Nemoj brate na brata!

Home

Nemoj brate na brata!


Pila se jutarnja „kahva“,iz nekakve šerpe kojoj se od silnog boravka na otvorenom plamenu ni za žicu ne zna. Nekakvi tmurni oblaci se nadvili, kiša je gasila vatricu pored rovova. Jutarnja „kahva“ i dovikivanje: “Jesil se naspav’o babin?…Imal vas manje didov?…Koji ste, znate li…?“

Piše: Bekir Bajramović

Nisam pozorno pratio sva pitanja i to dovikivanje, (jer se u našem rovu vodila žestoka rasprava, da li je ova „kahva“ koju pijemo, od pržene raži ili je od žira), sve do trenutka kad je sa našeg susjednog rova,odjeknuo glas prodorniji i bolniji od svih do tada, povik koji je sledio krv u žilama ratnika na obje strane: “Brateee, ovdje je Vego. Nemoj brate na brata.“

Te smjene su se braća redovno dovikivala, i svako pitanje, svaki povik upućen rođenom bratu, poput noža su zarezivali duboko u srce. Ja ne znam šta je dalje sa braćom bilo, znam samo da te smjene nije ispaljen nijedan metak, znam da smo te smjene spavali.

Nije se priča o braći ni danas završila. Ne daju stalno nastanjeni na kandidatskim listama i njihovi slijepi sljedbenici, da ovakvim pričama dođe kraj, jer njima to ne paše, ne paše njima da braća zajedno kahvu popiju. Njima ta bratska kahva ne odgovara,njih još uvijek nekakvi tmurni oblaci bratske mržnje, održavaju u udobnim foteljama,iz kojih i jedni i drugi pišaju „braći“ za vrat, strave ih da to opet ona ratna kišica rominja, a nisu im za ovo vremena čak ni kišobrane dali. Njima bratska krv dođe kao aperitiv prije ugodne gozbe, prije njihove ponovne, dugogodišnje vladavine.

A meni braća ostala u sjećanju. Ostala mi u sjećanju i starica, majka od našeg poginulog ratnog druga, kada smo sa položaja došli da mu dženazu klanjamo, a ona nas gleda slomljena od bola, gleda naše puške i moli iznad ubijenog djeteta: “Nemojte, djeco moja, nemojte pucati ako ne morate, nemojte jer i ono tamo su nečija djeca.“

Majka nad ubijenim djetetom je mogla ovo reći, ali ne mogu oni koji su se dokopali udobnih fotelja i državničkih zvanja, izniklih iz suza i bratske krvi, i neće nikad ni reći jer su mnogi od njih tada a i sad, svoju djecu izvukli iz ovog tradicionalnog „Bosanskog lonca“, kojeg uvijek iznova stavljaju na vatru bratske mržnje,da se eto ne bi ohladio jer će se ohladiti i njihova vladavina,njima paše da „Bosanski lonac“vječno kuha..

Priča o bratskoj mržnji će završiti kad prestanemo slušati huškanja stranačkih lidera, kad ne budemo čuli njihove ratne pokliče :“Ubij, jer ostaćemo bez položaja,“ kad prestanemo kopljima stranačkih zastava marisati jedni druge, kad ponovo budemo komšije, prijatelji i braća, kad prestanemo i našu djecu trovati mržnjom zbog nekog tamo ustoličenog parlametarca, zbog nekog ko bratsku krv masno i debelo naplaćuje.

Možda će tada, kroz tmurne oblake mržnje koji su se nad nama nadvili, probiti prve zrake sunca i najzad nam obasjati to naše bolje sutra, čućemo bolnu molbu majke nad ubijenim sinom,možda nas probudi iz ovog zombijevskog stanja miris gorke ratne „kahve“koju braća nisu zajedno popila,možda nas probudi(da već jednom progledamo bar zbog naše djece), jecaj koji će nam slediti uzavrelu krv u žilama, taj bolni povik:“Nemoj brate na brata.“

Objavio: Pet, 02/12/2011 - 16:39

Facebook komentari

Back to top