Na autostradi istine

Home

Na autostradi istine


Šta je zajedničko Olgi Sučić, Amiru Alihodžiću, Mirsadu Đoziću, Lejli Atiković i Savi Stjepanoviću ? Ne znate ?! Možda zna on, Radovan Karadžić. Upravo su se oni našli na putu njegovog sna. Upravo su oni postali prepreka na autostradi pakla i stradanja. Upravo je njih i hiljade njihovih vršnjaka poveo ravno u nestanak. Živjeli su na različitim krajevima ove napaćene zemlje, a opet ih se sjetio krvnik sa Durmitora.  No, neće ovo biti još jedno opisivanja biografije bezprizornog nacionaliste i zločinca. Ovo je priča o njima, o Olgi, Amiru, Mirsadu, Lejli i Savi. Priča je ovo i o njihovim vršnjacima koji su umakli kroz Radovanovo krvavo rešeto, a koji danas ne mare ni za Olgu, ni za Amira, ni za Lejlu, Mirsada ni Savu.

PIŠE  : FARUK AJDINOVIĆ

Mladi ljudi glavni su arhitketi društva u kojem živimo. Umjesto da postanemo režiseri svog boljitka u režiji života, mladi su postali marionete razapete između jeftine politike i vlastitih dubioznih uvjerenja. Po toj nekoj davno zadanoj definiciji, upravo mladim ljudima predstoji nezavidni posao izgradnje postkonfiliktnog, blago nakardnog, Bh. društva.  Građevinari znaju da svako građanje, pa i ono društevno, počinje od temelja. Temelj zgrade ili kuće je beton, a temelj zdravog, normalnog i iole proevropskog društva mora biti historija, istorija ili ti povijest. U BiH mladima taj fundament očigledno ne dostaje, pa je pitanje zašto nam je društvo, i nakon 15 godina od pogibije naših vršnjaka, tranizijsko i evidentno iskompleksirano.

Zašto mladi ne znaju svoju historiju ?! Najlakše će biti obrušiti se na naš kobiva obrazovni sistem u kojem se ne zna ko koga uči i školuje, no ako malo bolje, smirenije i detaljnije sagledamo situaciju moramo priznati sa su upravo mladi krivi što u izgradnji BiH nemaju zdrav historijski temelj. U vremenu kad je na sceni najdrskiji i najgnusniji historijski revizionizam, mladi ljudi na svaki pomen ozbiljnog sagledavanja naše, Bh, historije, odmahuju rukom.

„Mlade ljude ne treba zanimati rat“. Tako glasi poluistiniti i blago groteskni argument ovdašnje mladeži. Mladi ljudi ne smiju, nemaju više ni prava ni godina psihički živjeti rat, ali moraju, u ime pokoljenja koja dolaze, znati istinu, ne samo o zadnjem, već i o predzadnjem i onom tamo, i onom tamo ratu.  Živimo u vremenu kada su ratni i postratni demagozi i ideolozi spremni svaku marvu nazvati antifašistima, a svakog antifašistu prozvati zločincem. Upravo je zato od nevjerovatnog značaja da mi, mladi, znamo prošlost svojih naroda i svoje zemlje. Istina, bilo povijesna, bilo neka druga, ne smije biti došapnuta u uho mladim ljudima, jer istina ne smije imati ideološki predznak. Mi moramo sami, sa vremenske distance, učiti o svojoj zemlji, jer jedino tako možemo naučiti ponešto  i o sebi.

Zamislite mladog Francuza koji Charlesa  De Gaullea u javnim novinama ili na internet forumima proziva za latentnog fašistu ! Ili zamislite mladu djevojku iz Osla koja u istim tim novinama i na istim tim interentskim forumima nesretnom Kvinslingu zahvaljuje na njegovim „podvizima“! Znam da nije lako, ali ipak pokušajte.Lakše će biti ako zamislite mladog građanina Bosne i Hercegovine kako po interenetu veliča Hitlera i odaje mu počast što je ubijao „ proklete“. Pravi je to dokaz da revizionizam polako ispira mozgove mladosti ove zemlje, pa neće biti čudno ako se ono 5-ero sa „Radovanove autostrade“ za nekoliko godina okarakterizira kao teroriste, kolaboracioniste ili nešto još gore. „Ne treba živjeti u prošlosti“, je za razliku od prethodnog, argument koji je koliko-toliko tačan. Prošlost je stvar kojom se bave historičari, ali bez jasno utvrđene, jedinstvene istine u prošlosti, ne može biti normalnog života u sadašnjosti. Sve je to rezultat Bh. patenta i fenomena pod nazivom „Tri paralelne istine“, u kojima postoje tri različite žrtve i tri različita zločinca.

Mlade ljude historija ne zanima kad je u pitanju edukacija i učenje o istoj. No, kada se pojavi potreba za psovanjem bliže ili dalje rodbije četničke, balijske ili ustaške, mladi stoje u prvim redovima. Nije to država u kakvoj možemo normalno živjeti. Tužno je, da tužnije biti ne može, kad shvatimo da je Balkan toliko nesretan, nespretan i čudan prostor, na kojem istina ovisi od geografske širine.

Rekoh na početku da je historija fundament normalne budućnosti. Historija se danas pravi u sadašnjosti. Jedni govore jedno, drugi drugo, a mladi koji , ako su „arhitekti budućnosti“ moraju znati činjenično stanje, prate tu partiju ping-ponga čekajući da se dogovore i kažu im dogmu u koju će slijepo vjerovati.  Stara je i povjerena mantra : „Zaboravite svoju prošlost i ona će vam se ponoviti“. A BiH ima tako kompleksnu prošlost da je zadnje što nam treba ponavljanje svega toga.I naposlijetku ne mogu a da se ne osvrnem na naš vrli obrazovni sistem u kojem se, bez razumne sumnje, ne može utvrditi ko tu pije, a ko plaća. U jednoj školi se uče dvije potencijalne istine, koje djele samo vrata učionica. Onda se djeca, naši budući „arhitekti“ gledaju prijeko, jer im je učitelj rekao da su ga  sunarodnjaci njegov druga iz trećeg B htjeli ubiti. I tako u nedogled… Sve dok nam ne istekne vrijeme.

Nakon što Ste (ako Ste ) ovo pročitali, posjetit ćete još neke internet stranice, a sa svakim klikom miša blijedijeće sjećanje na ovaj tekst. I uredu je to. Ali nemojte, nemojte u ime generacija koje dolaze, zaboraviti na Olgu Sučić, Savu Stjepanovića, Lejlu Atković, Đozić Mirsada, Amira Alispahića, ali ni na hiljade onih čija je mladost prohujala u vječnost.

Dok god oni čekaju u zapećcima naših sjećanja protjerani od strane svakojakih trivijaliteta i gluposti, BiH će biti zemlja sa teretima prošlosti, nesređenom i troduplom istinom, bez nade i snova. Dok god se i jedni i drugi i treći ne usaglase da su godine ovo 5-ero , ali i hiljada drugih mladih ljudi  prevelika tragedija za sviju, očevi i majke te djece će tiho kročiti kuglom Zemaljskom. Tišinom koja opominje, tišinom koja zaglušuje…

Objavio: Pet, 02/12/2011 - 15:27

Facebook komentari

Back to top