Zimsko jutro

Home

Zimsko jutro


Bilo je hladno zimsko jutro. Onakvo kakvo se može doživjeti samo u mom siromašnom rodnom kraju… Probudio me zvižduk vjetra preko dotrajalih prozora Gelan profila, sa duplim izo staklom, kakvi su se još samo mogli naći u siromašnim kućama poput naše. Pogledah kroz prozor. Snijeg, pao je snijeg! Naše trošno dvoriše od nepunih 700 kvadratnih metara bilo je potpuno bijelo i nekako svečano. Srebrno-plave pahulje snijega su prekrile kovanu ogradu i električnu kapiju, pa je sve izgledalo nekako ljepše i bogatije. Pod snijegom se ocrtavao samo krović roštilja izrađenog Benkovačkog kamena, rub bazena sa vlastitim grijanjem i dotrajale inoxirane stepenice za bazen. Pred staklenim vrtom na dnu dvorišta pod snijegom se jedva nazirao mamin stari Audi Q7.

PIŠE: KENAN ALAGIĆ

Ustao sam i navukao Levisice i La Costu, još uvijek razmišljajući o snu protekle noći. Bože, pomislih u sebi, kako se neki ljudi rode pod sretnom zvijezdom? Kako neki ljudi imaju sve? Ugasio sam kućno kino SONY DAV-DZ30 400W uz koje sam, noć prije, zaspao. Otvarajući vrata svoje sobe skoro se spotaknuh o Play Station 3, još neotpakovan, kojeg mi je mama ostavila protekle noći pored kreveta, kao poklon. Sišao sam niz kružne stepenice od azijske hrastovine koje vode u kuhinju. Majka je bila okrenuta ledjima i nije me čula. Stajao sam i gledao tu sitnu, nježnu ženu, koja nam je pripremala doručak na, već dotrajaloj i nefunkcionalnoj, rustikalnoj Natuzzi kuhinji. Otac je sjedio za stolom i smrknut čitao Daily Telegraph. Telefon mu je zazvonio, trznuo se i uzeo već demodirani Samsung Pixon, kojeg mu je deda poklonio prije mjesec dana, te nešto ljutito promrmljao na arapskom. Ustao je, uzeo svoj kaput i zalupio vratima.

“Dobro jutro,majko.“, rekoh još pospanim glasom.
“Dobro jutro,zlato mamino!“, još toplije i uz osmijeh uzvrati majka.

Glas je bio toliko topao da je opalio moje dječačko lice. Moja je majka bila skromna žena. Ne bih baš rekao da je bila klasična domaćica. Naime, radila je kao glavni dizajner u Volkswagenu. Otac, potpredsjednik Međunarodnog monetarnog fonda, bio je čudan i krut čovjek. Nikada nije pričao o svom poslu. Ipak, u njegovim se očima vidjela želja da svojoj porodici obezbjedi i minimum egzistencije. Uvijek je govorio da je svaki pošten posao ispravan. Nije bitno da li si narko-diler, plaćeni ubojica, trgovac pedofilskim sadržajima ili krijumčar visokotarifne robe – obraz i čast na prvom mjestu!
Sjećam se da su otac i majka noćima tiho razgovarali o tome kao sastaviti kraj s krajem, kako preživjeti u ova teška vremena.
Prišao sam majci jer mi se učinilo da sam čuo njen uzdah. Pogledah je. Brada joj je podrhtavala, a biserne, iskrene majčinske suze skotrljaše se niz obraze. Znao sam zašto plače. Nisam uspio ni riječ izustiti, a ona se okrenu, pogleda me i reče:

„Da,sine. I ovoga su jutra za doručak kavijar, slanina sa jajima, Nutella, cijeđena naranča i Brie. Otac još uvijek nije naplatio projekat. Moramo jesti ovo što imamo.“.

Okrenula se i nježno obrisala obraze i suze koje su se slijevale niz bradu i vrat, zaboravivši da u ruci drži Solingen nož. Onako shrvana tugom i bolom, zareza si vratnu arteriju. Bio sam pribran, dohvatio kuhinjsku krpu i stegao je majci oko vrata. Znao sam iz antropologije da se radi povredi Arcus aortae. Intubirao sam je i uključio infuziju MEDAZOL, infuzijsku otopinu koja sadrži 5 mg metronidazola, te joj prepisao Martefarin, po pola tablete prije jela. Kad sam je stabilizaro, otrčao sam pozvati oca. On, često bezvoljan, sjedio je u svom labaratoriju u dnu imanja i laštio akcelerator za ubrzanje čestica, po kojem sam dobio ime i kojim je susjedima želio dokazati „Veliki prasak“ – naučnu teoriju o porijeklu Univerzuma kao eksplozije prostora i materije. Dotrčali smo nazad u kuhinju. Majka je ležala smireno, čudeći se kako nas je doktor pustio kad nije vrijeme posjete. Iz torbice je izvadila 20 eura i paketić mljevene kafe „Grand“ da se počastim, ali nisam htio uzeti. Objasnila nam je da je mnogi obilaze. Dolazio je pukovnik Zorić Dragan (volio me kao sina, molio me da ostanem u vojsci, op. Aut.), Mitar Mrkela, Leonid Breženjev, Rasko Pajić, muftija Čamdžić, te Ismail Mačev. Glavna nam je sestra rekla da možemo ostati pola sata, ako budemo tiho. Sve je bilo nekako tužno. Tiho. I dalje svečano… U dvorištu, komodo zmaj koji je obično lajao kad bi nas ugledao, ležao je sklupčan i miran. Nije se oglašavao. Samo se moj prijatelj Willy, kit ubojica, valjuškao po bazenu, dozivajući nas na igru.

Odjednom, iz daljine se začu potmula tutnjava. Otac me nijemo pogleda. Znao sam da počinje rat. Ustali smo, otac je na brzinu majci prepisao Karvedilol po potrebi ujutro i naveče i Lopril samo po potrebi kod nižeg tlaka, te krenusmo.
Potmula je tutnjava postaja sve jača. Otac je uzeo osnovne stvari koje su nam trebale i isplanirasmo krenuti u šumu. Odjednom, otvoriše se vrata. Dvojica naoružanih muškaraca u trošnim vojničkim uniformama uđoše u kuću. Jedan je vodio i pekinezera. Oca su odveli u drugu sobu i dugo ispitivali. Mislim da su ga čak i tukli. Vratili su se iz sobe. Rekli su mi da ga nisu tukli, ali im nisam vjerovao. Tražio sam potvrdu od Mjesne zajednice, ali mi je nisu dali. Pekinezer mi se učinio poznatim. Mislim da je to bio mali kućni pas, poznat i kao pekinški pas. Nisam sasvim siguran. Otišli su, a otac se vratio iz sobe malo uzrujan. Na licu je imao par manjih ožiljaka od lanca motorne pile i mislim da mu je nedostajalo pola kose. Zašio sam mu ranu, očistio je Rivanolom i prepisao Analgin po potrebi kod bolova, te rekao da se javi svom ljekaru radi doznaka za bolovanje.

Tada se na vratima pojavio Žak Kusto, onako star i još mokar, u ronilačkom odijelu, sa dvije boce na leđima. Bio se shrvan umorom i bolom i kašljao je.

Kasnije nam je objasnio da je ronio, ali je greškom umjesto boca s kisikom uzeo plinske boce od rešoa. Intubirao sam ga i prepisao mu inhalacije tri puta dnevno prije spavanja, te sirup od Trpuca – po dvije supene kašike. Umro je nakon nekoliko dana, od posljedica ranjavanja na Papuku.
Te godine je ljeto bilo najtoplije, sjećam se svakog detalja, mirisa grčkih narandži jer sam skoro 4 mjeseca sa ocem ležao u grčkom zatvoru prije no cu biti prebačen u Nuernberg na sudjenje. Majka se oporavila i radi kao viši asistent na Biotehničkom fakultetu u Bihaću. Zime u mom kraju su i dalje lijepe i idilične, samo što nema više onih bezbrižnih dana kada smo otac i ja trčkarali po minskim poljima zagledani u nebo, veselo se i razdragano radujući svakom novom zajedničkom danu.

Objavio: Sat, 03/12/2011 - 23:58

Facebook komentari

Back to top