“Porodilište u kojem sam rođen 1969. godine nalazi se u Bosanskoj Krupi.
Rekao bih na međi između Mahale i Huma. Prva kuća do bolnice prema rijeci Krušnici bila je kuća moga rah.dida Redžepa Palića.
Iz dvorišta kuće se jasno vidi kompleks bolnice i porodilište. Vidi se balkon porodilišta i prozori na najgornjem spratu. Porodilište je toliko blizo kući da su vjerovatno mogli čuti moj plač tog 9. jula 69’ godine kada sam u 21:05 sati ugledao ovaj svijet.
Mama je često znala prepričati svoj porod koji je počeo rano ujutro,a završio navečer. Kaže da se napatila. Kako i ne bi kad sam imao 5,5 kg i 51 dugačak.
Kako je cijeli dan bila u bolu,tražila je da u sobi bude prisutna žena kojoj se tad jako vjerovalo. Bila je to Rašida. Baba Rašida kako smo je svi zvali. Da li je postala Baba prije nego je mene porodila ili sa mojim porodom to ne znam.
Bila je supruga rah.strike Rašida druga kuća od didove niz ulicu. Rašid je bio rođeni brat profesora Derviša Palića i tetke Emine mame moga rano preminulog i ne prežaljenog Ibre Hadžića.(Stara Žitarnica).
I sad se sjećam nove kuće koju je pravio rah.stric Rašid. Ja sam odrastao kod njih u kući, pa bi bio uz Rašida dok je pravio kuću.
Nije bilo prozora ni vrata na kući, niti ograde na balkonu, a ja bih kao svako razigrano dijete izmakao iz vida striki Rašidu i prošao iz jedne sobe u drugu preko balkona bez ograde.
Striko bi iz straha da bih mogao pasti, uzeo drveni metar i dao mi malo po stražnjici.
Otrčao bi uplakan do Babe i govorio, “striko tuče meterom” što je ostao sinonim mog odrastanja u njihovoj kući.
A ona bi me držala u naručju i tješila kako ćemo mi striki tući meterom.
Odrastao sam na njenim rukama i u njenom krilu. Rah.striko i Rašida u to vrijeme nisu imali djecu, pa je valjda i to bio jedan od razloga što sam bio toliko voljen i pažen od njih.
Poslije rata Baba Rašida je živjela u Sarajevu u kući najmladje sestre Rašide svoga muža. Babu Rašidu su zvali velika Rašida, a tetku mala Rašida.
Dok sam se bavio zlatarstvom i putovao za Istanbul, konačio bih kod Babe Rašide. Jedne prilike me zamolila da je odvezem do grada u kupovinu. I dok smo se vozili gornjom cestom iznad Sarajave ona je zaplakala. Gleda u mene i plače. Kaže: Bože moj dragi, ko da sad gledam kad si se rodio. Ja danas živim u Sarajevu, a ti me voziš autom.
Baba Rašida je rodom iz Živinica iz porodice Imama. Iza nje je ostala posvojena kćerka Ajeta koja živi i radi u Sarajevu. Znate ima ta neka nevidljiva nit koja spaja čovjeka sa njegovom porodiljom. Taj prvi dodir čovjeka pri rađanju.
To srce i duša osjeti kad taj odlazi sa ovog svijeta. Možda i nije tako, ali ja jako osjetim tu prazninu kada odlaze ljudi koji su moje djetinjstvo i život učinili sretnim. Ovom prilikom upućujem iskreno saučešće kćerki Ajeti, striki Dervi, tetkama Emini i Rašidi kao i cijeloj našoj porodici i rodbini. Život nas često stavi na iskušenja i dolazi do nesporazuma i u porodicama, pa se ogriješimo jedni prema drugima zbog ovog materijalnog i prolaznog svijeta. Bolje nam je oprostit jedni drugima. U nemogućnosti prisustvovanja dženazi Babe Rašide, ovim putem predajem rahmet duši i halalim ako je ikad između nas bilo nesporazuma, a nije bilo nikada”- napisao je Almir Hasanagić Jaro, rodom iz Bosanske Krupe, a danas živi u Kanadi.
