Fašizam iz naftalina

Home

Fašizam iz naftalina


65 godina je prošlo otkako se BiH, barem prividno, rješila fašizma. Iako Raicha, Vermachta, Fuhrera i ostalih simbola najvećeg ideološkog zla koji je koračalo Evropom, više nema, Bosna i Hercegovina, zbog više puta pomenutog fenomena „Svako selo svoju istinu ima“, fašizam, kao ideologiju neigranja i poricanja, još uvijek nije istjerala na čistac.

Piše : Ajdinović Faruk

Kada je jedan poslanik u Državnom Parlamentu prije nekoliko sedmica izjavio kako u BiH zapravo ne postoji antifašistička većina, kuka i motika, bilo iz bošnjačkih, srpskih ili hrvatskih stranaka, digla se na poslanika i njegovu izjavu. No, činjenice govore da je gore spomenuti poslanik bio itekako u pravu.

Zašto maloprije rekoh da je fašizam ideologija negiranja ?! Razlog je jednostavan : Fašizam, nacizam, četništvo, ustaštvo, handžarstvo i druga „-stvo“ koja su cijele narode zavijale u crno,  imaju jednu ulogu, a to je pokazati da je upravo njihova nacija moćnija, pametnija, ljepša, zgodnija, hrabrija, požrtvovanija odnosno bolja u bilo kojem pogledu od one druge, treće, pete ili desete nacije.  I ne bi u tom nadmetanju bilo ništa loše da se veličanjem svoje nacije fašisti automatski obrušavaju na tuđu proglašavajući je za prljavu, glupu ili u bilo kojem drugom smislu manje vrijednu.

Prvi od dokaza da Bosnom i Hercegovinom vladaju političari više-manje otupjeli na svaki oblik fašizma je i nedavna sjednica Parlamentarne skupštine BIH na kojoj se raspravljalo o Krivičnom Zakonu u čiji je sastav trebao ući i član o zabrani negiranja holokausta i genocida. Nakon nekoliko sati, kako i priliči Bh. Parlamentarcima, ostali smo posramljeni : Prva smo zemlja na kugli zemaljskoj koja je odbila zabraniti negiranje i veličanje holokausta i genocida. Sramota da ne može biti veća ! Upravo ovaj irelevatni, nezaintereisarni i bezobrazni stav države prema žrtvama fašizma, te borcima protiv te ideologije, na jedan perfidan način stvara plodno tlo za nove, nadati se ne fizičke, sukobe u BiH.  Kada jedna nova zvijezda na Bh. Političkoj estradi buntnovno konstatira da postoji jedna gospođa koja nije Bošnjakinja a koja se, unatoč “hendikepu” nalazi na poziciji urednika informativnog programa FTV-a, postaje jasno koliko su političari u ovoj zemlji, iako se svim silama trudili dokazati drugačije, neodvojivi od veličanja svog i proporcionalno tome, ponižavanja drugog naroda, pa makar iz najprizemnijih ličnih interesa.

Istovremeno, premijer jednog entiteta u BiH izjavljuje slijedeće : „Nikad neću dozvoliti da Srbima u RS-u sude Muslimani“, komentirajući pritom Pravilnik o stjecanju zvanja sudaca u tom entitetu.  I kakva je razlika između premijera Republike Srpske i osnivača jedne stranke u čijem imenu, sasvim slučajno stoji i „bolja budućnost“ ?! Nikakva ! Osim u tome da se jedan ne može čudom načuditi otkud Hrvatici pravo da uređuje program televizije, a drugi se, sa jednakom frapiranošću pita odkud Bošnjacima u Republici Srpkoj hrabrost da uopšte žele biti sudije.  Ne, ni tu fašistička retorika u Bh. Političkom životu ne prestaje. Jedan sabornik u Islamskoj zajednici daje slijedeće razmišljanje : „Bošnjake su klali 60 godina. Sada je red na nama.“ Nespretna, nezgodna, ali svejedno izjava koja na snažan način ilustrira u kakvoj državi živimo. A živimo u zemlji u kojoj je „dosta prilagođavanja“ , u zemlji u kojoj će biti kako kaže Dušanka Majkić i SNSD, u zemlji u kojoj svi znaju da se žena Raffija Gregorijana zove Olga i da u tome postoji problem, i naposlijetku živimo u zemlji u kojoj se krme zbog jedne scene u humorističkoj seriji , osjeća, blagorečeno, neugodno.

Fašizam raste svakim danom, iako mi to, sasvim je logično, ne vidimo.  Da, fašizam se ne pojavljuje u onom obliku u kojem se pojavio prije 65 godina, već se on potajice uvlači u naše svakodnevnice.  Djeca koja se ne žele igrati sa dijetetom koje ne pohađa nastavu iz vjeronauke, izopćavanje 11-ogodišnje Romkinje iz društva samo zato što je „ciganka“, prijetnje miroljubivim građanima Srpske nacionalnosti, pa čak i otvoreno veličanje hitlera koji je „ubijao čifute i četnike“, dovoljni su pokazatelji da ideologije uzimaju maha i među najmlađima, koji bi po defaultu trebali biti najotvoreniji dio društva spreman na svaki oblik tolerancije prema različitostima ma kakve one bile.

Nedavno je u BiH osnovana prvo bošnjačko ekstremno nacionalističko udruženje, koje je, vrlo vjerovatno, nastalo kao pandan kojekakvim „Hrvatskim nacionalistima“ ili „Srpskim četničkim pokretima“. Ovaj sunovrat moralnih vrijednosti u političkim, društvenim, a naročito intelektualnim krugovima dočekan je sa blagim, mlakim, na momente i odobravajućim stavom.  „Srbi imaju četnike, Hrvati hrvatske nacionaliste, pa eto i „nama“ naših“, moglo se čuti i pročitati u medijima tih dana.  Ipak, većina iole ozbiljnijih sa podsmijehom je komentiralo nastajanje ovog udruženja ne shvatajući zapravo da upravo ovakva udruženja svrsi shodno mogu biti katalizatori daljnjih opstrukcija  u BiH.

Da ima Zakona kao što ga nema, i da je BiH država kao što, očito, nije, svako udruženje koje bi se usudilo registrirati se pod slmbolom Handžar divizije bilo bi automatski ukinuto, a oni koji bi se drznuli pokušati uraditi takvo nešto, proveli bi nekoliko sati na policijskom ispitivanju. Umjesto toga, naša država se igra evropske ozbiljnosti i izigrava demokratiju pa svakom čudaku kojem se prohtije napadati povratnike, orgijati sa fašističkom ikonografijom ili pjevati nacionalističke krilatice, savjetuje da osnuje udruženje kako bi na svoj račun mogli primati i po koju marku iz državnog budžeta.

U Bosni i Hercegovini , jedninoj evropskoj državi u luđačkoj košulji,  nije problem samo fašizam. Nama je problem, vjerovali ili ne, i antifašizam. Posebice iz razloga što jedna politička partija antifašizam doživljava kao svoju ličnu tekovinu na koju polažu ekskluzivitet. Istovremeno, druge stranke ovu igru prihvataju pa je antifašizam postao komunizam, a antifašisti preko noći prozvani komunjarama.

Ne treba se zavaravati,  fašizam postaje društvena norma.  Nije bitno koga, bitno je mrziti, pa makar i Kineze, Čehoslovake, Azere ili  Jehovine Svjedoke. „Historija je učiteljica života“, rekoše stari Latini, a narod tvrdi „Ko zaboravi svoju prošlost, ona će mu se ponoviti“.  Mi svoju prošlost živimo, ali je zaboravljamo, a svi znamo da ko se jednom od mlijeko opeče, taj i jogurt puše.

Objavio: Pet, 02/12/2011 - 15:59

Facebook komentari

Back to top