Home

Dimije, bluze, aladže: Tradicionalna nošnja koja broji svoje posljednje godine i dane

17 Jul

Dimije, bluze, aladže: Tradicionalna nošnja koja broji svoje posljednje godine i dane

Dimije, tradicionalna nošnja koja je bila zaštitni znak nemalog broja bosanskohercegovačkih hanuma i žena iz bliske prošlosti, na rubu su nestajanja.

Još samo u rijetkim selima i područjima Bosne i Hercegovine egzistiraju pripadnice nježnijeg spola koje oblače dimije, a u Cazinu smo pronašli Hanifu Hozanović, koja je govorila o vremenu za koje mnogi vole reći da se u njemu "imalo manje, a živjelo ljepše".

"Ovo je sada sve naopako, posebno omladina", generacijskom frazom koja preferira prijašnja, ne baš tako daleka vremena, u odnosu na trenutni momentum protoka vremena, započinje priču 67-godišnja Hanifa Hozanović iz Cazina.

Hanifa je prijatna i sasvim primjetno razborita starica iz naselja Šturlić kojoj godine, informatičkim rječnikom kazano, nisu izbrisale pretrpane foldere iz njene bogate sehare sjećanja. Hanifa, osim toga, i svojom pojavom manifestuje posljednje izdanke starih bosanskohercegovačkih i krajiških žena, distanciranih od općeprihvaćenih trendova i pravila ponašanja, u ovom slučaju odijevanja, koje oblače komade platna i odjeće u kojoj su se najugodnije osjećale tokom cijelog života, a koja je vremenom, kako to obično biva, zadobila epitet tradicionalne i starinske.

"Ima još omladine, ali veoma malo, koja hoće da nosi dimije, bluze, kao i aladže, poput ove na meni. A velika ih je većina koje neće ništa od toga da oblače, pa sve ode u zaborav. Dok sam živa, ja ću ih nositi", govori Hanifa za naš portal.

I ona, želeći to naglasiti na startu, ponekad obuče suknju, no "kada ide u džamiju, mevlude i druge svečanosti", uvijek ide u dimijama. I to ne bilo kakvim, već dimijama i bluzi 'na par', jer se u tome najrahatnije osjeća.


q

 

Dimije se nekad pravile od konoplje

Hanifa je dimije počela nositi kao malo dijete, još od vremena kada su se tkale.

"Kada sam rasla, sijala se konoplja – za koju sada kažu da je droga, kao i keten, odnosno lan. U pripremi za tkanje, konoplja bi se kiselila u vodi mjesec dana. Nakon toga, izvadila bi se iz vode i oprala, a potom sušila i nabijala 'na stupu'. U sljedećoj fazi, konoplja bi se 'ručicala' i 'trljem' bi se izvlačila lijepa vlakna koja su se mogla presti. Nakon toga, čekala bi se zima kako bi se 'ispredani' materijal stavio u veliku bačvu, pokrio platnom, nakon čega bi se preko toga posipao lug iz šporeta. To bi se, zatim, polijevalo vrelom vodom i ostavilo da stoji jedan period. Nakon svega, kada se izvadi materijal iz bačve on bio bio u potpunosti bijel. Nakon svega toga, moglo se pristupiti procesu tkanja", objašnjava složeni proces naša sagovornica.

Od toga su se, kako dalje nastavlja, tkale košulje, dimije, bluze, čaršafi, ali i "duge gaće" koje su, u pravilu, nosili svi muškarci. Košulje, koje padaju na ljudsku kožu, radile su se od ketena koji je prirodno mekaniji od grublje konoplje.

"Ako se htjelo da odjeća i dimije budu šarene, odnosno u bojama, farbale su se johom, koja je prirodno crvenkasta. Joha se stavljala u vrelu vodu da prokuha, nakon čega bi voda pocrvenila. Tu bi se stavljala pređa, koja je poprimala johinu boju", ističe Hanifa.

Kad se pojavilo platno, ili kako Hanifa kaže 'čit' za dimije i bluze, to je već bio pojam.

"Kada sam pošla u prvi razred, dobila sam dimije od moje rahmetli tetke Mine. Sve moje kolegice su me zapitkivale: 'Otkud tebi tako lijepe 'čitne' dimije? Kažem im: 'Donijela mi moja tetka Mine!'", ponosno će, baš kao i tada, Hanifa.

ha


 

Čit, ćeftijani, svitnjak, tur

Zatim pokazuje na dimije koje su u tom trenutku bile na njoj i kaže da bi voljela da je baš takve imala kada je bila cura.

"Samo Bog zna koliko bih imala momaka u tom periodu. Cura koja je imala 'prave' dimije, imala je i momke tada", otkriva.

Ono što dimije razlikuje od ostale odjeće, kazano tradicionalnim krajiškim rječnikom (kojeg, istini za volju, danas ne razumije ni dobar dio stanovnika sjeverozapadne Bosne), jesu 'ćeftijani'. Oni predstavljaju poveze ispod koljena koji zatvaraju unutrašnji dio na obje noge. Na struku, dimije se pričvršćuju 'svitnjakom'. Dimije obilježava i spušteni tur, koji se ciljano ostavljao kako bi se lakše hodalo.

"Da bi se sašila kombinacija dimija i bluze potrebna su četiri metra 'čita' duple širine, dok je samo za dimije potrebno 2,5 metara. Dimije je jednostavno skrojiti, jedino je bluzu nešto komplikovanije", kaže Hanifa koja je u životu sašila veliki broj dimija, a i danas ima svoj 'stan' na kojem tkaje.

Pokazuje nam košulju koju su žene nekada oblačile, a koju više niko ne nosi. Kaže da je stara preko 100 godina i ručno sašivena. Iz svoje stare kuće iznosi i crni rubac sa šarenim detaljima, za kojeg reče da se zove mukadem i kojeg su žene zavijale preko glava.

"Bojim se da će ove stvari izumrijeti veoma brzo, odnosno kada nestane nekolicina nas starijih žena. Dimija mi je žao posebno", razočarano kazuje Hanifa, dodajući za kraj da je, ipak, raduje da i danas postoje žene koje znaju krojiti odjeću na starinski način i da bi to, bar donekle, moglo spasiti tradicionalnu nošnju od potpunog zaborava i izumiranja.

 

(Izvor: Klix)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top