Među njima su prva žena na čelu jedne izabrane vlade i predsjednica druge najmnogoljudnije države na svijetu. Dužina njihovih mandata varira, ali ono što im je svima zajedničko jeste naslijeđe kojim su obilježile ne samo povijest svojih naroda, već i cjelokupno čovječanstvo.
Njihov je pečat neizbrisiv, a njihovi poduhvati služe kao poticaj naraštajima koji su uslijedili, kao i onima koji tek dolaze. Ovih sedam žena stoji rame uz rame s najvećim svjetskim vođama u posljednjih stotinu godina.
Sirimavo Bandaranaike (1916. – 2000.), Šri Lanka
Izabrana je 1960. za premijerku Šri Lanke, tada poznate kao Cejlon, i time postala prva žena na svijetu izabrana da stupi na čelo vlade jedne zemlje. Politikom se počela baviti godinu dana prije, kada je njenog muža Solomona Bandaranaikeu, koji je i sam bio premijer Šri Lanke, usmrtio jedan budistički monah.
Po njegovoj smrti, Bandaranaike preuzima rukovođenje Strankom slobode Šri Lanke. Na funkciji predsjednice vlade služila je u prvom mandatu od 1960. do 1965. pa ponovno od 1970. do 1977. Ideološki je bila sklona principima socijalizma. Njena kći Chandrika Kumaratunga je i sama ušla u politiku, postavši predsjednica Šri Lanke od 1994. do 2005, što se poklapalo s majčinim trećim mandatom, od 1994. do smrti 2000. godine.
Indira Gandhi (1917. – 1984.), Indija
Bila je kći Jawaharlala Nehrua, prvog premijera samostalne Indije. Još kao djevojka pristupila je pokretu za neovisnost od britanske vladavine i postala je jedna od ključnih predstavnica Kongresne stranke, dominantne političke opcije u Indiji tog vremena. Na čelo stranke došla je 1966., postavši ujedno i predsjednica vlade. Upravljala je Indijom do 1977. pa opet od 1980. do atentata koji se dogodio 1984.
Podržavala je nezavisnost Bangladeša (Istočni Pakistan) od ostatka Pakistana, čime je Indija postala vodeća sila u južnoj Aziji. Nakon što je poražena na izborima 1977., vratila se na čelo indijske vlade 1980. Četiri godine kasnije, usmrtio ju je Sikh, pripadnik njene lične garde, kao odmazdu za naredbe da se njihovi separatisti napadnu unutar svetog hrama sikizma, piše History.
Golda Meir (1898. – 1978.), Izrael
Nakon što se 40 godina posvetila službi svojoj zemlji, Golda Meir je 1969. postala četvrta premijerka Izraela. Rođena je u Ukrajini, a kao dijete emigrirala je u Sjedinjene Američke Države. Odgajana je u Milwaukeeju, u saveznoj državi Wisconsin.
Kao pobornica cionizma, nacionalno-političkog pokreta za obnavljanje samostalne židovske države, preselila se u Palestinu pod britanskom upravom. Bila je jedna od samo dvije žene koje su potpisale izraelsku deklaraciju o nezavisnosti 1948.
Trudila se uspostaviti prijateljske odnose s okolnim arapskim zemljama sve do izbijanja Jomkipurskog rata s Egiptom, Sirijom, Irakom i Jordanom 1973. Dala je ostavku na mjesto predsjednice vlade 1974., a četiri godine nakon preminula je od limfoma.
Margaret Thatcher (1925. – 2013.), Ujedinjeno Kraljevstvo
Odgajana je u stanu iznad obiteljske voćarnice. Pohađala je Oxford i bavila se industrijskom hemijom prije nego što je ušla u politiku. Brzo je uznapredovala kao članica Konzervativne stranke. Na čije čelo je došla 1975. Četiri godine kasnije, 1979., postala je prva premijerka kako Ujedinjenog Kraljevstva, tako i jedne zapadne sile.
Oštro se protivila komunizmu pa su je sovjetski mediji prozvao Željeznom damom (eng. Iron Lady). Uvela je niz ekonomskih reformi koje se mogu smatrati politički desnim, naglasivši slobodno i otvoreno tržište, ali istovremeno slabeći radničke sindikate. Imala je duži mandat od bilo kojega britanskog premijera u 20. stoljeću, predvodeći vladu čak 11 godina.
Vigdís Finnbogadóttir (rođena 1930.), Island
Finnbogadóttir je 1980., kao samohrana majka, osvojila predsjedničke izbore na Islandu i postala prva žena demokratski izabrana da bude šefica jedne republike. Važno je napomenuti da je bila demokratski izabrana jer je prva predsjednica jedne države, općenito gledano, bila Isabel Perón, udovica argentinskog predsjednika Juana Peróna, kojeg je naslijedila nakon smrti 1974., kao njegova potpredsjednica.
Finbogadotir je jako cijenjena i obožavana u svojoj domovini. Promovirala je kulturu svog naroda u inozemstvu, ali i unutar zemlje. Izabrana je za predsjednicu čak tri puta. U dva navrata nije ni imala protukandidata, a na izborima 1988. odnijela je uvjerljivih 96% glasova. Njen 16-godišnji mandat najduži je za predsjednicu jedne države u povijesti i pridonio je za uspostavljanje napredne politike jednakosti spolova na Islandu.
Angela Merkel (rođena 1954.), Njemačka
Odrastala je u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Nakon doktorata iz hemije, radila je kao naučnica na istraživačkim studijama, a ubrzo nakon pada Berlinskog zida stupila je u politiku. Bila je članica kabineta kancelara Helmuta Kohla, od 1991. do 1998.
Postala je vođa Kršćansko-demokratske unije 2000., a pet godina nakon i kancelarka Njemačke. Time je postala ne samo prva žena na ovoj funkciji, već i prvi kancelar s prostora Istočne Njemačke, kao i najmlađa osoba na čelu njemačke vlade.
Osvojila je svoj četvrti mandat 2017., što će biti i posljednji. Tokom svoje 15-godišnje vlasti, posvjedočila je europskoj dužničkoj krizi, migrantskoj krizi, usponu političkih pokreta krajnje desnice i izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz EU-a. Merkel se nalazi na čelu najsnažnije zemlje Europske Unije, kao i četvrte ekonomske sile u svijetu.
Ellen Johnson Sirleaf (rođena 1938.), Liberija
Nakon što je stekla diplomu s nekoliko univerziteta u SAD-u, uključujući i master iz područja javne administracije na Sveučilišta Harvard, Johnson Sirleaf je započela svoju karijeru u državnom sektoru Liberije, države u zapadnoj Africi na obali Atlantskog oceana, koju su osnovali oslobođeni američki robovi u 19. stoljeću.
Tijekom tamošnjeg građanskog rata, prebivala je u Keniji i Sjedinjenim Američkim Državama. Bavila se bankarstvom i radila u Ujedinjenim narodima. Na prvim izborima po završetku krvavoga građanskog rata 2005., Johnson Sirleaf je porazila niz kandidata, osvojivši blizu 80% glasova ženskih birača, postavši prva demokratski izabrana žena da predvodi jednu afričku zemlju.
Više od 12 godina upravljala je Liberijom i pomogla očuvati mir, izmiriti državni dug i izgraditi ekonomija u Liberiji. Dobitnica je Nobelove nagrade za mir 2011., za zasluge za njeno uporno zalaganje po pitanju ljudskih prava žena. Ipak, pretrpjela je kritike na račun korupcije i nepotizma jer je postavila trojicu sinova na visoke pozicije unutar vlade.
