11 Jul

Zoran Žmirić: Šutjeli smo dok je Munib pričao

Kad bi ljudi vidjeli
kako Munib Muminović
glavinja po Srebrenici
i razgovara sam sa sobom
upitali bi ga:
brko, je l’ se ti to moliš
ili razgovaraš s nekim?
ili te nešto boli?
na to bi se Munib zaustavio
pa se osvrnuo oko sebe tražeći riječi
koje je više puta progutao negoli izgovorio
brizuo bi u plač i prokašljao:
bole me Nedžad, Mensur, Mustafa i Redžep.
i tu bi svaki razgovor završio
jer ljudi nisu znali što bi više rekli

Jednom su ga
na godišnjicu srebreničkog genocida
za tv upitali
od kud on jedini muškarac
među srebreničkim majkama
rekao je:
zar oca ne boli isto kao i majku?
svi su odšutjeli Munibovo pitanje
jer među svima koji su ga čuli
nije bilo čovjeka
koji je odjednom sahranio četiri sina

Možda bi Munibu bilo lakše
da ih je i on mogao sahraniti
no kosti njegove djece
ostale su rasute po bosanskim gudurama
a njemu je ostalo samo
da gaca po ulicama
kao pokisao golub
i da se moli
ili da razgovara sa sobom
ili s mrtvim sinovima
praveći se da ga ništa ne boli

Na koncu je Munib Muminović izdržao
sve što čovjek može izdržati
izrazgovarao je sa sobom
sve što je mislio
da si je imao reći
potom je otišao u Kladanj
u džamiju
i tamo se objesio

Kad čovjek odluči skončati u božijoj kući
znaš da je tu nešto jako pogrešno
kao što je pogrešno to
što čovjek u jednom danu
mora ostati bez četvero djece
kao što je pogrešno to
što nitko u Srebrenici ne zna
s kim je Munib razgovarao šepesajući ulicama
pogrešno
kao što je pogrešno to
što nitko u Srebrenici ne zna
o čemu rahmetli Munib danas razgovara
s rahmetli mu sinovima
pogrešnije od toga da si čovjek oduzme život
odustajući od boga koji kaže
da nema pogrešnije stvari
od oduzimanja vlastitog života
nad time čovjek može smo zašutjeti


(Zoran Žmirić)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top