fbpx Učimo dječake da se tuku, a onda se čudimo nasilju među djecom

Učimo dječake da se tuku, a onda se čudimo nasilju među djecom

Home

Učimo dječake da se tuku, a onda se čudimo nasilju među djecom

Maloljetnička delikvencija problem je sa kojim se susrećemo u državi, ali i regionu. Nažalost, često djelujemo kasno, kada je moguće govoriti samo o posljedicama, a ne i o uzrocima.

Kako bismo se bavili prevencijom maloljetničke delikvencije, ali i povećali fokus na mentalno zdravlje djece, odgovore smo potražili u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Riječ je o javnoj zdravstvenoj ustanovi u kojoj se po provedenoj dijagnostičkoj procjeni stručnjaka, a u skladu s potrebama djeteta i porodicom, određuje adekvatan oblik rada.

U ovoj ustanovi rade sa žrtvama nasilja, ali i onima koji se ponašaju nasilno. S njima posebno rade na usmjeravanju, promišljanju, psihoedukaciji.

„Radi se na učenju o posljedicama vlastitog ponašanja, pomaže im se da pronađu odgovarajuće načine kako zadovoljiti svoje potrebe, potiče se nenasilno rješavanje sukoba i pregovaranje, usvajanje socijalnih vještina, ali i potiču se dobri i prihvatljivi načina izražavanja osjećaja. Naročito ona neugodna poput ljutnje, tuge, razočarenja, kao i jačanje samokontrole impulzivnih reakcija“, govore za BUKU iz Poliklinike.

Dodaju kako je neophodno savjetovati roditelje u odgoju, jer su oni ti koji  treba da ustanove jasna pravila i navedu djecu da ih se pridržavaju. Ukoliko je dijete pak žrtva nasilja, iz Poliklinike navode kako je važno raditi na osnaživanju i podršci, socijalnim vještinama, ali i jačanju samopouzdanja.

Neki roditelji smatraju da je za dječake dobro da se nauče tući

„Potrebno je usmjeravanje u izvanškolskim aktivnostima, ekspresiji emocija, podučavanje asertivnim vještinama, te svakako savjetovanje roditelja da ohrabruju dijete da razvije svoje potencijalne talente i pozitivne doprinose, uključe ga u sport i/ili izvanškolske aktivnosti, potiču dijete da ostvaruje kontakte s djecom sličnih interesa, daju podršku i ohrabrenje kod započinjanja novih poznanstva, te pomognu djetetu da iznađe obrasce ponašanja kojima će manje provokativnim načinom tražiti pažnju okoline“, naglašavaju za BUKU iz Poliklinike.

Dodaju kako se nasilno i agresivno ponašanje uči u ranim godinama života. A roditelji, članovi porodice i svi drugi kojima je stalo, imaju važnu ulogu u učenju djeteta kako se nositi s neugodnim osjećajima, ljutnjom, bez upotrebe nasilja. Osim toga, kako poručuju, roditelji imaju važnu ulogu u smanjivanju nasilja, upravo odgajajući svoju djecu u sigurnim domovima, s puno ljubavi, ali i adekvatnim reagovanjem na agresivno ponašanje. 

„Važno je znati da roditelji ponekad ohrabruju agresivno ponašanje, a da nisu toga ni svjesni. Na primjer, neki roditelji smatraju da je za dječake dobro da se nauče tući. Važno je naučiti dijete da je probleme bolje rješavati mirnim putem, a ne šakama, prijetnjama ili oružjem. Također je važno otkriti razloge takvog djetetovog ponašanja jer mu se tada može pomoći i usmjeriti ga da postigne što želi na prihvatljiv način“, navode iz Poliklinike.

Djeca su izložena uticaju pogrešnih heroja

Upravo taj obrasac ponašanja, naučen u porodici, nešto je što usmjerava djecu ka daljem sazrijevanju i odrastanju. Samim tim, ono što usvoje u ranoj dobi, teško je kasnije mijenjati kao nepoželjno ponašanje. Zato se apeluje da se reaguje već na prve znakove agresivnog ponašanja kod djeteta. 

Iz Poliklinike naglašavaju da je važno da se dijete u takvim trenucima ne osramoti ili ponizi, već da se komentariše njegovo ponašanje, a ne samo dijete. 

„Djetetu se može dati „time out“ – uputa neka sjedi mirno i tiho, onoliko minuta koliko ima godina starosti (nije za jako malu djecu), kao posljedicu neprihvatljivog ponašanja mu oduzeti određene povlastice – poput kratkotrajne zabrane igranja s drugom djecom ili gledanja TV-a, a što je važno unaprijed dogovoriti jer na taj način dijete uči preuzeti odgovornost za svoje ponašanje“, objašnjavaju.

Ipak, najvažnije je pohvaliti dijete, jer kako iz Poliklinike dodaju, na taj način dijete shvata  da pozitivnim ponašanjem može zaslužiti nagradu. Roditeljima bi također trebali biti prisutni u djetetovu životu, biti dosljedni u pravilima i zaštititi ih od nasilja u medijima. Osim toga, ono što posebno naglašavaju  jeste da ne treba tući djecu, jer time stvarate direktan model ponašanja koji je neprihvatljiv.

Ono što je ipak zabrinjavajuće u posljednje vrijeme jeste činjenica da su djeca izložena slikama tzv. pogrešnih heroja, putem medija, ali i ponašanja odraslih u okolini.

„Gledanje nasilja na televiziji, u filmovima i na videoigricama može pridonijeti agresivnom ponašanju djece. Roditelj može i treba kontrolirati količinu nasilja koju djeca vide u medijima. A najbolje bi bilo ograničiti gledanje televizije na jedan do dva sata dnevno, kao i pratiti kakve sadržaje gledaju i razgovarati o tome“, navode iz Poliklinike.

Dijete nije krivo ako je žrtva, a o nasilju je ispravno govoriti

U slučaju da roditelj posumnja ili dobije informacije da mu se dijete nasilno ponaša u školi, važno je odmah potražiti pomoć, prije nego što dođe do većih problema. Iz Poliklinike navode kako je važno saznati šta izaziva takvo ponašanje, te razviti plan mijenjanja nasilničkog ponašanja i pritom razgovarati s djetetom, pedijatrom, direktorom škole, školskim pedagogom, psihologom, defektologom, psihijatrom. 

Djeca nasilnog ponašanja mogu imati brojne razloge za svoje ponašanje, a iz Poliklinike upućuju da su mogući razlozi: oponašanje starije braće, roditelja, rodbine, preživljeno zlostavljanje, napetost zbog raznih izvora stresa i sl..

Poseban fokus se stavlja na razgovor roditelja sa djecom, kao i na prevenciju bilo kakvog oblika nasilja u kući. A u slučaju da dijete zaista doživi bilo koji od oblika nasilja potrebno je ukazati mu na to da nije ono krivo i da je ispravna stvar govoriti o tome. Zato što je prevencija zaista u porodici, koja i treba postaviti osnove za sve druge zajednice i odnose u društvu. A osnova treba biti upravo u tome, da se o nasilju nikada ne ćuti.

 

Za Buku ispred Poliklinike za zaštitu djece i mladih Zagreb govorile: Renata Ćorić Špoljar, klinički psiholog i Dora Kralj, prof.socijalni pedagog
Topic
Objavio: Tue, 10/09/2019 - 08:12

Povezane vijesti

Back to top