15 Jul

Fazila Efendić, majka iz Srebrenice: Ide kolona, lijepi momci, jedan liči na mog Fejzu

Godinama sve isto

Mašine su ušle u mezarje i već treći dan kopaju kabure za dženazu. Kako zaoru zemlju, meni kao da zaoru po utrobi. Krenem na mezar mom sinu Fejzi i suprugu Hamedu, a noge otežale, ne znam kako da prođem pored svježe iskopanih kabura. Vidim narod dolazi, neke od njih poznajem, a neke ne. Većina gleda gdje će biti kabur u koji će u utorak spustiti svoje dijete, muža, brata... Godinama sve isto preživljavam.

Skupilo mi se nešto u grudima, da mi je da se isplačem, a držim se. Moja Nirha s djecom i suprugom je krenula iz Sarajeva, sve pogledam ima li ih. Oni su smisao mog života. Nas dvije smo godinama iščekivale Fejzu i Hameda, sve se tješile da su možda živi, ali, nažalost, nismo ih dočekale. Imala je 15 godina kad smo stigli u Tuzlu.

Bila je prvi razred gimnazije, odličan đak. A tek, moj Fejzo, duša majkina, bio je najbolji u školi, išao na takmičenja iz matematike i fizike. Boli svaki damar za njim. Nirha je danas doktor književnosti, radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Kad pogledam nju i njenog supruga, djecu im Muhameda, Umihanu i Muhsina, puna mi duša. Da je moj Fejzo živ, sigurna sam da bi i on bio doktor nauka, znam koliko je volio knjigu. Opet, sjetim se Điđe, Nure iz Sućeske i stotinu drugih majki - nemaju nikoga. Odhuknem, kažem sebi: “Sabur, Fazila, imaš bar nekoga, imaš braću, radiš“.

Ja sam sebi našla zanimanje. Uz pomoć Udruženja „Snaga žene“ otvorila sam kiosk pored Memorijalnog centra u kom prodajem cvijeće, knjige, suvenire... Svrate mi ljudi.

Nedjelja, 9. juli

Kamion s tabutima

Moja braća redovno dolaze u Srebrenicu. Mirsad, koji je profesor u Tuzli, i snaha Amira svaki vikend su tu. Eto ih zorom meni u kiosk. Znam koliko je Mirsad volio moga Fejzu i svaki put kad dođe u mezarje, najprije odšuti po sahat i tek onda počne da zapitkuje, pokušava da se i našali na moj račun, samo da me oraspoloži. Sretne prijatelje s fakulteta, rođake, poznanike... Memorijalni centar je sve više mjesto sretanja i živih i mrtvih Srebreničana.

Kopanje mezara se privodi kraju. Odoh da zalijem cvijeće što sam ga posadila na mezarima mojih rahmetlija. Iz pravca Bratunca dolazi kamion s tabutima. Uh...

Kako se kamion pomoli, tako mi neka vatra udari u glavu. Vidim majke lome prste od boli, čuje se poneki krik, niz lica im se slijevaju potoci suza. Da mi je dočekati da neka nauka otkrije šta to toliko pogano leži u onim ljudima što su na pravdi Boga ubijali  našu nevinu djecu. Možda će izbjeći ovozemaljsku pravdu, ali Božiju sigurno neće. Ne mogu više... Odoh kući.

Ponedjeljak, 10. juli

Kolona „Marša mira“

Da mi je da u ovom danu negdje nestanem. Prostor oko Memorijalnog centra pun je reporterskih kola. Ne znam kako ću preživjeti dolazak učesnika „Marša mira“. Kad bi me neko upitao kad srce više lupa ili kad stižu tabuti ili kad silazi kolona „Marša mira“ u Potočare, ne bih znala odgovoriti.

Kad se pomoli kolona, kao da gledate onu kolonu koja je 1995. godine krenula s Buljima prema Tuzli. Počnu vam se priviđati vaša ubijena djeca, braća, muževi... Nema majke koja tada ne grohne suzama. A onda dođu motociklisti, biciklisti, maratonci... Tako svake godine. Bijeli svijet se u jednom momentu okupi u Potočarima. Tad vidite koliko ljudi koje ne poznajete poštuje vašu tragediju. Sve to izaziva teške emocije.

Pred dolazak učesnika „Marša“, dovezoše Šuhru Malić u invalidskim kolicima, hoće da ih dočeka. I ona je dva sina izgubila. Dođe i Điđa, bolesna, ali je došla. Tu su Hajra, Nura, mnoge moje kone. Ide lijepa crnka, na grudima joj cvijet Srebrenice, suza joj niz lice teče. Kažu da je iz Iraka, da su joj ubijena 94 člana familije. Bože, Bože...

Hvata me neka slabost, a kolona samo što nije stigla. Moja Nirha mi kaže: „Idi mama kući, mi ćemo biti u cvjećari“. Ma nije mi cvjećara ni na kraj pameti. Mrak mi neki pred očima, a sunce upeklo. Dijabetes opet uzima svoje, džaba i inzulin. Otpratiše me kući. Izdaleka vidim kao da ide kolona. Lijepi momci, jedan liči na mog Fejzu.

Ne znam šta bi sa mnom... Uči akšamski ezan. Uzeh abdest: “Allahu dragi, molim ti se olakšaj svakome, pa i meni”...

Utorak, 11. juli

Brda se prolamaju

Uvijek ustajem rano. Nema ljepšeg namaza od onog ranog. Kćerka je tu, ona će praviti doručak. Volim što je vrijedna. Strepim, znam šta me danas čeka. Gužva je od ranog jutra pred cvjećarom. Neka kaže šta god ko hoće, ali „srebrenički cvijet“ je postao simbol naše tragedije. Ljudi, kako naši iz BiH tako i stranci, svi traže da kupe „srebrenički cvijet“. Vrućina je velika, mnogi bi da se sklone malo u hlad, ali... Hem vrućina, hem tuga...

Prolaze limuzine, vidim dolaze predstavnici vlasti. Neka, i treba da dolaze i ne samo na dan dženaze. Drago mi je vidjeti neke prijatelje Srebrenice, poput gradonačelnika Zagreba, Čede Jovanovića... To su ljudi koji nemaju dilemu da je u Srebrenici bio genocid. I predsjednik Suda u Hagu je stigao, kaže da svi čuju: U SREBRENICI JE BIO GENOCID!

Danas ne idem u krug Memorijalnog centra, ne mogu. Uči ezan, brda se prolamaju od žalosti. Zavlada tišina. Dženaza. Ponesoše tabute, neko brata, neko sina, neko komšiju koji nema nikoga. Bože dragi, koliko majki nije dočekalo da ukopaju svoju djecu.
Kući sam u akšamsko doba.

Srijeda, 12. juli

Počele reekshumacije

Došla mi danas Hamedova sestra. Podsjetimo se na neka prijašnja vremena. Moj Hamed je bio dobar i muž, i otac, i brat, i amidža. Kao familija smo se uvijek pazili. Ovdje mi je i djever, svi se međusobno poštujemo, njihova djeca me i danas obilaze. Tek sam poslije podne otišla u cvjećaru. Napravila sam sedam velikih buketa. Valja nam sutra obilaziti stratišta pa da ponesemo. U mezarju počele reekshumacije. Uh! Vade se tabuti i stavljaju naknadno pronađene kosti ukopanih. Nije lako ni ljudima koji to rade. A Sakib Selimović je uvijek tu. I on je 1995. godine prošao golgotu.

Od jučerašnje gužve ni traga. Potočari skoro prazni. Tako to uvijek bude nakon 11. jula - i mrtvi i živi u Srebrenici ostanu sami. Doduše, došli su studenti i aktivisti neke nevladine organizacije koji čiste smeće koje je narod jučer ostavio. Nikad neću shvatiti one koji su došli na dženazu, obilazili mezare svojih najbližih i tamo gdje su bili ostavili papir, praznu flašu. Mezarje je ogledalo nas živih.

Četvrtak, 13. juli

Obilazak stratišta

Puna tri autobusa nas je jutros krenulo u obilazak mjesta gdje su ubijali naše sinove i muževe. Ne zna se na kom je mjestu teže. Kad pogledaš izrešetane zidove Zadruge u Kravici, misliš, Bože, kako li je bilo onima u koje su dušmani pucali. Učimo naglas Fatihu. Orahovac, Petkovci, Pilica... Moja Nirha me u stopu prati, valjda je strah da mi ne pozli.  

Naš Hasan Omerović, prevodilac u Memorijalnom centru, drži čas historije. U Petkovcima smo, gdje je strijeljano oko hiljadu ljudi. Bog je dao da su dvojica preživjela. Da svjedoče. Ovdje je strijeljan i Kadin sin. Zemlja je sačuvala čahure kao dokaze. S nama je i danas, kao i svih prethodnih godina, naš Refik Begić. Džaba što je direktor neke agencije u Sarajevu, ali kad je obilježavanje godišnjice genocida, on je uvijek tu.

Neka me niko danas ništa više ne pita.

Petak, 14. juli

Ne hatarite...

Teško ustajem. Odoh malo do cvjećare. Prohodat ću, pa kući natrag. Moram odmoriti. Začudo, šećer mi jutros skoro pa normalan. Hvala Bogu. Odoh kući. Vama koji me pitate za zdravlje, hvala. Ne hatarite ako sam šta rekla u zabuni.

 

(Izvor: Avaz)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top