Huska Miljković = Husein-Huska Miljković

Home

Huska Miljković = Husein-Huska Miljković

Autor Bakir Tanovic, svoj roman “HUSKA MILJKOVIC”, pocinje ovako:
“Ova knjiga je za bosnjacki narod I za moga oca dr. Jusufa Tanovica”
“Prije trideset godina bio sam pozvan da snimim igrani film o Huski Miljkovicu I njegovoj vojsci. Odmah nakon poziva, otisao sam sa politickim komesarom Huskine vojske generalom Sukrijom Bijedicem  u Cazinsku Krajisnu. U to vrijeme bili su zivi neki ucesnici tih dogajaja: Huskine dvije sestre, njegova nevjencana zena, njegov zmjenik, komandanti bataljona I mnogi drugi. Kako ovaj film nije nikad snimljen, pedeset godina nakon tih dogadjaja odlucio sam da napisem knjigu o legendarnom krajiskom junku Huski Miljkovicu I njegovoj vojsci, sa zeljom da sacuvam te dogadjaje u pamcenju bosnjackog naroda. Pisuci ovu knjigu sluzio sam se autenticnim izjavama ucesnika, koje sam pomno biljezio, kao I knjigom generala Sukrije Bijedica “Ratne slike iz Cazinske Krajine”, drzeci se principa da vjerno opisem kako zamrsene politicke odnose tako I ratnu dramu Krajisnika.
AUTOR Bakir Tanovic  Sarajevo, 2004. “
“……To vece, a da to Huska nije znao, pojavio se Bajro Baba sa Eminom Okanovicem u njegovom selu Dabravini. Prije toga su dosli u Veliku Kladusu a poslije u Dabravinu. U opcem previranju, koje je nastalo u to vrijeme u kladuskim selima I prelaskom milicije u partizanske jedinice, oni nisu bili ni primjeceni. Bajro Baba I Emin Okanovic imali su ne rasciscene racune sa Miljkovicima. Predratni drugovi sada su se mrzili.  Politika I rat sada su ih zavadili. Emin je bio Sabanov sura. Saban je ubio na pojilu Eminovog amidzica, Omera, zvanog Grgin, prije nego je pobjegao u partizane. Sad su imali priliku da rasciste racune. Sastali su se u Dabravini sa njihovim starim drugom Sabanom. Znali su vrlo dobro da je Saban, od kako je izasao iz jasenovackog logora, samo pola covjeka. U razgovoru sa njim, nicim nisu pokazali sta namjeravaju. U ovom kraju stari je obicaj Krajisnika da ne diraju nikoga kad dolazi kuci, bez obzira u kojoj vojsci ratuje, pa njihova pojava nije mnogo zabrinula Sabana. Stari prijatelji rastali su se uz smijeh I viceve. Sutra uvecer Huska se vracao kuci, imali su priliku da ga ubiju. Ali se nisu usudili. Bili su odabrali pogodno mjesto za napad. Huska je prosao pored njih s prilicno jakom pratnjom. Sa njim nije bilo komesara Sukrije Bijedica. Odustali su. Poslije su se u mraku priblizili Huskinoj kuci. Pokusali su nekoliko puta da u nju neprimjetno udju, medjutim, nisu uspjeli. Strazar je bio vrlo oprezan I na mjesecini pazljivo osluskivao I gledao oko sebe, osjecajuci I najmanji sum. Znali su da je u kuci I Mujo Hrncic koga su se bojali. Noc su prespavali u nekoj pojati, a da ih niko nije primjetio.
Rano ujutro prije svanuca I sabaha, Bajro I Emin izvukli su se iz pojate u kojoj su proveli noc. Ne skrivajuci se od Dabravljana, koji se na njih nisu osvrtali, uputili su se ka mjestu gdje su ocekivali da ce Huska proci. Kad su stigli , zastali su I zauzeli busiju. Poceli su da osmatraju okolinu, nestrpljivo ocekujuci Husku, ali on nije nailazio. Sunce je vec dobrano odskocilo. Zbog toga su bili nestrpljivi. Puseci cigaretu za cigaretom, gledali su unezvijereno.
Sutradan, dvadeset sedmog aprila 1944.godine, Huska je ustao rano, prije izlaska sunca. Kad je izasao van iz svoje sobe, ugledao je sestru Adilu.
-Sestro, hajd’ mi nadji dorucak! -Ito sto brze. Sanj’o sam takav san.! Koji nikako nije dobar!
-Pa sta si sanj’o?- upita Adila.
-Hoce da me ubiju! Idem ja u Stab da vidim sta ce to sa mnom da bude!?
Adila nije nista odgovorila. Otisla je da donese jelo. Donijela je odmah punu casu varenike I sira iz kace. Poslije mu je ispekla cicvaru. Huska je rezao velike kriske dmaceg hljeba. Obilato je doruckovao.
Na vratima se pojavi Mehmed iz Staba. Salutirao je.  -Druze komandante , zovu te. Poruka je od Sukrije, da odmah ides dolje I da se javis… Zove telefon iz Topuskog. Trazi te IV korpus!
-         Razumio sam, doci cu,-odgovori Huska.-mozes sada ici! Onda se okrenu Adili.
-         Pozovi mi zenu,- rece. Nedeljka udje I Huska joj  naredi……-Poslije mog odlaska odmah odmah da se spremis I dodjes za mnom u Topusko! – U to se pojavi komsija Hasan. Nosio je pun ledjen bijelih pilica. – Sta ce ti to? – rece Nedjeljka. – Poslala vam mati pilice…- Huska se nasmija. Uzeo je jedno malo proljetno pile pa ga pomilova. …Osjecao je proljece dodirujuci pile.
-         Lijepi su pilici- rece. Onda se okrenu Adili. Stavljo je kapu sa petokrakom. Spremao se da krene, oblaceci se kao pravi partizanski komandant.
-         Odmah da si osedlala konja Sabanu.- rece-Neka Saban  odmah ide u prekomandu u Kordun u IV brigadu. A po njegovu zenu , neka dodju kola iz polja, da se oni sele caci ustasi u Buzim. Nece oni vise da zive sa mnom.- rece Huska odlucno. Nakon toga je izasao.  Vani su ga cekala dva pratioca. Krenuli su. Huska je imao maglovit osjecaj da se desilo nesto vazno, kao da je jedan dio njegovog zivota zavrsen I da ce odsada sve biti drukcije. Rat ce se zavrsiti, a on ce sa vecinom svojih ljudi ostati na strani pobjednika. Zato je sada javno nosio partizansku titovku, sa crvenom petokrakom.
Isli su seoskim putem prema Velikoj Kladusi koja je od Dabravine udaljena svega nekoliko kilometara. U zasjedi su ih cekali Bajro Baba I Emin Okanovic. Sad je bila prilika da se osvete Miljkovicima. Prilika koja se javlja jednom u zivotu. Nijemci su njih u Cazinu odabrali da ubiju Husku. Obecali su im velike nagrade ako to ucine. Nijemci su vjerovali da ce, ako ubiju Husku njegova se milicija raspasti. Bajro Baba, rodjeni ubica, hladnokrvno je cekao Husku, drzeci cvrsto pusku u ruci. Nije nista govorio iscekujuci taj trenutak. Cesto je u drustvu govorio. -Ja sam Bajro Baba, koljac prve klase!-
Drugaciji je bio Emin Okanovic. Hvatao ga je strah, znojio se. Podrhtavao je pri pomisli da ce ubiti Husku, za koga su krajisnici vjerovali da mu metak ne moze nista. Huska se smijao, kad mu je Kljako govorio da se cuva Emina. – To je jedna skitnica,-govorio je Huska, zar on ima hrabrosti da me ubije….?!
A njih je cekala nagrada ako ga ubiju.  Huska je prilicno zadovoljan sa dva pratioca , isao seoskom cestom, koja se kupala na ranom suncu. …Isao je sasvim bezbrizno. Nije mu bilo ni na kraj pameti da bi neko mogao da digne ruku na njega. Pozdravljao se sa mjestanima koje je usput susretao. Kretao se krupnim korakom, lahko I brzo, niz cestu  koja se spustala blago niz padine u izmaglici.
Bajro Baba I Okanovic cekali su u zasjedi. U njihovom vidokrugu pojavi se Huska u pratnji samo dvojice ljudi! I medju njima nije Mujo Hrncic! To su ocekivali! Huska prilazi vodenici. Gledaju smireno preko nisana. Sad je vrijeme!? Ipak nista! Huska mirno prolazi. Nemaju hrabrosti da ga gadjaju u prsa…. Huska prolazi pored vodenice. Jos uvjek je mir. Okrenuo im je ledja. I, -odjednom se prolamaju pucnji , koji resko raskidaju tisinu. Huska je pogodjen. Tetura. Zatim ga pogodi I novi metak I on teturajuci pade.
Prestravljeni pratioci glavom bez obzira bjeze prema Velikoj kladusi. Ne zastaju ni onda kada naidju na  mjestane ili partizane. Konacno zastaju I vicu pred Kladusom: – Ubise Husku…!!
Kad se iz daljine uvjerio da je mrtav, Bajro Baba mu trkom pridje I uze mu pistolj I kapu. Stojeci nepomicno, kratko vrijeme posmatra zrtvu. Emin ni poslije ubistva nije smio prici. Gledao je sa rastojanja dok je Bajro uzimao Huskine stvari. Bojao ga se I mrtvog. Izmjenili su nekoliko rijeci I ubrzanim se koracim uputili njegovoj kuci. Kad su ubice zamakle, nesto kanije, naisao je cestom Hasan Baba, Bajrin brat. Ugledavsi na cesti mrtvog covjeka, zastade I zagleda se u mrtvog Husku. Iako je bio okrenut potrbuske, licem prema zemlji, Hasanu nije bilo tesko da u njemu prepozna Husku. Jasno se isticala njegova obrijana lobanja, na kojoj nikad nije bila kapa, I siroka pleca, koja se ne zaboravljaju lako. Osim toga, zapamtio je I njegovu uniformu od engleskog stofa.
Huska je bio mrtav, I stvar je okoncana. Hasan ga udari nekoliko puta nogom, provjeravjuci jeli mrtav. Zatim pokupi dragocjene stvari I udalji se.

Za to vrijeme Bajro Baba I Emin Okanovic zurili su Huskinoj kuci. Usput su razoruzali dvojicu vojnika, nekog Keserovica I Alibasica, koji nisu smjeli ni da mrdnu. Kad su dosli u Huskinu Dabravinu, dobro su je osmotrili. Zatim su prisli I zastali neko vrijeme pored kuce. Bojali su se naoruzanog obezbedjenja, ali nije bilo nikoga. Pridjose najprije sa puskama na gotovs. U kuci je bila Nedjeljka, setra Adila, njena djeca, te Sabanova zena, koja se spremala za put. Saban je sjedio kraj ognjista na prostranoj serdzazi, a sin mu je sjedio u krilu. To je bio sin Eminove setre Zuhre, iz prvog Sabanovog braka.  Adila koja je u tom trenutku usla pogledala je kroz prozor. –Adila ko je to? – Emin I Bajro Baba.-odgovori Adila. Nedjeljka otvori vrata. U tom trenutku, na vratima se pojavise sa uperenim puskama njih dvojica. Napeti, spremni da pucaju…..Emin odgurnu Nedjeljku rukom. – dosao sam da osvetim brata Omericu!- povika Emin. Saban se pribi uza zid. – Sad mi neces umaci!?- rece.
U sobi nastade smrtna tisina. Zatim odjeknu pucanj, metak promasi Sabana. – Aj, braco, sta vi o uradiste!? – viknu Saban u smrtnom strahu. Emin repetira pusku. Odjeknu drugi potmuli pucnj, Saban pade k’o posjecen. Ubili su ga bez milosti ljudi  s kojim se druzio, odrastao I proveo znacajne dane svog zivota.  U kuci nastade pometnja. Djeca se razbjezase. Zene pojurise napolje bose. Nedjeljka panicno iskoci kroz prozor. Pobjegla je glavom bez obzira kroz vocnjak. ….Tek se u panicnom strahu zaustavila u mesarovoj kuci u komsiluku. Trazila je pomoc!
Niko se nije odazvao, svako se plasio zlikovaca. A u kuci se odigravala krvava drama. Huskina starija sestra uhvatila se za Eminovu pusku. Hrvala se s njim. Emin je snazno odgurnu I ona pade. Za to vijeme, Bajro Baba pljackao je dragocjenosti po kuci. – Ubij je!- rece Bajro Eminu. Emin je drzao pusku iznad njene glave dok je lezala na podu. Adila je cekala da je ubije. Emin ne htjede. Bajro je jos pljackao po kuci. Odmaknuo je pusku sa njenog lica. – E, sad mozes ici kuci!-rece Emin.  Adila ustade. Svezala je maramu…Bajro joj pridje. – Bi li voljela znati dje ti je Huska?- rece Bajro. – Bi?- odgovori Adila. – Ubili smo ti I Husku. Eno ga mrtva. Evo ti njegovog pistolja I kape.  – Pokaza joj Huskinu kapu I pistolj. Zaista, bili su njegovi. Nasta ona rece: – E, hajte, dabogda ni vi dugo ne hodali po svijetu!…..nakon toga Adila pade na koljena I tesko zaplaka za bratom. Ne osvrcucui se vise na nju, Bajro Baba se okrenu Eminu. – Emine, ne kupi vise stvari,-rece Bajro,-opet cemo doci za par dana.
Pobjegli su iz Huskine kuce. Dabravljani su ih skriveno posmatrali. Niko se nije usudjivao da se pojavi, ili da sta zapita, ili preduzme. Ubice su savrseno mirni, bez panike I straha, hitale kraticom, prema Cazinu. Kad su saznali za ubistvo, Stab Kladuske komande mjesta odmah je uputio na mjesto dogadjaja grupu partizana. Pronasli su Husku na cesti kako lezi u lokvi krvi. Pretrazili su obliznju okolinu, no nikoga nisu nasli. Niko im nista nije mogao reci o ubicama. Niti je bilo ikakvih tragova.
U prvim trenucima nakon Huskine smrti svuda u narodu I vojsci nastala je velika pometnja.  Vijest se sirila vrlo brzo, bilo da su je sirili neprijateljski vojnici ili narod Cazinsk Krajine., koju je volio Huska. Kad je Sukrija saznao za Huskinu pogibiju, mislio je o tome, kako je I sam izbjegao sigurnu smrt. Sjecao se kako su se jucer predvecer, njih dvojica zadrzali jos neko vrijeme u Kladusi. Huska ga je pozvao da ide s njim kuci u Dabravinu. Sukrija je to odlucno odbio., a Huska je tada bio narocito dobre volje. Odmah po primitku te vijesti , Sukrija je krenuo bez pratnje u Sumatac. Zurio je sam , cinilo mu se da ide suvise sporo, da nece nikad stici. Tek kasno u noc stigao je do kuce Nurije Kajtaza. Sutradan, rano izjutra, nastavio je put prema Stabu grupe. U blizini sela Lucke iznenada ga napadose. Pripucali su s odstojanja od oko 400 metara. Neko je viknuo.  – Drzite ga! Hvatajte komesara…! Bjezao je , skrivajuci se, od zaklona do zaklona. Na kraju se sklonio u jednu uvalicu a odatle se izvukao prema  Todorovu.  Neki starac na putu ispricao mu je da je Huska poginuo, I da su se dezerteri razmilili po selima. Bilo mu je jasno zasto su ga maloprije napali. Hvatala ga panika I strah. ………….
Slijedeceg dana u Klausi, na glavnom gradskom trgu, pored sredisnje dzamije, ukopavali su komandanta Milicije, Husku Miljkovica. Okupila se masa svijeta, koja je dosla da ga isprati. Iskopali su mu mezar na desnoj strani, uz samu ogradu dzamije. Pored tabuta okupili su se njegovi vjerni komandanti, u prvom redu.  Ahmo Hodzic, stajao je naslonjen na ogradu, nije mogao da prikrije suze. Brisao je suze teskim rukama. Na glavi je jos nosio fes sa mjesecom I zvijezdom. Pored njega je bio Hasica Veljacic, komandant I bataljona, tu je bio I komesar I bataljona, korpulentni Smajo Terzic, sa partizanskom trorogom kapom na glavi. Novi komandant Unske operativne grupe, Halil Sakanovic, bez suze na licu tresao se kao prut na vodi. Stajao je uz njih. I mnogi drugi koji nisu mogli se da pomire s njegovom smrcu. Masa naroda pronijela je njegov tabut, visoko uzdignutim rukama, kao sto to rade u Bosni u pocast gazijama I sehidima, nosili su bijeli tabut pokriven bijelim carsafom.
Malo podalje, posmatrajuci scenu sa strane, stajali su Sukrija Bijedic I Dusan Jandric ispred Staba grupe. Nosili su na glavama partizanske troroge kape sa crvenom zvijezdom.  Kad su donijeli tabut do mezara I spustili ga na zemlju, ljudi se postrojise da klanjaju dzenazu. Iz mase doprije tezak plac I krik. Hodza se okrenu masi I rece.  – Dzenaza se klanja jednoj muskoj osobi!- Poceo je da uci molitvu za dzenazu. – Allahu ekber,- odjeknu triput gromoglasno. Nakon sto su klanjali, u mezar ga spustise trojica njegovih komandanata. Kad hodze proucise molitve, imam Kladuske dzamije ustade I rece:
- Narode, vi ste poznavali Husku Miljkovica. Ako je nekom ostao duzan ili ucinio nesto nazao?!… hocete li mu halaliti….- Hocemo! Hlalosum! – odjeknulo je iz mase gromoglasno. Tako je zavrsio svoj zivot glavni komandant Muslimanske milicije u Cazinskoj Krajisni, Huska Miljkovic. Niko od onih koji su bili prisutni ovom dogdjaju nije mogao u tom trenutku da shvati dubinu I razmjere onoga sto se desilo ili sto ce se desavati oko njih……”
TEKST O UBISTVU HUSKE MILJKOVICA PREUZET JE iz romana “HUSKA MILJKOVIC”, autor Bakir Tanovic
Recezent  Mustafa Imamovic. Glavni urednik Muhamed Sarajlic.
Izdavac Svjetlost Sarajevo, 2004.
Izdanje je financijski pomogao D.o.o. “OIL-MEP” export-import Cazin

BiH, Velika Kladusa, Mlin kod Trnovacki Dabravina u blizini kuca Bajke Dervica uz cestu Velika Kladusa-Vrnograc – Mjesto ubistva Huske Miljkovica kako je opisano u romanu “HUSKA MILJKOVIC”, a  fotografisano nakon 66 godina, danas  27.aprila 2010.god.:

NA MNOGA PITANJA I DILEME OVE TESKE TEME, KRAJISNICI TRAZE ODGOVORE NAKON 66 GODINA OD UBISTVA LEGENDARNOG NASEG KOMSIJE, HUSKE MILJKOVICA. USKORO CETE PROCITATI STA O SVOM RODJENOM BRATU, DECENIJAMA OMALOVAZAVANOJ LEGENDI CAZINSKE KRAJINE, PRICA NJEGOVA RODJENA SESTRA HASURA KOJA ZIVI U AMERICI.

Izet Dizdarevic – Aga iz Cikaga

Objavito: Ned, 12/04/2011 - 17:24

Facebook komentari

Back to top