22 Jun

Francois Lunel: Zapad je namjerno podijelio BiH

'Zemlje Zapada i Rusija Dejtonskim sporazumom ozvaničile su nasilnu podjelu Bosne i Hercegovine', kaže francuski režiser, koji 25 godina živi u Sarajevu.

Scenarist, pozorišni i filmski režiser Francois Lunel u Sarajevo je došao prije 25 godina, kada su mnogi napuštali grad, a u njegovim haotičnim zbivanjima pronašao je inspiraciju za svoj filmski rad. Od filma Mirni dani u Sarajevu do pozorišne predstave SOS usamljena srca glavni grad Bosne i Hercegovine Lunelova je neprekinuta inspiracija.

Posljednji događaj izložbe Granice u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine, a koja je tematizirala problem fizičkih, duhovnih i mentalnih granica, bila je projekcija Lunelovog filma Nacrtaj mi jednu zemlju. Film tematizira posljedice koje su rat i potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma ostavili na bosanskohercegovačko društvo, s posebnim naglaskom na život ljudi koji žive uz nevidljivu entitetsku granicu, koja sarajevsko naselje Dobrinja dijeli na dva dijela.

Film je pokušaj da se na vizualno plastičan način opiše situacija mnogobrojnih podjela koje su i nakon više od 20 godina od završetka rata još prisutne u Bosni i Hercegovini, kaže Lunel, priznajući kako je društvo danas možda u gorem stanju nego što je bilo odmah nakon rata. Za mnogobrojne podjele koje onemogućuju normalan život krive su zemlje Zapada, koje su potpisivanjem Dejtonskog sporazuma "ozvaničile" nasiljem uspostavljene granice, kaže Lunel.

  • U filmu se prikazuje nevidljiva granica koja dijeli dvije zajednice koje su živjele zajedno. Jesu li granice među ljudima, kolektivima i društvima uspostavljene ratom i Dejtonskim sporazumom?

- Da, rat je stvorio te granice, ali to ne znači da su Zapad i Rusija trebali odobriti te granice, jer su te granice napravljene nasiljem, a ne sporazumom ili dogovorom i političkom diplomacijom. Naprimjer, u Čehoslovačkoj su se ljudi željeli razdvojiti i to su izglasali. Ovdje, u Bosni i Hercegovini, Zapad je ohrabrio ovaj separatizam i podjelu. Stavili su ljude u kaveze. Politički sistem sasvim je nemoguć i prepreka je da se vlada zemljom na razuman način. Ovdje nema nade. U Mostaru nema izbora od 2008. godine, jer se ne mogu dogovoriti o tako jednostavnoj stvari.

To je nezamislivo glupo. Kreirali su sisteme u sistemima. Imate [entitete] Federaciju [Bosne i Hercegovine], Republiku Srpsku, zatim kantone, imate 200 ministara, svi imaju automobile, imaju pratnju. U Francuskoj imamo 20 ministara, u Švedskoj imate 20 ministara, a premijer ide biciklom na posao, a ovdje idu s pet automobila i pod policijskom pratnjom. To je smijurija. Elite su se borile za to, ali strašno je ono što je Zapad uradio nasiljem u ovom kontekstu.

  • U filmu prikazujete kako se nacionalizmi slamaju na običnim ljudima, posebno u RS-u, gdje se ne želi prihvatiti stvarnost rata. Koliko su nacionalističke emocije i podjele jake danas u 2017. godini, 22 godine nakon završetka rata?

- Rekao bih da imate dvije vrste bola. Bol žrtve, koja nekako može biti izliječena – možete preživjeti ako ste izgubili roditelja ili prijatelja – ali ako ste ubili nekoga, ne možete preživjeti i to je životna činjenica. To vas proganja do smrti. Ne želim pričati samo o Srbima, ali činjenica je da oni koji su ubijali i koji su granatirali Sarajevo nikada neće naći mir u sebi sve dok ne odluče komunicirati o tome šta su činili, priznati i reći: 'Da, pucao sam na civile i djecu.' To je životna činjenica. Da bi vam bilo oprošteno, prvo morate sami sebi oprostiti.

  • Kad vidite danas situaciju – a referirat ću se na kadar iz filma koji pokazuje bilbord s likom predsjednika RS-a Milorada Dodika – i političare koji aktivno rade na zagovaranju separatizma i nacionalističke politike, koja je apsolutno iracionalna, kako objašnjavate njihovo ponašanje?

- To je veoma jednostavno – Zapad im je to dozvolio. Jer, Dejtonski sporazum nije dozvolio da se radi to što Dodik radi, nije dozvolio da se prezentira pogrešna historija, nije dozvoljeno da se laže na televiziji i da se govori da je Srebrenica politički, a ne humanistički problem. Sve je to Dejtonski sporazum zabranio. Dodik sve to radi jer mu to ljudi izvana dozvoljavaju, a u jednom smislu i ljudi s druge strane, jer dobro znamo da se lideri ovdje biraju ne zbog sposobnosti da vladaju nego zbog činjenice da govore o naciji i nacionalizmu i to je jedini način zbog kojeg su na vlasti. Ne zbog toga što su dobri u ekonomiji.

Sjećam se: jednom je Dodik na televiziji govorio o Srebrenici tako uvjerljivo da sam mu mogao povjerovati čak i ja, koji dobro znam da ne govori istinu, i mogao sam mu simbolički dati 1.000 [konvertibilnih] maraka [500 eura] i reći: 'Hvala, otvorili ste mi oči.' Bio je veoma uvjerljiv i to je bio razlog što mu ljudi vjeruju. A onda je došao red da priča o ekonomiji i morao je izvaditi list papira iz džepa i počeo je čitati, jer, naravno, ništa nije znao o ekonomiji. I počeo je govoriti nešto potpuno besmisleno i nasumično je izgovarao cifre. Dvadeset minuta mogao je improvizirati bez ikakvih bilješki o nacionalizmu, a dvije minute govorio je o ekonomiji i trebao je podršku papira iz kojih je čitao.

  • Jedna je od ideja filma, a to saznajemo iz onoga što govore akteri, pomirenje. O tome govori i Božidarka, koja na sudu prati slučaj braće Lukić i njihovih zločina počinjenih u Višegradu. Je li moguć proces pomirenja ako imamo ljude koji ne žele priznati zločine, naročito one počinjene na prostoru cijele istočne Bosne?

- Trebalo bi, jer sud nije školsko dvorište i nije bar. Sud je nešto ozbiljno. Imate trojicu sudija, a ne jednog, i među njima imate jednog stranca – govorim o bosanskim sudovima – i to govori da je taj sud potpuno objektivan i nepristran. U Hagu, osim velikih, onih [Radovana] Karadžića i [Slobodana] Miloševića, znači, manji slučajevi prebačeni su na sud u Bosni i Hercegovini i to je veoma dobro. Ti slučajevi moraju biti podijeljeni s ljudima u Bosni.

Ali, ljude u Bosni i Hercegovini generalno to ne zanima. Žrtve to više ne zanima, jer ne žele više slušati o tome, a ubice kažu da je to politički sud, da su to konstrukcije i laži. Koriste takve izgovore protiv svojih neprijatelja, navodeći kao je to sve urota. Baš kao oni ljudi u kafiću u "srpskom" dijelu Dobrinje, gdje gosti objašnjavaju kako su Bošnjaci sami sebe bombardirali. To se možda desilo jednom, ali ja znam ljude iz UNPROFOR-a koji su brojali koliko je granata palo na Sarajevo tokom jednog dana i jednom su izbrojali 9.000 granata. Pa zar su Bošnjaci mogli to uraditi? Prvo, nisu imali toliko municije, a drugo, vjerovatno bi ih koristili za oslobađanje grada. I onda, da su to radili tri ili četiri godine u kontinuitetu... Pa to je ludo. Ti ljudi u lokalu alkoholičari su, siromašni i žive gotovo kao životinje i to je veoma loše.

  • Nakon silovanja i masovnih zločina koji su počinjeni, je li "normalno" živjeti u nekom zajedničkom društvu? Zamislite da ste Bošnjak koji mora kreirati život u Višegradu. Kako biste to učinili?

- Mislim da sve što postoji u svijetu – ljepota, ružnoća – može biti prihvaćeno i nadiđeno. Sve se može nadići. Vidjeli smo – ne samo ovdje nego i u Ruandi – ljude koji su izgubili cijele porodice, koji su oprostili i oporavili se, ali to podrazumijeva veliki napor. Ne možete živjeti u mržnji, morate oprostiti, što ne znači da morate zaboraviti. Morate razumjeti, prepoznati šta se desilo i oprostiti. I zbog toga ne trebate osobu koja je ubila vašeg brata da stane pred vas i traži od vas oprost. To je nešto što morate raščistiti sami sa sobom.

Zato mislim da se izbjeglice moraju vratiti u istočnu Bosnu. Danas je Sarajevo puno ljudi iz istočne Bosne koji ne znaju ništa o Sarajevu. Oni potvrđuju politiku Pala nepovratkom u istočnu Bosnu. Trebali bi to uraditi u stotinama hiljada. Jer, doći ovdje i ostati znači kao da su rekli: "Da, u pravu ste, mi ne pripadamo tamo."

  • Strašna stvar u filmu jest kako se ideologija mržnje i nacionalizma ugrađuje u umove djece. Šta to govori o bh. društvu? Je li koncept jednog zajedničkog bh. društva dokinut kad vidite da se djeca osnovnoškolskog uzrasta dijele po nacionalnom principu?

- Naravno, ali to ne bi postojalo da škola ima svoju ulogu, da je ujedinjena. Baza pomirenja jest obrazovanje. Ako stari ljudi žele zadržati svoje podjele i umrijeti podijeljeni u Republici Srpskoj ili Herceg-Bosni, neka tako i bude, ako to stvarno žele, ali djeca trebaju ići u zajedničke škole i učiti iz istih knjiga i na istom jeziku. Ona su budućnost zemlje. Korak po korak, nije da će zaboraviti, ali će uvidjeti koliko je glup i užasan i apsurdan, monstruozan bio rat i napravit će napredak. Ali, ako im date različite programe i stavite ih u različite škole i dopustite da ih roditelji uče historiju, onda neće biti nikakve mogućnosti za pomirenje. Ni školskim putem ni pravosuđem. Kad je neko uvjeren i ode u zatvor, novine, s druge strane, reći će da je to urota i da to nije neutralan sud.

  • Govorili ste o školskom sistemu i historiji. U filmu pokazujete nastavnika koji je iz Srebrenice i koji je izgubio članove porodice, ali sada kad o ratu govori djeci, prinuđen je govoriti nešto što nije kompletna istina. Šta to govori o njegovoj situaciji?

- Prvo ću napraviti mali uvod o tom dijelu filma. Nisam htio odgovoriti nasiljem na nasilje, pa da neko kaže da sam napravio nasilan film i da neko može reći: "Ovi su dobri, a drugi grozni." Sve morate tretirati na isti način. Zato sam Slobodana tretirao kao sve ostale. Ovo nije moja zemlja, morate znati, i ne želim uzimati bilo čiju stranu, a drugo, kao čovjek mislim da se osoba ne može definirati do smrti, jer se baš u posljednjem trenutku čovjek može suočiti sa sobom, zatražiti oprost i naći mir.

Slučaj nastavnika simptomatičan je. To na svim stranama stvara shizofreniju, shizofreno društvo, jer ljudi vam, kada su licem u lice s vama, govore jednu stvar. Naprimjer, Slobodan, na kraju, kad je bolestan i kad zna da će umrijeti, plače i kaže da je sve što se desilo bilo glupo. Naravno da neće reći da je on bio glup, ali razumijete da žali zbog događaja i, kada su kamere bile isključene, rekao mi je da žali zbog stvari koje je činio. To možete vidjeti kod svih ljudi u kafiću. Kada su u grupi, ljudi su nacionalno orijentirani, ali kada su sami, vidite da misle drugačije i to ih čini shizofrenima. Moraju biti dio grupe ili ne postoje i svi su politički sistemi zasnovani na tom principu: ako niste dio grupe, onda niste ništa. To je primitivan način doživljavanja života. Politički sistem zasnovan je na prethistorijskom poimanju društva, gdje su na jednoj strani plavi, na drugoj crveni, a na trećoj zeleni.

  • Bili ste ovdje tokom rata, živite ovdje, pa mi recite šta je za Vas Bosna i Hercegovina danas, a govorite mi iz te dvostruke perspektive  autsajdera i insajdera?

- Prvo, dobio sam bosanskohercegovačko državljanstvo prije mjesec dana zbog mog rada. Mislim da je Bosna i Hercegovina danas u veoma lošoj situaciji, napuštena je. Dejtonski sporazum kreiran je da nikoga ne bi uznemiravao. Činjenica je da niko ne želi islamsku republiku, muslimansku republiku u Evropi i zato nisu podržali Bosnu i Hercegovinu i držali su embargo [na uvoz oružja]. Sada – jer, shvatite, mene zanimaju samo rješenja – ljudi moraju naučiti demokratiju. Prije dvije godine bili su na ulici i moraju koristiti svoje pravo da biraju one koji će njima vladati.

 

(Izvor: Al Jazeera)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top