Stradanje porodice Ale Čovića (svjedočenje) (1)

Home

Stradanje porodice Ale Čovića (svjedočenje) (1)

 U bivšoj Jugoslaviji na području Cazinske krajne i Korduna desila se 1950. godine pobuna (ustanak) seljaka protiv tadašnjeg zloglasnog komunističkog režima. Cilj ustanka je bilo oslobađanje seljaštva od neizdrživih materijalnih obaveza i poniženja koje im je tadašnja vlast nametnula.

Priprema: Esad ŠABANAGIĆ

Upotrebom prekomjerne oružane sile Buna je ugušena u krvi. Na pobunjeničkom području ubijen je bez suđenja veći broj civila. Na montiranom vojnom suđenju vođe ustanka su osuđene na smrt, a potom i pogubljeni. Više stotina ustanika osuđeno je na dugogodišnje zatvorske kazne sa prinudnim radom. Zbog Bune, ali i ne samo zbog nje, sa Cazinske krajne kažnjeno je više hiljada osoba na tzv. društveno-korisni rad, a potom i upućeni na najteža radilišta širom Jugoslavije. Specifične kazne izrečene su i porodicama pobunjenika. Tada su brojne ustaničke porodice protjerane sa svojih vjekovnih ognjišta u logore u Srbac. Stigmatizacija i progon potomaka ustanika nastavljeni su i poslije Bune, i trajali su sve do propasti Jugoslavije.

Obracanje Ahmeta Covica na Znanstvenom skupu u Zagrebu

Ovdje će upravo biti riječi o tom porodičnom progonu i stradanju, koje je izvršeno u bivšoj Jugoslaviji jedino u Cazinskoj krajni. Kako ni do danas stradanje porodica ustanika nije dovoljno istraženo, sada je o tome nemoguće šire govoriti. Ono je ovdje predstavljeno kroz stradanje porodice Ale Čovića, vođe Muslimana u Buni, a kroz događaje koje je naš suradnik Ahmet Čović i lično preživio.

Cazinska buna 1950

Prije svega, predočit ću kakvu je osudu Bune izrekla Partija za vrijeme njenog gušenja, a do kojih su zaključaka došli istraživači 40 i više godina nakon njenog nastanka i isto toliko godina skrivanja od javnosti. Potom ću se osvrnuti na svog oca, Alu Čovića, i njegovu porodicu: pokušaj likvidacije Aline supruge i djece, progon u Srbac, o krađi i konfiskaciji njihove imovine. Iznijet ću i pojedine segmente iz ličnog života: školovanje, udbaško praćenje, zabrani zaposlenja u rodnom kraju, onemogućavanju napredovanja u službi, i permanentnom omalovažavanju. U ovom tekstu progovorit ću i o pojedinim progoniteljima ustanika i njihovih porodica. Iznosim i stav danas živih žrtava Bune o potrebi osude državnog zločina i rehabilitaciji svih stradalnika Bune, bile su uvodne riječi na spomenutom Znanstvenom skupu u Zagrebu.

Šta je o Buni-ustanku rekla Partija, a šta su rekli pojedini istraživači

Zlocin protiv covjecnosti

„U odnosu na pobunjenike, poduzeti mjere po svim linijama za njihovo brzo hvatanje i likvidiranje naročito organizatora, a napose sve učesnike pobune takođe pohvatati i poduzeti dalje zakonske mjere (djelimično likvidiranje)“.

(O.K.K.P. BiH Banja Luka, 09.05.1950.)

 „U vezi učesnika u pobuni, izvršiti suđenje na smrt i kazne robije, kao i konfiskaciju imovine. Stvarati na tim imanjima državna dobra i izvršiti raseljavanje porodica. Učesnike u pobuni izvesti pred vojni sud”.

                                                  (O.K. Partije Banja Luka, 17.05.1950.)

Ahmet Covic sa kcerkom Amilom na Znanstvenom skupu u Zagrebu

 „…Stoga ovoj bandi, treba uništiti bazu, koja je rađala kriminal, njihove posjede pretvoriti u opštenarodno dobro…”.

(Optužnica br. 0119)

 „Jedan seljački ustanak dogodio se u socijalističkoj Jugoslaviji…To je bila Cazinska buna 1950. godine… To je bila u osnovi autohtona pobuna seljaka jedne regije. Đurđevdanski ustanak krajiških seljaka bio je čin koji daje seljaštvu kao takvom dignititet suvremenog političkog subjekta, bio je čin koji je objektivno težio održanju ljudskog dostojanstva seljaka… tema Cazinske bune u suštini nije samo događaj od 6. maja te godine, već u svom uzročno-posljedičnom kontekstu jedna pojava- događaj, mnogo dužeg trajanja”.

 („Cazinska buna 50”, Svjetlost, Sarajevo 1991. dr. Vera Kržišnik – Bukić)

 „Zapravo, stanovništvo Cazina, Velike Kladuše (a i Slunjskog kraja u Hrvatskoj) pobunilo se protiv otkupa, otimačine, prisilnog rada, brutalnog ponašanja pojedinih predstavnika vlasti i drugih nepravdi protiv kojih su se borili i u vrijeme Drugog svjetskog rata, odnosno jer je situacija bila užasno neizdrživa…, otkup i postupci ljudi iz vlasti bili su više nego ponižavajući…“.

 (Državna bezbjednost NR Bosne i Hercegovine i Cazinska buna 1950  

–činjenice i kontraverze”, Sarajevo 2009. Mirsad D. Abazović)

Objavljeno: Ned, 04/12/2011 - 18:09

Facebook komentari

Back to top