riječima.

Predivno…Jedina riječ za to

U našem dijelu grada, u San Đovaniju, mislim da me niko nikada nije vidio bez lopte u rukama. U kaldrmskim ulicama, oko katedrale, u uličicama…Bilo gdje, ja bih igrao fudbal.

Čak i kada sam bio dječak, bilo je to više od ljubavi između fudbala i mene. Oduvijek sam imao ambiciju da izgradim karijeru.

Počeo sam da igram za mlade timove. Imao sam novine i postere tadašnjeg kapitena Rome Đaninija na zidu sobe.

Bio je ikona, simbol. Bio je dijete iz Rima, baš kao i ja.

I tada, kada sam imao 13 godina, neko je pokucao na vrata. Tipovi iz Milana su me pitali da li želim da se priključim njihovoj ekipi.

Prilika da odeš u veliki italijanski klub. Šta ću odlučiti? Pa, to nije bila moja odluka, naravno.

Moja mama je bila šef. I danas je. jako je vezana za svoje dječake. Koa i svaka italijanska majka, i ona je bila uplašena. Nije željela da idem od kuće bojeći se da bi nešto moglo da mi se dogodi.

– Ne, ne – rekla je direktorima. To je sve što je imala da im kaže. To je bio kraj. Odbijena je ponuda za moj prvi transfer.

Otac je mene i brata vodio na naše utakmice tokom vikenda, ali je mama bila glavna radnim danima.

Bilo je teško reći ”ne” Milanu. To bi donijelo dosta novca našoj porodici.

Ali me je majka naučila lekciji tog dana. Tvoj dom je najvažnija stvar u životu.

Nekoliko godina kasnije, nakon što sam skautiran na jednom od svojih mečeva, Roma mi je ponudila ugovor. Htio sam da nosim žuti i crveni dres.

Mama je znala. Pomogla mi je u karijeri mnogo puta. Jeste, bila je zaštitnički nastrojena. I dalje je.

Ali, toliko je žrtve podnijela da bi bila sigurna da sam na terenu svakog dana. Znam da su te godine bile veoma teške za nju.

Majka me je vozila na treninge, čekala me ispred, pa vozila nazad. Čekala je nekad dva, tri, nekad i četiri sata.

Čekala je po kiši, zimi, nije bilo važno koje godišnje doba. Ona je čekala da bih ja mogao da ostvarim svoj san.

Nisam znao da ću debitovati za Romu na “Olimpiku” sat i po pre utakmice. Sjeo sam u autobus koji nas je vozio iz trening centra do stadiona, i odjednom sam osjetio veliko uzbuđenje.

Spokoj koji sam imao od sna noć prije toga, nestao je. Romini navijači su mnogo drugačiji od ostalih, jer tolika su očekivanja od igrača koji nosi Romin dres.

Moraš da dokažeš da vrijediš, i nema mnogo prostora za greške.

Kada sam kročio na teren na debiju, bio sam preplavljen osjećajem ponosa jer igram za moju kuću. Za mog dedu. Za moju porodicu.

Za 25 godina, ta presija – a to je privilegija, nije prestala.

Naravno, i griješio sam. Bio je čak i momenat pre 12 godina kada sam ozbiljno razmišljao da napustim Romu i pređem u Real Madrid.

Kada jedan tako veliki klub, vjerovatno i najjači na svetu, želi da te dovede, počneš da se pitaš kakav je život negdje drugdje. Razgovarao sam tada sa predsjednikom Rome i to je prelomilo da ne odem.

Ali, na kraju, tek me je razgovor sa najbližima, sa mojom porodicom, podsjetio šta je zapravo život.

Dom je sve.

Rim je moj dom 39 godina, 25 godina kao fudbaleru Roma je moja kuća. Osvajao titulu ili igrao Ligu šampiona, nadam se da sam reprezentovao i nosio Romine boje najbolje što sam mogao.

Nadam se da sam vas učinio ponosnim.

Znate me kao čovjeka koji teško mijenja svoje navike. Čak se nisam selio iz roditeljske kuće sve dok se nisam oženio sa Ilari.

Sada kad pogledam moj život ovdje i ono što sam propustio, znao sam da ću ovde imati rutinu, te svakodnevne stvari.

Mnogi sati treninga, toliko priča iz svlačionice. Mislim da će mi najviše nedostajati ispijanje kafe sa saigračima svaki dan. Možda, ako postanem direktor jednog dana, ti trenuci će i dalje da žive.

Ljudi me pitaju, zašto si proveo čitav život u Rimu?

Rim je moja porodica, moji prijatelji, ljudi koje volim. Rim je more, Rim su planine, spomenici. Rim su, naravno, Rimljani. Rim je žuto i crveno. Rim je, za mene, svijet. Ovaj klub, ovaj grad, je moj život.

Zauvijek.


(Izvor: Avaz.ba)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top