Home

Embargo na oružje ne bi spasio Rohinje

27 Sep

Embargo na oružje ne bi spasio Rohinje

U proteklih nekoliko sedmica vidjeli smo more izjava i analiza koje pozivaju međunarodnu zajednicu da učini nešto kako bi zaustavila etničko čišćenje nad Rohinjama u Mijanmaru. Među zahtjevima podnesenim međunarodnoj zajednici jeste i da Vijeće sigurnosti UN-a uvede embargo na oružje.

U izvještaju objavljenom 17. septembra, Human Rights Watch je tvrdio da bi „Vijeće sigurnosti hitno trebalo uvesti zabranu na putovanja i zamrznuti sredstva odgovornima za ozbiljne zloupotrebe i nametnuti sveobuhvatni embargo na oružje Burmi, uključujući i zabranu vojne saradnje i finansijskih transakcija sa ključnim firmama u vlasništvu vojske.“

Najkorisniji aspekt embarga na oružje je da on može pružiti percepciju da se nešto radi povodom ozbiljnog kršenja međunarodnih normi. Ali tu se otprilike završava njegova korisnost. Cilj embarga na oružje i sankcija je pokrenuti promjenu u politici ciljne države, a može se postići samo ako sankcije kojima se prijeti nadjačavaju dobrobiti koje ciljna država očekuje od trenutne politike. Još važnije, sankcije su efikasne samo kada stranke koje ih primjenjuju i njihovi partneri, sarađuju. U suprotnom, ostat će previše prostora za subverziju sankcija. Nezgodan scenarij u ovoj eri međunarodnog neslaganja.

Primjer Jugoslavije

Najsnažniji dokazi protiv embarga na oružje kao alata za upravljanje konfliktom jeste rat na prostoru bivše Jugoslavije od 1992. do 1995. Završetkom Hladnog rata, Jugoslavija više nije bila od strateškog značaja, tako da nije postojala hitnost među zapadnim nacijama ili Rusijom da se smjesta reaguje na krizu. Njihov odgovor koji je uslijedio nakon izvjesnog vremena bio je uzrokovan domaćim pritiskom da „se uradi nešto“, što možemo vidjeti u raznim izjavama vezanim za državu Rakhine danas. U periodu nakon Hladnog rata, kada je međunarodna saradnja bila na visokom nivou, veliki naglasak je stavljan na korisnost sankcija kao diplomatskog alata. Ali posljedice pogrešne percepcije da je međunarodna zajednica ujedinjena u nametanju embarga na oružje imat će drastičan utjecaj tokom naredne četiri godine. Ovo je umnogome bilo povezano sa individualnim motivacijama i postupcima glavnih međunarodnih aktera:

Velika Britanija je smanjivala svoju vojsku i nije imala želju za vojnom intervencijom u pogođenoj državi. Embargo na oružje je bio daleko jeftinija opcija za Britance, a mogli su i dalje tvrditi da „rade nešto“.

U Njemačkoj, tek ujedinjena vlada je koristila raspad Jugoslavije za svoje strateške ciljeve kako bi kupila saveznike u UN-u, pričajući u korist embarga u javnosti dok je istovremeno naoružavala Hrvate i Bošnjake u njihovoj borbi protiv Srba u Bosni.

"Kina ima značajne ekonomske investicije u toku u Mijanmaru u sklopu politike 'Jedan pojas – jedan put', i ništa ne gubi, već mnogo dobija ako stane na stranu mijanmarske vlade."

Rusi su se, u to vrijeme, mnogo plašili da bi se njihova država mogla raspasti po etničkom principu kao Jugoslavija i podržali su inicijative da se održi jugoslovnesko jedinstvo, uključujući sankcije i embargo na oružje, što je iznenadilo stručnjake u to vrijeme.

Amerikanci su smatrali da embargo na oružje pogoduje bosanskim Srbima, jer jača njihovu vojnu superiornost nad odcjepljenim grupama širom države, ali domaći pritisak ih je potaknuo da urade nešto više od nastavljanja sa praznom retorikom prijetnje vojnom akcijom. Javno podržavajući embargo na oružje, i možda, važnije, svoje evropske saveznike, Amerikanci su privatno preko Hrvata dostavljali oružje nadajući se da će se ravnoteža u vojnoj moći u Bosni izjednačiti do te mjere da dovede sukobljene strane za pregovarački sto, kako bi izbjegli skupu vojnu intervenciju.

Način na koji su embargo na oružje i sankcije u Jugoslaviji prezreni bio je ravan katastrofi. Utjecao je na frakcije na terenu, izazvao neslaganje u međunarodnoj zajednici, promijenio dinamiku i nastavio sukob još godinama. Najvažniji aspekt režima embarga na oružje i sankcija u Jugoslaviji, međutim, bio je taj da je alternativa morala biti vojna intervencija – članovi Vijeća sigurnosti bili su dovoljno ujedinjeni početkom 1990-ih da je to mogla biti opcija. Nikada nećemo saznati da li je, jer do tog nikada nije došlo.

Faktor Kine

U Mijanmaru, važniji faktor je Kina, koja nije igrala nikakvu ulogu u Jugoslaviji. Kina ima značajne ekonomske investicije u toku u Mijanmaru u sklopu politike „Jedan pojas – jedan put“, i ništa ne gubi, već mnogo dobija ako stane na stranu mijanmarske vlade. U svojoj državi, kineska vlada ne bi se suočila sa sukobima zbog stajanja na stranu mijanmarske vlade u vezi krize u državi Rakhine, jer je narative o pobunjenicima lako kontrolisati, osim tog, mogu povući snažne paralele sa „problemima“ Kine sa zajednicom Ujgura.  Bez Kineza koji bi provodili sankcije i embargo na oružje, ova mjera naprosto ne bi imala smisla, i dovela bi samo do jačeg međunarodnog neslaganja koje bi rezultiralo smanjenom saradnjom da se nađu druga rješenja za ovu krizu. Vojna intervencija bi bez sumnje bila isključena.

Uzimajući u obzir sve gore navedeno, zašto i dalje vidimo pozive na sankcije i uvođenje embarga na oružje? Prije svega, pokazujući svijetu i njegovom biračkom tijelu da „radi nešto“ vlada može preduprijediti prijetnje vojnom intervencijom. Osim tog, na taj način se umanjuje medijski pritisak na vladu, iako ovo funkcioniše samo za državu koja krizu ne smatra pitanjem nacionalne sigurnosti. Ovo je relevantno za susjedne zemlje kao što su Tajland, Malezija i Indonezija, ali ne za trajne članice Vijeća sigurnosti, koje bi glasale za i nametnule takav embargo.

Pozivi na uvođenje embarga na oružje i sankcije vladi i vojsci Mijanmara su ujedno nerazumni i idealistični kada na trenutak zastanemo i procijenimo potencijal za njihovu efikasnost. Slabašna je nada da će doći do promjene politike u Mijanmaru ako samo neki trgovci oružjem zaprijete da će prestati dobavljati oružje.

Nalazimo se u novoj teritoriji u kojoj su se tradiconalni alati za upravljanje konfliktom pokazali neefikasnim i beskorisnim.  Potrebni su nam radikalno novi pristupi upravljanju konfliktima u multipolarnom svijetu budući da upravljanje sukobima ne ide u korak sa promjenjivom prirodom međunarodnih odnosa. Stoga, uprkos tvrdnjama o „nikada više“ nakon Bosne, nakon Ruande, među alatima nemamo ništa na osnovu čega ćemo za pregovarački sto dovesti sukobljene strane da bismo to garantovali.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Piše: Denika Blacklock

Izvor: Al Jazeera

Topic
0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top