Ramiz Huremagić, direktor RA Dundo Bears

Home

Ramiz Huremagić, direktor RA Dundo Bears


Mi Cazinjani smo uvijek bili poznati kao svojeglavi i tvrdoglavi ljudi. Zbog toga su nas i voljeli i mrzili i bili nam zavidni na tome. Danas je ta slika u dobroj mjeri poljuljana i to zahvaljući isključivo nama samima. Cazin je danas, izvan Cazina, više prepoznatljiv po lošim i ružnim stvarima nego po dobrim i lijepim. Ne zbog toga što dobrih i lijepih nema već zbog toga što o njima niko ne priča. Bar ne dovoljno ili u onoj mjeri koju takve stvari zaslužuju. Volio bih da se to počne mijenjati. Volio bih da vratimo onaj naš tako prepoznatljivi “nam” i da iskoristimo sav potencijal koji imamo. A imamo ga itekako jer imamo ljude. Kako u samom Cazinu tako i širom svijeta.

Razgovarala: Lejla Hairlahović

Gospodine Huremagiću, nakon više od deset godina, opet ste prisutni u Cazinu. Direktor ste RA Dundo Bears koja okuplja djecu sa područja općine Cazin. Otkud želja za takav doprinos cazinskom sportu?

Reći da sam „prisutan“ je ipak malo prejak izraz jer je to moje prisustvo puno manje od onog koliko bih ja htio i volio da budem prisutan u svom Cazinu. Zbog mojih profesionalnih obaveza ipak sam vezan za Sarajevo već skoro 15 godina, mada se trudim dati svoj maksimum za dobrobit sporta u Cazinu. Jednostavno, previše se osjećam Cazinjaninom i Krajišnikom da bih svoje korijene zaboravio. Stoga sam početkom 2009. godine i došao na ideju da pokrenem rukometnu akademiju u Cazinu i na taj način dam svoj skromni doprinos poboljšanju kvalitete života školske omladine sa područja općine Cazin. Tako da sam tu ideju prezentovao svojim prijateljima Muhamedu Toromanoviću i Lejli Hairlahović, koji su je sa zadovoljstvom prihvatili i sa kojima sam i osnovao Akademiju. Ostatak priče vam je već poznat i danas rukometna akademija „Dundo medvjedići“ ima oko 80 polaznika. U radu Akademije je angažovano nekoliko trenera i trenažni proces se odvija dva puta sedmično u sportskoj dvorani Medrese Džemaludin Čaušević i u sportskoj sali Onovne škole Ćoralići. Na žalost, zbog profesionalnih obaveza, Muhamed je nedavno odstupio sa pozicije koju je imao u Akademiji. Nama u Akademiji je iskreno žao i ovom prilikom mu se želim zahvaliti na doprinosu koji je dao radu Akademije.

RA Dundo Bears je prva akademija rukometa na ovom prostoru. Koliko je ideja prepoznata i podržana od strane društvene zajednice i okoline općenito?

Nažalost, u ovom pogledu mi još uvijek nemamo podršku koju smo očekivali. Kad je u pitanju nivo općine Cazin, tu još uvijek nismo dobili bilo kakvu podršku, kako od Općine Cazin tako ni od privrednih društava i poduzetnika sa područja naše općine, unatoč našim višestrukim pismenim molbama za podršku i prijedlozima za poslovnu saradnju. Još uvijek želim da vjerujem da se tu ipak radi samo o nedovoljnoj informisanosti i nerazumijevanju značaja ovog projekta za našu općinu i da će, kako Općina tako i preduzeća i poduzetnici, uvidjeti značaj zbrinjavanja naše djece i etabliranja Cazina kao respektabilnog sportskog rukometnog centra. Tim prije što se radi o stvarno minimalnim sredstvima neophodnim za osnovni rad Akademije i projektu koji omogućuje višestruku isplativost, u dugoročnom periodu, kako za samu lokalnu zajednicu tako i za našu djecu i cazinski sport u cjelini.

Do sada je projekat Akademije dobio podršku Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine i to na temelju konkursa za sportske projekte u Bosni i Hercegovini, te od Vlade USK kroz Sportski savez kantona.
Iskreno se nadamo da će ovaj projekat zaživjeti u punom kapacitetu i da ćemo u godinama koje slijede biti značajna tačka na mapi rukometnog svijeta i da će polaznici naše Akademije pronositi slavu, kako Cazina tako i naše države.

U ciljevima RA se navodi da je to odgojno-obrazovna akademija. Dakle, nije to samo sport?

Naravno da to nije samo sport. Ipak se tu radi sa djecom mlađeg uzrasta i naš cilj je da Akademija bude jedna vrsta odgojno-obrazovne ustanove koja bi služila kao nadopuna školskom sistemu i odgoju koji ta djeca dobivaju unutar svojih porodica. Tako da je naš cilj, prije svega, da naši polaznici budu ogledalo naše općine i da damo svoj skromni doprinos u formiranju njihove ličnosti, odnosno njihovom izrastanju u uzorite građane našeg grada.

Magistar ste krivičnog pravosuđa i kriminologije sa prestižnog Velškog univerziteta u Kardifu u Velikoj Britaniji i doktorant na doktorskom studiju u Ljubljani. Direktor ste Rukometne akademije u Cazinu. Otkud veza sa rukometom i angažiranost u istome?

Jeste. Magistrirao sam 2002. godine u ovom prelijepom velškom gradu kao stipendista Britanske vlade. Zasigurno jedno od mojih najvećih i najljepših životnih iskustava. Ono čime sam bio posebno impresioniran za vrijeme boravka u Velikoj Britaniji je masovnost u bavljenju sportom, kako rekreativno tako i profesionalno. Sportski kapaciteti su dostupni maltene svakom ko ima interes za bavljenje sportom i zaista su rijetki ljudi koje sam upoznao da se nisu bavili bar jednim sportom rekreativno. Isljučivi krivac za moju ljubav prema rukometu je fenomen rukometnog kluba Metaloplastika i one zlatne generacije Bašića, Vujovića, Cvetkovića, Isakovića, Mrkonje i drugih koji su bili rukometni virtuozi i čarobnjaci i, po meni, neponoljiv tim u svjetskim razmjerama. Nikad niko neće igrati rukomet kao što su to oni činili. I zato ću im vječito biti zahvalan na prelijepim uspomenama iz moje mladosti koje nosim zahvaljući njima. A što se tiče rukometa inače, rukometni sport je oduvijek bio predmet mog posebnog interesovanja i čini mi se da je to sport koji, po meni, najbolje odgovara ovom našem podneblju i mentalitetu. Čvrstina, snaga, upornost, hrabrost, dinamičnost i odvažnost su one osobine ovog plemenitog sporta koje ga čine meni toliko dragim. A naročito imajući u vidu fizičke i mentalne prirodne predispozicije našeg stanovništva, koje je naprosto stvoreno za ovaj sport.
Što se tiče aktivnog angažmana u rukometu, osnosno u RK Bosna iz Sarajeva, za to je najveći krivac moj prijatelj Vojislav Rađa, sadašnji selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine. On je najodgovorniji što sam ušao u te vode jer sam, na njegov nagovor, počeo svoje aktivno učešće na rukometnoj sceni Bosne i Hercegovine.

Rukometni radnici u Bosni i Hercegovini vas poznaju kao bivšeg dopredsjednika Upravnog odbora  RK Bosna Sarajevo i kandidata za Izvršni odbor RS BiH. Pošto ste u RK Bosna Sarajevo bili za vrijeme historijskog uspjeha i polufinala EHF Kupa kupova, koliko ćete ta praktična iskustva i poznanstva iskoristiti za rad RA Dundo Bears?

To je svakako bilo jedinstveno iskustvo i osjećaj da ste u vodstvu jednog takvog kolektiva koji napravi takav sportski rezultat je jedinstven i neponovljiv. Pobjeda nad Hamburgom u Sarajevu je ogroman rezultat klupskog rukometa i trebalo bi da bude putokaz za daljnji rad i stvaranje novih rukometnih naraštaja i rezultata. Sigurno ću u najvećoj mogućoj mjeri nastojati ta iskustva pretočiti u rad Akademiji i iskoristi brojna prijateljstva, poznanstva i kontakte koje sam stekao u periodu dok sam bio član Uprave RK Bosna. Također, bio sam u prilici i da vidim puno toga kada je u pitanju rad i organizacija nekih od najvećih evropskih klubova i iskreno vjerujem da ću bar nešto od toga uspjeti implementirati u Cazinu.

Uvijek se vraćate u Cazin, u ljeto 1992.godine ste preko Slunjskih brda došli u Cazin i priključili se ARBiH, poslije rata odlazite u Sarajevo. Opet se vraćate, ali ovaj put sa idejama i projektima. Je li veza sa Cazinom toliko jaka ili vi u Cazinu vidite neiskorišteni potencijal?

Ja iz Cazina nisam nikad otišao, niti ću ikad otići. Temelje onog što sam danas, ja sam dobio ovdje i to ostaje zauvijek. Moja porodica i moji prijatelji u Cazinu su još uvijek moja najveća podrška i nigdje na svijetu ne mogu biti tako „rahat“ kao u svojim Ćoralićima i svom Cazinu. Nakon 15 godina života u Sarajevu, mnogi se čude kako to da nisam poprimio sarajevski govor. A odgovor je vrlo jednostavan: Cazin u meni je puno jači od svega onog gdje trenutno živim. To se ne može mijenjati, to se ne može zaboraviti. Jer, to sam ja.
Kad je Cazinu to bilo najpotrebnije, ja sam se vraćao. Tako je bilo 1992., tako je na određeni način i sad, a iskreno vjerujem i živim u nadi da ću jednog dana imati priliku da se u potpunosti predam ovoj sredini, u puno većem obimu i i na puno značajniji način nego što je to sad. Ovi divni ljudi zaslužuju da im se vrati ponos i očuva čuveno krajiško ljudstvo. Mi koji smo otišli u bijeli svijet i nešto postigli, nikad ne smijemo zaboraviti odakle smo krenuli, da je to naša rodna gruda i da imamo obavezu da nešto i vratimo ovoj sredini. Ovo su sposobni i vrijedni ljudi, nadasve velika srca. Za sada sam ovdje prisutan kroz rad Akademije što ne znači da neće doći vrijeme i za mojim drugačijim prisustvom. Nadam se svakako prije penzije. (smijeh)

Malo je u Cazinu poznato da ste zajedno sa Izetom Pervizom napisali scenarij za film Dim duhana koji je 2004. godine bio proglašen najboljim scenarijem na SFF. Otkud u tim vodama?

Prvo jedna mala ispravka. Scenarij nije bio baš „najbolji“ u selekciji Cinelinka Sarajevo film festivala jer se i ne bira najbolji scenarij, već se samo pravi odabir po ocjeni žirija nekoliko najboljih scenarija koji se nude producentima za vrijeme trajanja SFF. Ono što je tačno jeste da je ovaj scenarij iste te godine odnio jednu od prvih nagrada Fondacije za kinematografiju FBiH. Nažalost, to nije pomoglo da se ova priča i ekranizuje tako da još uvijek stoji u ladici i čeka neka bolja vremena.
A otkud Izet i ja? Prvo, nas dvojica smo dugogodišnji prijatelji. Drugo, negdje u ljeto 2003. Godine, ja jednostavno više nisam mogao da tu priču nosim u sebi. Ona je morala izaći napolje tako da sam samo jednog dana otišao kod Izeta i rekao: Izete, ja imam takvu i takvu priču, hoću da je zajedno stavimo na papir. U sljedećih sedam dana, na balkonu njegovog stana, rodio se „Dim duhana“. Jedna ljudska priča o mojoj mladosti, odrastanju i onom što nam se desilo kad smo trebali da živimo. Priča o ljubavi, smrti, laži, kriminalu i pohlepi. Priča o usudu Krajine. Priča o beznađu u našim glavama nakon što je zlo stalo. Neki će reći, još jedna priča o ratu. A ja kažem, još jedna ljudska priča o malim ljudima kojima se rat desio kao to se nekima desi uragan El Nino. Naravno, priča je smještena u Krajinu i, na određeni način, predstavlja i svojevrsni slikovni omaž ljepoti ovog kraja. Još da se snimi i niko ne bi bio sretniji od mene.

Kakvi su planovi u RA Dundo Bears, da li ste vec uspostavili veze sa nekim akademijama i klubovima? Kakav je odnos sa rukometnim klubovima u Cazinu, sportskim savezom?

Trenutni prioritet je osigurati potrebna sredstva za nesmetan rad Akademije do kraja godine. Na proljeće planiramo krenuti sa prvi oglednim utakmicama. Ukoliko nam finansijska situacija to dopusti, planiramo održavanje ljetnog kampa, te ćemo nastojati naše polaznike odvesti na neke značajnije rukometne utakmice. Također, planiramo u Cazin dovesti nekoliko poznatih imena među rukometnim trenerima i igračima. Nekolicina reprezentativaca BiH već je obećalo doći u Cazin i provesti određeno vrijeme sa polaznicima naše Akademije.
Što se tiče saradnje sa drugim rukometnim klubovima u Cazinu, želim istaći da je Akademija ipak u povojima i da je, prije svega, obrazovno-odgojna institucija, te da će to svakako biti pitanje koje ćemo razmatrati u doglednoj budućnosti, dok Akademija stasa. U svakom slučaju, uvijek ćemo biti za svaki oblik kvalitetne i ozbiljne saradnje. Samo ozbiljan i studiozan rad u svim klubovima može dovesti do prosperiteta rukometnog sporta u Cazinu. Na kraju, to bi trebao biti naš zajednički cilj.

Posjećujete li INFO PORTAL GRADA CAZINA  cazin.net ?

Naravno da pratim portal cazin.net. To je moje obavezno štivo i najmanje dva puta dnevno moram svratiti na vaš portal. Na neki način, vaš portal je moj prozor u Cazin i daje mi priliku da redovno pratim šta se događa u našem gradu. Tim prije što sam ja neka vrsta internetskog ovisnika koji uz jutarnju kafu, umjesto pisanih medija, prednost daje ovim elektronskim i online izdanjima. Također mi je drago što mogu primjetiti da postaje sve kvalitetniji i posjećeniji. Nadam se da će se taj trend i nastaviti i da će cazin.net biti još i bolji i da će i dalje uspješno biti neka vrsta ogledala Cazina u ovom virtualnom svijetu.

Poruka za kraj

Pošteno govoreći, uvijek je najteže odgovoriti na ovakvu vrstu pitanja tako da mi čitatelji ne zamjere ako moj odgovor možda ne bude u skladu sa njihovim očekivanjima. Tako da, uz moju zahvalnost redakciji cazin.net-a na pruženoj prilici i datom prostoru, želim da kažem sljedeće.

Mi Cazinjani smo uvijek bili poznati kao svojeglavi i tvrdoglavi ljudi. Zbog toga su nas i voljeli i mrzili i bili nam zavidni na tome. Danas je ta slika u dobroj mjeri poljuljana i to zahvaljući isključivo nama samima. Cazin je danas, izvan Cazina, više prepoznatljiv po lošim i ružnim stvarima nego po dobrim i lijepim. Ne zbog toga što dobrih i lijepih nema već zbog toga što o njima niko ne priča. Bar ne dovoljno ili u onoj mjeri koju takve stvari zaslužuju. Volio bih da se to počne mijenjati. Volio bih da vratimo onaj naš tako prepoznatljivi “nam” i da iskoristimo sav potencijal koji imamo. A imamo ga itekako jer imamo ljude. Kako u samom Cazinu tako i širom svijeta. Siguran sam da niko ne voli Cazin manje ako živi van njega. Siguran sam da je malo ko vezan za svoju sredinu kao što smo mi vezani uz Cazin. Volio bih da počnemo cijeniti rezultate a ne da sudimo ljudimo na temelju predrasuda i ogovaranja zasnovanih na netačnim i nepotpunim podacima. Krajnje je vrijeme je da počnemo misliti, ne samo o nama samima, nego o budućnosti naše djece. To je bio i isključivi razlog i jedini motiv koji me vodio kad sam odlučio da krenem sa realizacijom ideje o rukometnoj akademiji. Isto tako ću se uključiti i dati svoj maksimum i za svaku drugu ideju ili program koji će donijeti korist našoj djeci i samim tim i našem Cazinu. To što sam sad izvan Cazina, ne znači da ne mogu pomoći i ta činjenica me ne oslobađa odgovornosti za trenutno stanje. Siguran sam da većina onih koji su u istoj poziciji kao i ja dijele moje mišljenje i da će njihova ljubav biti uvijek dovoljno jaka da ih motiviše da gradimo bolju budućnost Cazina. Možda će ovo nekom zvučati kao patetično idealističko obraćanje u nekakvoj kampanji. Međutim, ja za ovo svoje vjerovanje imam i konkretan dokaz. U svojih 37 godina nikad nisam doživio da okrenem glavu od bilo koga u svom gradu ili da je neko okrene od mene. Postojale su situacije kad nisam dijelio ista mišljenja sa svojim sagovornicima i kad smo imali različita viđenja. Ali nikad sebi nisam dopustio da o nekom stvorim ružno mišljenje ili da ga potcjenjujem samo zbog toga što nismo isto mislili. Sretan sam što mogu sa svakim sjesti i popiti kafu. Sretan sam što moje dijete to može da vidi kad dođemo u Cazin i što za sebe sa ponosom kaže da je “rođeni Cazinjanin” unatoč što mu u rodnom listu stoji Općina Centar Sarajevo. Cazin ima budućnost jer ima svoju djecu, što ima nas sve koji ga nikad neće prestati voljeti. Ne dajmo “nama” pa nek ide glava!

Objavio: Pet, 02/12/2011 - 17:16

Facebook komentari

Back to top