Ostvaren američki san

Home

Ostvaren američki san


Prvi Krajisnik-Kladusanin koji je goloruk I skoro bosonog koji je sa bijelim izbjeglickim kesama dosao u americku drzavu Teksas grad Houston 16.jula 1993.god., je Nurija Muratovic. Doselio je u Ameriku sa suprugom Ajkom, sinovima Almirom  ( 1988.) I Amerom (1992.). Danas nakon toliko godina familiji Muratovic se ostvario tzv. americki san (“American Dream” ) koji sanja vecina doseljenika na  novi kontinent. Nurija sa suprugom Ajkom, sinovima I kcerkom Fatimom koja je rodena u  Americi 1999.god. zivi sretan porodicni zivot, vodi veoma uspjesno dva biznisa: kompanija “Nurija’s auto inc.” u kom se vrsi servis auta, tehnicki pregled I prodaja auta, te firmu “Big Time, inc.”  gdje se prodaju novi I polovni auto dijelovi. Muratovici zive u ogromnoj  I otplacenoj teksaskoj kuci vrijednosti skoro pola miliona dolara, ima nekoliko auta, skoluje dijecu, te polako prosirujuci I usavrsavajuci svoje biznise ceka zavrsetak obrazovanja dijece I zenidbu sinova.

DJETINJSTVO
A kakav je bio Nurijin trnoviti zivotni put  od sela Sestanovac, iznad Vrnograca, opstina Velika Kladusa u kom je roden decembra 1964.god. kao prvo dijete oca Ibrahima zvanog Ibro (r.1946.-nestao 1995.)  I majke Fatime (Dudukovic r.1944.- poginula1995.), do americkog grada Houstona I danasnjeg sretnog zivota ispricao je on sam.
“Roden sam 1964.god. U mojoj ranoj mladosti (5 mjeseci) roditelji su se rastali, otac se ponovo ozenio i mene je odhranila tete Fadila (djevojacko Kostic) iz Dolova. Poslije zavrsetka osnovne skole u Vrnogracu kao petnaestogodisnjak sam otisao na rad u Sloveniju, Trzic decembra 1979.god. Krenuo sam u svijet za boljim I sretnijim zivotom. Vrijeme je prolazilo, imao sam pofino planova koje nisam ostvarivao. Radio sam u Sloveniji, putovao ponekad vikendima u zavicaj (vise u jesen kad su komusaci) i tako sam izasikovao svoju zivotnu saputnicu te ozenio sadasnju svoju suprugu Ajku (djevojacko prezime Mulalic) iz Caglice.  Poceo sam vise da radim, zivotni planovi su se promijenili. Uzeo sam novo mjesto I sagradio malu kucicu za nas. Prvog sina Almira smo dobili 1988. u Sloveniji Golnik, a kad  sam otisao raditi u sjevernu Italiju (1991.) suprugu sa sinom sam vratio kuci u Bosnu. Po otpocinjanju ratova u Hrvatskoj I Bosni doslo je do zatvaranja koridora kojima smo dolazili u posjetu kucama, te od marta 1992.god. kad su poceli okrsaji I barikade po Bosni vise se nije moglo u rodni kraj.

ODLAZAK NA RATISTE
Zbog borbi, rata, raznih desavanja I zatvaranja puteva mi izvana nismo mogli doci  u Krajinu, do svojih kuca I familija. Nije bilo puno izbora I rijesenja, ali slusajuci svakojake vijesti iz rodnog kraja uporno sam trazio nacin kako da dodem do svoje familije. Saznao sam da se negdje u Rijeci sakupljaju dobrovoljci Bosanci koji ce da idu na ratiste u Bosnu da pomognu I otisao sam. Prijavljivalo se u vise gradova Slovenije I Hrvatske: Rijeci, Izoli, Portorozu, Piranu, a jednomjesecnu obuku smo imali u bivsoj kasarni JNA na Rupama gdje nas je trenirao major Fikret Cuskic iz Kozarca. On je bio aktivno vojno lice, major po cinu u bivsoj  jugo armiji, napustio je vojsku I zivio u Austriji ili Svicarskoj. Dosao je da nas priprema I vodi kuci za BiH. Na pocetku nas je bilo 850 prijavljeni, nakon treninga I obuke spao je broj na 600, poslije dobivanja uniformi ostalo nas je 400, kad se dijelilo oruzje I municija bilo nas je 200, te konacno noc pred polazak za Bosnu ostalo nas je tacno 149 najuporniji dobrovoljaca.  Naoruzani I pod punom opremom krenuli smo 25.aprila u koloni sa autobusima I kamionima na kojima je bila artiljerija I municija, da bi negdje kod Sarajeva stigli 26.aprila 1992.god. U nasoj jedinici su bili sve Krajisnici I zato se zvala “7.Krajiska”, a bili smo na srednjobosanskim predjelima valjda okrenuti prema nasoj Krajini kad nam je cilj bio doci tamo. Jula 1992. u borbama iznad Travnika ranjen sam u vrat od dum-dum metka, te sa jos 37 ranjenika  prebacen za Rijeku. Svih 36 ranjenika je dobilo papire I otislo na lijecenje u London, Engleska,  gdje su I ostali a ja nisam htio te sam se poslije dvije sedmice malo zalijecen ponovo vratio u Bosnu na ratiste, u svoju jedinicu. Ucestvovali  smo u teskim bitkama kod Trnova, Viteza, Travnika, D.Vakufa, Jajca…

ZAROBLJAVANJE-LOGOR MANJACA
U borbama na Podovima  iznad Jajca zarobili su me 22.oktobra 1992.god. sa oruzjem u rukama srpski specijalci iz Banja Luke. Mene I jos jednog po prezimenu Tatic (ime sam zaboravio, iz srednje Bosne je a znam da je otisao za Svicarsku). Nasa jedinica  “7.Krajiska” ostala je sama na liniji fronta, koji su dan ranije saveznici Hrvati iz HVO  napustali pod izgovorom da su predugo na ratistu  I treba im doci smjena. Nismo  dozvoljavali da oni idu, bilo se I zapucalo na Karauli kako bi se sprijecio odlazak dok nedodu nove jedinice, ali komandir major Cuskic Fikret je javio da se oni ipak puste. Nove hrvatske jedinice nisu dosle, ostali smo sami bez bokova. Zestoke su bile borbe, I tog dana kada sam neprijatelja vidio da dolazi iza leda  znao sam da nam nema spasa. Odlucio sam se predati sa svojim saborcem Taticem, da bi se ostalih nasih dvanaest kolega niz liniju spasilo-javili smo im da bjeze, a mi cemo ostati I predati se pa sta bude. .Zarobili su nas ratnici specijalne srpske jedinice iz B.Luke. Jedan je isukao zicu I posao prema meni, ali ga je drugi “dobri covjek” sprijecio I rekao da nas dvojicu zarobljenih niko ne smije pipnuti. Cak je skinuo svoju jaknu I dao mi da je obucem, posto je bilo jako hladno. Od tih specijalaca koji su nas zarobili niko nas nije dirnuo. Naprotiv, odveli su nas kod vikendice gdje im je bila baza. Nudili su da jedemo pasulj sa slaninom, kruh, ostale hrane, pica svakojakog. Ali nije islo, nismo mogli jesti iako smo bili gladni I premoreni. A onaj nas zastitnik je bogami govorio ljudi jedite, prazna vreca ne stoji, sta ce I kako ce dalje biti sa vama kad odete od nas ja ne znam. Kasnije nas je zadesila strahota. Proslijedili su nas u neku komandu I odmah po ulasku unutra oko 9 navecer pocela je nevidena tuca I ispitivanje koje je trajalo do 3 ujutro. Petorica su nas tukli svim I svacim, prebili su nas toliko da nismo mogli prepoznati jedan drugoga. Vidio sam svoju smrt koja nije dosla. Slozio sam pricu koje sam se drzao kao pijan plota; da sam samo stigao na ratiste u Bosnu iz Italije s namjerom da idem kuci, da sam neiskusan u ratu, papire nikakve nisam posjedovao, a samo sam morao priznati da sam bio komandir odjeljenja a u stvari sam bio komandir voda. Tako prebijene I izmrcvarene su nas odveli u logor Manjaca, gdje sam odmah na ulasku dobio dvije zestoke pleske kad me cuvar upitao odakle sam I jesam li babin, a ja potvrdio da jesam. Vise nas niko nije dirnuo, a ostale jesu prozivali, ispitivali, odvodili, tukli, I sta sve ne. Odmah iza nas su doveli dvojicu, prebili ih na mrtvo ime I takve bacili u samice.

OSLOBADANJE IZ LOGORA
57 dana smo proveli u logoru Manjaca, gdje je tanka nit  dijelila zivot I smrt. Bio sam totalno izgubio nadu I vjeru u zivot. Boraveci tako u logoru, u stvari stalama za stoku, gledajuci limeni krov zatrazio sam (zamolio) boga dragog da mi da neki znak hocu li se izvuci ziv iz ovog pakla. Ispod krova zapuha lagani vjetric nekoliko sekundi I stade, te se isto ponovi jos dva puta u pola sata. To mi je bio pozitivan odgovor na moj naum i pitanje svevisnjem. Od tad sam znao da cu preziviti I nisam se bojao nicega vise. Preko Crvenog krsta I UNHCR-a svi logorasi iz ovog zloglasnog kazamata su u tri grupe (14., 16., I 18.decembra 1992.god.) oslobodeni I prebaceni u Hrvatsku, grad Karlovac. Ocekivao sam da cu biti osloboden na moj rodendan (16.decembar) sto bi bio bas moj novi rodendan. Ali ne, prebacen sam u zadnjoj grupi iz logora Manjaca za Karlovac 18.decembra 1992.god.

SPAJANJE FAMILIJE I LET ZA AMERIKU
Medunarodne organizacije su nama bivsim logorasima-ratnim zarobljenicima  ponudile da izaberemo u koju drzavu zelimo da idemo:Evropa ili Amerika. Odabrao sam Ameriku, ali nisam htio da idem dok mi ne dovedu zenu I dijecu iz Bosne. Imao sam zakazana dva leta koje sam uporno odbijao I nisam htio da selim bez zene I dijece koji su bili u Bosni. Konacno su ih dovezli kod mene u Karlovac 15.juna 1993.god. Unproforci su transporterom otisli u selo Sestanovac kod Velike Kladuse, pokupili suprugu Ajku I sinove, te dovezli kod mene u Karlovac. Nakon toliko vremena bili smo ponovo zajedno. Cekali smo novi let za Ameriku I konacno tridestprvi dan nakon spajanja familije poletili iz Evrope za Ameriku. Interkontinentalnim letom iz Njemacke, Minhen u avionu boing smo napustili evropski continent i 16.jula 1993.god. sletili u obecanu zemlju Ameriku, u visemilionski teksaski grad Houston.”
Familija Muratovic (Nurija, Ajka, Almir,Amer) je vjerovatno prva kladuska porodica koja je u ovim ratnim godinama doselila na americki kontinent, te zacrtala puteve I staze kojima ce u sljedecim ratnim I poratnim godinama na desetine hiljada Krajisnika doseljavati u U.S.A. spasavajuci se od prokletog rata, izbjeglickog ocaja, poratne bijede I neimastine.

P.S.
U sljedecem nastavku o Muratovicima:  pocetak zivota I rada u Americi, odlazak u Brazil na rad, slanje papira kolegama I rodacima u Kuplenskom I Gasincima, pocetak privatnog biznisa, vijesti o smrti majke I nestanku oca, humanitarni rad I zahvalnost, itd….

Izet Dizdarević (USA)/cazinet

Objavio: Ned, 04/12/2011 - 17:45

Facebook komentari

Back to top