Stradanje porodice Ale Čovića (svjedočenje) (5)

Home

Stradanje porodice Ale Čovića (svjedočenje) (5)


Deportacija porodice ustanika u Srbac  na primjeru porodice Milana Božića

Kako je izgledao progon u Srbac, može se vidjeti iz svjedočenja Drage Božić, supruge Steve Božića. Ovo svjedočenje sam zabilježio u njenoj kući u Putnicima, Republika Srbija 1990. godine:

„Bio je četvrti mjesec od kako su moga muža, i još preko 1.000 cazinskih ustanika, osudili na smrt, na dugogodišnje kazne i na tzv. kazne društveno korisnog rada. Progon familija u srbačke logore obavljen je početkom augusta 1950. godine. Tri do četiri dana pred sami progon, sreo me je odbornik Nikola Kvočka i predložio mi da mu prodamo dio stoke. To sam rekla svekrvi. Odbila je da bilo šta proda što su stekli njen muž i sinovi. Na dan progona, u jutro, ne znajući za progon, natovarila sam na magarca prljavu odjeću i otišla na Koranu, kod Husarevog mlina, da je operem. U povratku, u susret mi je opet došao odbornik Kvočka. Ovog puta, on se dere na mene da požurim, jer me, veli, pred kućom već čekaju. Pitam ga: „Ko me čeka?“. On šuti. Požurila sam. Ne znam šta se dešava. Pred kućom je bio kamion, odbornici, policija, ali i Nikolina žena i djeca. Kuća je bila zapečaćena. „Ulazite u kamion, bando neprijateljska-kulačka….“ derali su se. U tom času stigla je i moja svekrva iz Platnice. Nastala je svađa. Mi plačemo. Ona traži da odpečate kuću, da iz kuće uzmemo stvari za djecu i novac koji smo imali. Nisu nam dali, govoreći da nam neće trebati. Ipak, uz uporno insistiranje svekrve, dozvolili su nam da uzmemo nešto novca. Posteljinu i druge stvari koje smo takođe htjeli ponijeti, nisu nam dozvolili da uzmemo. Uz naš plač, i njihovu prijetnju i vrijeđanje, utjerali su nas u kamion. Sa nama je bila i porodica Mile Miljkovića. Komšinica nam je ubacila nešto gotove hrane i brašna u kamion. Prašnjavim makadamskim putem vozili smo se prema Cazinu, i dalje prema željezničkoj stanici Srbljani. U selu Tršcu, u kamion su ubacili još familije Huse Nadarević, Arifa i druge. Na željezničkoj stanici u Srbljanima zatekli smo mnoštvo svijeta: žene, djeca, starci. Odzvanja plač gladne djece, kuknjava odraslih i vika milicionera. Tu je i nepregledna vozna kompozicija sa hajvan vagonima. Opet, uz „majku vam banditsku, kulačku, neprijateljsku…“ milicija viče „Brže, šta čekate??! Ulazite u vagone!“. Milicioneri, naoržani dugim cijevima, ali i brojni UDB-ovci u civilnim odijelima su ubrzavali utovar. One koji zaostanu, „darivaju“ sa po kojim kundakom. Strpaše nas u ove vagone i zaključaše. Usput, na ponekoj stanici, voz je zastajao. Milicioneri su zabranjivali izlazak, ali poneko ipak uspije da uzme vode sa staničnih česmi. Nužda se obavljala u vagonima. U ponekom vagonu je bila razastrta slama. Žene zavezale glave. Širio se nepodnošljiv smrad. „Vode li nas na streljanje?“ – pitamo jedni druge. Odgovor se prešućuje, ali svi mislimo da su nam to posljednji sati života. I najzad, dan poslije, prije podne zaustavili smo se u povećoj željezničkoj stanici. Neko reče: „Banja Luka“.

Na stanici je bilo mnoštvo vojnih kamiona. Opet se čuje: „Izlazite stoko!… Ulazite u kamione!“. Opet milicioneri iz pratnje naguravaju zaostale kundacima. Tog dana, pred noć, stigli smo u Srbac, selo Sitneš. Istovarili su nas pred Zadružni dom. Kiša je lila ko iz kabla. Pomislila sam: „E’ samo nam je još to trebalo“. Tu nas je dočekalo mnoštvo seljana sa zaprežnim kolima, ali i dosta blaži milicioneri i odbornici. Kočijaši preuzimaju pojedine familije, odvoze ih, smještaju u devastirane kuće bez podova, prozora, vrata, a poneke i bez krova. Kasnije smo doznali da su to imanja bivših Njemaca, Čeha i drugih, također protjeranih. I oni su bili proglašeni izdajnicima. Moju svekrvu, Nikolinu ženu sa dvoje djece i trećim u stomaku, i mene sa jednogodišnjom kćerkom i takođe djetetom u stomaku, strpali su u sobu veličine  oko 3×3 metra , bez patosa. U sobu se ulazilo kroz nešto širi hodnik, u koji su smjestili porodicu Čede Bogunovića. Spavali smo na slami bez prostirača. Vlasnik ove dvorišne ljetne kuhinje bio je mještanin, koji je upravo tih dana morao iseliti u brda, jer se na ovom ravničarskom terenu formiralo državno dobro.

Nas dvije pred porodom. Svekrva stara. Preživljavamo zahvaljujući pomoći mještana. Drugog mjeseca po dolasku obje smo se porodile. Dobila sam još jednu kćerku. Tada sam priželjkivala njenu smrt. Srećom, ostala je živa. Danas moja Mira, sa dvoje njene djece, živi u Njemačkoj.

Treći je mjesec kako smo protjerani. Ništa ne znamo o mom mužu, svekru Milanu i djeveru Nikoli. Osuđeni su na smrt. Moj muž, Stevo, osuđen je na 16 godina strogog zatvora. Ne znamo da li su još živi. Najteže je bilo mojoj svekrvi. Nije bilo dana bez suza. Oni tamo negdje, a mi ovdje, niko o nikome ništa ne zna. Šta će biti sa nama? Hoćemo li preživjeti? Ove i slične misli svakodnevno su nas pritiskale, kao i glad koju smo trpili.

U novembru, neočekivano nam je u posjetu stigao Miloš Božić, brat moga svekra. Došao je iz Brezovog Polja kod Virovitice. Tamo je iz Cazina odselio prije Bune. Tragao je za nama, i evo, pronašao nas. Bilo je to vrlo opasno. Posjete nama, a i naše udaljavanje iz mjesta, bili su strogo zabranjeni i kažnjavani. Bio je strašno razočaran vidjevši naše stanje. Dogovorili smo se da bježimo. Ali kako i kuda? Stric je predložio da se ide kod njega, ali samo Nikolina žena i djeca. Ona, veli, ima muško djete, pa da se bar jedan muški potomak spasi. Obuze me tuga. Vratio se nazad da vidi kako će ih zbrinuti, a onda će se vratiti po njih. Bila sam razočarana. Čvrsto sam odlučila, ako dođe po Nikoline, idem i ja! Srećom, kada je došao, i sam je odlučio da svi idemo. Nikolinu porodicu prihvatit će on, a svekrvu i mene smjestit će kod Bože Radoša, strica moga svekra. Ali, kako otići a da vlast ne sazna? Posljedice bi bile kobne, posebno za one koji bi nam to omogućili. Bijeg moramo izvesti noću. Kako izaći iz naše sobe, a da ne saznaju Bogunovići, kad oni spavaju u hodniku? Osjećali smo da i oni planiraju bijeg, ali krili smo jedni od drugih. I najzad, između 3 i 4 sata poslije ponoći, kroz prozorčić naše sobe nečujno smo izašli. Srećom, nijedno dijete nije pustilo ni glasa. Iza kuće, u suhom kanalu, čekala su nas kola vlasnika kuće. Smjestili smo se u kočiju pokrivenu šatorskim krilom. Kiša je sipila. Stric i kočijaš su sjedili naprijed, a mi pod ceradom. Tako smo odlazili kroz Srbac prema rijeci Savi. Domaćin pjevuši i požuruje konje. Djeca su zaspala, a mi ne dišemo. Kad smo prošli Srbac, stric reče: „Vidjeli smo nekoliko milicionera u gradu. Bilo je i vojske. Srećom, niko nas nije zaustavio. „Rijeku Savu, u mjestu Davor, prešli smo skelom. U Novoj Gradišci smjestili smo se u voz krcat ljudima, pa pravac za Viroviticu. Ljudi u vozu su nam pridržavali djecu.

Kod naših novih domaćina ostali smo tri godine. Svo to vrijeme ostale su brojne izgnane porodice iz Cazina i Velike Kladuše u Srbačkim logorima. Najviše ih je bilo u selima Sitneš, Martinac i Nožićko. Kasnije sam saznala da su živjeli u krajnjoj i neshvatljivoj bijedi, da ih je puno umrlo od gladi, smrzavanja i bolesti. Vlast nije brinula o njima. Jedinu pomoć su im pružali mještani, ali ni oni nisu mogli puno dati, jer su i sami bili siromašni. Prošenje im je bilo jedino zanimanje. Bilo je pokušaja povratka u rodni kraj, ali to se uvijek završavalo nasilnim povratkom nazad.

Nas je glad mimoišla u novom domu. Ali živjeli smo u stalnom strahu da nas ne otkriju i vrate nazad. Srećom, to se nije desilo. Na imanju mog novog domaćina radila sam od jutra do sutra sve moguće poslove. Kasnije sam se zaposlila u tamošnjoj zemljoradničkoj zadruzi. Bila sam presretna. Sada moja djeca nisu bila gladna i neodjevena.

Znala sam da mi povratak u Crnaju (kod Cazina) neće donijeti ništa dobro. Ali, moja svekrva je tugovala i insistirala na povratku. Godine 1953. vratili su se preživjeli iz logora iz Srbca. Iza njih su ostali brojni neobilježeni grobovi. Umrli su ostali u sjećanjima samo kod svojih najmilijih, a i njihovom smrću nastupit će potpuni zaborav.

U Crnaji sam donijela iz Virovitice svu svoju radom stečenu imovinu: žito, perad i drugo. Komšije, sada u starom-novom kraju, pomogli su mi u obnovi kuće koja je bila potpuno devastirana. Oporavak kuće i ostalog imanja nije dugo trajao. Pomogle su i komšije Muslimani. Zalihe hrane koje smo donijeli nisu dugo trajale. Ponovo glad, neimaština, muka živa. Godinu dana po našem dolasku, došao je i Stevo iz zatvora. Obradovala sam se. Mislila sam da će biti lakše. Međutim, nama je sada postalo još teže, ponovo kao logor. On je bio bez građanskih prava, nije imao lična dokumenta i nije se mogao nigdje zaposliti. Stalno je noću milicija obilazila našu kuću. On se morao stalno javljati miliciji, ako je htio da se udalji od kuće, pa i do Cazina. UDBA ga je često odvodlai i saslušavala. Sve je to trajalo naredne četiri godine. Tada je dobio ličnu kartu i zaposlio se u Sloveniji. Ali svaka njegova posjeta nama (familiji), bila je popraćena i posjetom UDBAŠA. Saslušanja, provociranja, nametanje sve većeg poreza, postali su neizdrživi. Svekrva je umrla 1960. godine. Odlučili smo da se iselimo. Teško je bilo napustiti ognjište i očevinu, ali moralo se. Ovdje, u Putincima 1964. god., mještani su nas srdačno dočekali i pomogli nam. Ovdje je za nas otpočeo novi i sretniji život. 

 

Objavio: Ned, 04/12/2011 - 18:12

Facebook komentari

Back to top