“Uspostavili smo i Help line - besplatnu telefonsku liniju za pružanje psihosocijalne podrške gdje građani, djeca i roditelji na poziv telefona 0800 22 323 mogu dobiti podršku, savjet na koji način mogu reagovati ako se desi bilo koji vid nasilja nad djecom, a uspostavljena je i SOS linija za prijavu neprimjerenog sadržaja, gdje građani online, putem platforme www.sigurnodijete.ba anonimno mogu prijaviti sav neprimjereni sadržaj. Tu je i Youth panel gdje radimo sa mladima koji su edukatori u svojim lokalnim zajednicama”, pojašnjava Šuman.
Ona dodaje da je Međunarodni forum solidarnosti - Emmaus potpisao protokol o saradnji s Federalnom upravom policije i sa policijom Brčko distrikta. To je protokol kojim se regulišu međusobni odnosi između policijskih prava i Emmausa, te odgovornost i procedura postupanja između samih policijskih uprava i centra za sigurni internet.
Naša sagovornica ističe da policija u tom pogledu radi veoma dobar posao, da predano radi na prevenciji seksualnog iskorištavanja djece i procesuiranja onih koji to rade.
“Mi sa policijskim agencijama pokušavamo stvoriti svijest kod ljudi da prijavljuju ovakve slučajeve. Nekada je građanima lakše prijaviti neprimjeren sadržaj nevladinom sektoru nego policiji. Sa policijom imamo saradnju na dnevnoj osnovi”, priča Šuman, dodajući da se takve prijave na SOS telefon obrađuju i prosljeđuju Federalnoj policiji.
Ona ističe da je SOS linija za prijavu neprimjerenog sadržaja Emmausa od 2010. do danas imala preko 900 prijava iz cijele BiH.
“Građani nisu svjesni koje sve opasnosti njihovu djecu vrebaju na internetu. Nisu svjesni svih oblika zlostavljanja koja se mogu desiti djeci u digitalnom okruženju. Postoji niz faza koje ti predatori na internetu rade i pripremaju dijete na slanju nekog eksplicitnog sadržaja. Ima slučajeva kada su se momak i cura zabavljali, pa mu ona slala neke fotografije. Kada prekinu, on te fotografije iskorištava i šalje da joj naškodi”, kaže Šuman.
Ona pojašnjava da postoji nekoliko engleskih termina koji se koriste za opis online iskorištavanja djece na internetu.
Online grooming je proces u kojem odrasla osoba koja ima seksualni interes za djecu pristupa djeci online, s namjerom ostvarivanja veze s tim djetetom. Ovo se radi obično s ciljem da pridobiju dijete na sastanak uživo i svjesno mu naškode. Groomeri se vješto sprijatelje s djetetom pretvarajući se da vole iste stvari, imaju iste hobije. Koriste lažne profile i fotografije i često se pretvaraju da su vršnjaci djece s kojom razgovaraju. Djeci može laskati pažnja koju im poklanjaju. Ponekad znaju ponuditi djeci pomoć u online igrici da bi im dijete otkrilo podatke o kreditnoj kartici roditelja ili nekog drugog člana porodice. Dijete skoro nikada nije svjesno onoga što se zaista dešava.
Sexting se odnosi na upotrebu tehnologije za dijeljenje seksualnog sadržaja. To mogu biti tekstualne poruke te slike ili videosnimci golotinje. Savjet roditeljima je da dva puta razmisle prije nego postave sliku svog djeteta na internet jer to može neko zlonamjeran da prati.
Najčešći oblici nasilja koji djeca iskuse su nazivanje ružnim imenima (42 posto) te širenje neistinitih tračeva (32 posto).
Cyberbulling možemo okarakterisati kao nešto što se događa u online okruženju i ponavlja se, nešto što se čini s namjerom i što šteti drugome. Ukoliko se neko nazove pogrdnim imenima bar dva ili više puta, to nazivamo cyberbullying.
“Dešava se da djevojčica koja ima 11 godina i ide u peti razred svoje slike mora slati dalje uz prijetnju da će se njene fotografije objavljivati. Karakteristično je da roditelji takvo nešto u početku ne primijete. Problem se primijeti tek kad dijete dođe roditelju u zadnjoj fazi i sve prizna. Nekada mi sve promjene koje se dešavaju na djeci pridodajemo njihovom razvoju u pubertetu. Kao roditelji mi možemo pratiti s kim se djeca dopisuju, imati šifre telefona djece, ograničiti vremenski prostor u kojem djeca borave na kompjuteri i kompjuter držati na vidnom mjestu. Ukoliko dijete krije s kim priča, ako je popustilo u školi, odbija da jede i neraspoloženo je, to mogu biti znakovi da je izloženo nekoj vrsti digitalnog, vršnjačkog ili bilo kojeg drugog vida nasilja. S jedne strane, roditelji trebaju reagovati, a s druge, nastavnici moraju prepoznati promjene ponašanja djeteta”, ističe Šuman.
Online nasilje je teško prepoznati u školi, objašnjava naša sagovornica.
“Ono se prepozna tek kad se desi fizičko nasilje, a tad je, ustvari, došlo do kulminacije. Moralna je obaveza nastavnika da reaguje ako vidi da postoje Viber grupe, a takve grupe vrlo često postoje u razredu. To se može kontrolisati stvaranjem odnosa povjerenja s djecom, da nastavnici razgovaraju šta se piše u tim grupama, pa čak i reaguju ako se nešto neprimjereno desi. Roditelji mogu imati uvid u Viber grupe i moraju kontrolisati šta njihova djeca pišu, a nastavnici s njima moraju biti u kontaktu”, kaže Šuman i dodaje:
SOS linija
“Ako u takvim grupama napišete da je neko glup, to je jedna vrsta nasilja. Ono što mi moramo isključiti nije samo fizičko nasilje, tu je i socijalno, elektronsko nasilje i psihološko nasilje koje je mnogo teže za dijete nego kad je ono izloženo samo fizičkom nasilju. Ako se u Viber grupi napiše da je neko glup, i to traje kontinuirano, to je signal da roditelj mora razgovarati s djetetom i o tome šta se desilo mora upoznati nastavnika”, kaže Šuman i ističe da vršnjačko nasilje nerijetko čine odlični učenici, a djeca koja imaju lošije ocjene trpe nasilje. Ipak, nastavnici obično njih kažnjavaju, zaključuje Šuman.