Ljudi koji su se zatekli u cazinskoj čaršiji u 12h. Pri početku zvuka sirene stali su na trotoarima, terasama i parking mjestima. Neko je nijemo hodao. Neko je vozio auto. Neki Cazinjani su čuli sirene u svojim domovima i u dva koraka stali ispred prozora. Tužno lice koje je danas pročitalo hiljadu srebreničkih priča se sjetilo zašto se oglašava sirena ali je svakako ostalo s pogledom ka prozoru.
Kad je odjeknula sirena, u toj dugoj minuti smo stigli razmisliti o svemu, stigli smo i po ko zna koji put odlučiti da nećemo zaboraviti. Nakon sirene još jače nam je odjeknula tišina.
Zašto Srebrenica? Jer babo neće doći kući. Jer brat sestru neće izvesti na dan svadbe. Jer majka sina džaba čeka puste godine. Srebrenica zbog svih suza. Srebrenica jer se u porodicu ne di ra.
Šta je danas Cazin radio u 12h? Svašta. Baš puno toga je stalo u tu minutu. Puno toga smo stigli zamisliti, o puno toga razmisliti, puno suza isplakati i puno stvari odlučiti. Stigli smo se pomoliti za 8372 duše naše, otrgnute od nas. Stigli smo se pomoliti i za nas. Stigli smo hiljadu puta reći “da se nikad, nikom ne ponovi Srebrenica”. Mi ne kunemo, pa smo iz sveg srca danas poželjeli samo pravedan sud za sve, svakom po zasluzi. A tebi, Grade, hvala. Hvala za sve što smo stigli uraditi nijemo, pognute glave i suznih očiju u jednoj minuti koju si nam dao.
